Ivana Matešić (35) odrasla je u Njemačkoj, u koju su se njezini roditelji doselili kada je imala samo dvije godine. Danas sa suprugom Renatom (40) i sinovima Noom (6) i Lukom (2) živi u Sesvetskom Kraljevcu blizu Zagreba, u koji su se vratili iz Stuttgarta prije godinu i pol. Njihova želja za povratkom intenzivirala se nakon što su dobili prvo dijete i nije jenjavala jer su se stalno pitali kako bi im izgledao život u Hrvatskoj. Više im nije bilo dovoljno dolaziti samo nekoliko puta godišnje i donijeli su konačnu odluku da će se vratiti u Sesvetski Kraljevec, u kojemu je njezin otac davno sagradio obiteljsku kuću.
– Predivno nam je ovdje i nismo požalili zbog povratka. Naši su ljudi puno topliji, srdačniji, opušteniji i otvoreniji... i to se osjeti čim prijeđeš granicu, a osobito smo sretni što nam se djeca slobodno mogu igrati vani. Život u Sesvetskom Kraljevcu miran je kao na selu, djeca su sigurna i slobodna. Koliko god smo suprug i ja otvoreni i putovali smo po cijelom svijetu jer volimo svašta vidjeti i upoznati različite ljude, neusporedivo je živjeti u zemlji koju osjećaš svojom. Njemačka, koliko god je volim, nažalost više nije kakva je bila, doselilo se u nju svakakvih ljudi sa svih strana svijeta, i neka su, jer i naše su obitelji bile doseljenici, ali kada to sve krene u smjeru nereda, kada se izgubi sigurnost, uključujući i političku, to više nije isti način života. Ovdje nam je srce puno – govori Ivana.
Premda su, kaže, u Stuttgartu imali dobar život, premda je cijeli svoj dotadašnji život provela u tom gradu, prva ideja o povratku u Hrvatsku javila se nakon što su dobili prvo dijete, Nou, i počeli su se preispitivati vide li sebe cijeli život u Njemačkoj. – Kad dobiješ djecu, više preispituješ životnu situaciju i shvatili smo da bi bilo prekrasno vratiti se, odnosno preseliti se u domovinu. U početku sam i sama govorila "cijeli život smo ovdje i nećemo nikamo ići", jer se i suprug s obitelji doselio u Njemačku kao dječak, ali ta tiha želja za povratkom jačala je iz godine u godinu... I tako smo se vratili – kaže Ivana na odličnom hrvatskom jeziku.
Suprug Renato radi i dalje online digitalni marketing za njemačku tvrtku i planira otvoriti tvrtku i u Hrvatskoj te proširiti posao na domaće tržište jer, kaže, u Hrvatskoj je sada već dosta povratnika, ali i Nijemaca kojima treba pomoć u tom području. Ivana je s diplomom prvostupnika u osiguranju i financijama radila u osiguranju u Njemačkoj 17 godina, a posljednjih deset godina vodila je i tim od 17 ljudi, no nakon roditeljskog dopusta još traži posao u Hrvatskoj.
– Svi su mi govorili "govoriš tri jezika, lako ćeš naći posao", ali još ga tražim i to je, rekla bih, taj sitni nedostatak s kojim sam se susrela jer uvijek sam voljela raditi i navikla sam se na njemački rad i disciplinu koja je žešća nego ovdje. Potpore povratnicima su dobre, ali voljela bih da se prepozna potencijal ljudi koji su tu oduvijek i potencijal povratnika u poslovnom smislu da ljudi dobiju još veću motivaciju za povratak. O tome je li im pronalazak posla u Hrvatskoj prepreka ili nije, ovisit će hoće li se ljudi vraćati u većem broju jer svi trebamo raditi da bismo mogli živjeti, bilo gdje. Ako se još popravi situacija s poslom, povrataka će biti sve više jer ovdje je krasno živjeti. Prijatelji i poznanici iz Njemačke, s kojima razgovaram, kažu mi da razmišljaju o povratku. Mnogi naši ljudi nisu svjesni koliko je Hrvatska lijepa, sve nam je blizu, i brda i more, a i sigurna smo zemlja – govori Ivana.
Iako s obitelji uživa u životu u Hrvatskoj, ne idealizira život, koji je, kaže, i stalna borba i zato idu korak po korak. Obitelj Matešić samo je jedna od mnogobrojnih obitelji koje se posljednjih godina vraćaju iz inozemstva u Hrvatsku. Iako će službeni podaci Državnog zavoda za statistiku o migracijama, odnosno o broju povratnika, hrvatskih državljana u Hrvatsku biti poznati tek u srpnju, prve informacije ukazuju da je MUP Poreznoj upravi dostavio imena 13 tisuća hrvatskih državljana koji su se lani vratili u Hrvatsku nakon što su najmanje dvije godine boravili u inozemstvu.
Osim poticajnih mjera za povratak iseljenika, za (samo)zapošljavanje, izmjenama Zakona o strancima iseljenicima, potomcima iseljenika i članovima njihovih obitelji koji još nemaju hrvatsko državljanstvo olakšan je boravak u Hrvatskoj dok čekaju državljanstvo uz potvrdu Ministarstva demografije i useljeništva da su pripadnici hrvatskog iseljeništva. Početkom 2025. uvedena je nova porezna olakšica namijenjena povratnicima. Svi povratnici koji su proveli najmanje dvije godine u inozemstvu, a vratili su se u Hrvatsku nakon 1. siječnja 2025. i prijavili prebivalište i boravište u RH, bit će oslobođeni plaćanja poreza na dohodak na razdoblje od pet godina. Ta se mjera odnosi na sve iseljenike i njihove potomke iz europskih i prekomorskih zemalja osim BiH, gdje su Hrvati konstitutivni narod. Povrat poreza na dohodak na temelju oslobođenja za povratnike za 2025. utvrdit će se najkasnije do kraja lipnja 2026. za 2025.
Božidar Kutleša, ravnatelj Porezne uprave, kako je nedavno pisao Večernji list, kazao je da država zasad raspolaže samo imenima povratnika, a da će tek u posebnom poreznom postupku provesti provjeru njihova radnog statusa te utvrditi jesu li već u 2025. ostvarili pravo na petogodišnju poreznu olakšicu. Tako će tek na ljeto biti poznato koliko je među lanjskih 13 tisuća povratnika ljudi koji su se ovdje zaposlili, a koliko ih se vratilo u umirovljeničkoj dobi. Iseljenicima, potomcima iseljenika i članovima njihovih obitelji koji nemaju hrvatsko državljanstvo lani je do kraja prosinca Ministarstvo demografije i useljeništva izdalo 672 potvrde da su pripadnici iseljeništva, od čega 262 potvrde u svrhu useljavanja i povratka hrvatskog iseljeništva, a tri su bile u pripremi. Uz potvrdu Ministarstva demografije mogu regulirati privremeni boravak do dvije godine u svrhu useljavanja i povratka hrvatskog iseljeništva, a nakon tri godine boravka mogu regulirati stalni boravak. U tom razdoblju mogu podnijeti zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, imaju pristup (samo)zapošljavanju, studiranju u Hrvatskoj i mogu koristiti poticajne mjere za povratnike.
Ravnateljica Instituta za istraživanje migracija (IMIN) dr. sc. Marina Perić Kaselj, koja se nedavno vratila iz Australije, u kojoj je boravila u sklopu projekta potencijala povrataka iseljenika, ističe da je u Australiji velik potencijal povratnika ili, bolje rečeno, useljavanja druge i treće generacije iseljenika koji biraju Hrvatsku zbog kvalitete života. – Sada imamo fenomen useljavanja iz Australije, a i sve je veći interes potomaka iseljenika iz Južne Amerike i tzv. nove dijaspore iz Njemačke i Irske, iz kojih u zadnje vrijeme vlada trend povratka. Iz Australije se uglavnom žele vratiti mladi ljudi iz druge i treće generacije iseljenika, čiji su se roditelji iselili 1960-ih i 1970-ih godina ili nakon Drugog svjetskog rata. Australija je fenomen i po tome što potomci iseljenika, unatoč dobrom standardu, biraju Hrvatsku zbog veće sigurnosti i kvalitete života te ih većina ovdje pokreće vlastiti posao. Oni su naučeni na čvršći kapitalistički odnos i ne smatraju da bi država trebala za njih nešto previše učiniti jer ovamo dolaze s vlastitim kapitalom. Najveći interes kod mladih ljudi iz Australije vlada za povratkom u Dalmaciju, odnosno u Splitsko-dalmatinsku županiju. Iako su im roditelji ili djedovi i bake većinom porijeklom iz Dalmacije, nekima roditelji potječu iz Slavonije i Hercegovine. Premda su u Australiji živjeli u gradovima, ovdje za život biraju čak ruralna područja u Dalmatinskoj zagori, blizu većih gradova, što je nešto specifično što nismo mogli predvidjeti – govori Perić Kaselj.
Tijekom nedavnog boravka u Australiji više potomaka iseljenika rekli joj je da obavljaju završne pripreme za povratak. Osim iseljenika koji se vraćaju u Hrvatsku, vraćaju se, kaže, i iseljeni Hrvati u BiH, osobito u Zapadnohercegovačku županiju. Perić Kaselj drži da administrativne mjere poput bržeg dobivanja državljanstva, učenja hrvatskog jezika i olakšanog dobivanja boravka iseljenicima koji još nemaju hrvatsko državljanstvo znatno pomažu pri odluci o povratku. Osobno je malo distancirana oko mjere oslobođenja poreza na dohodak jer ne zna još koliko je ta mjera, koja je izazvala otpor domaćih ljudi i povratnika koji su došli ranijih godina, učinkovita. No, također, valja reći da niz država poreznim olakšicama potiče povratak vlastitog iseljeništva, kao i da godinama postoje porezne olakšice za npr. mlade u Hrvatskoj. U svakom slučaju, Perić Kaselj drži da hrvatska dijaspora u globaliziranom svijetu može biti naša pokretačka sila, važna za razvojne politike zemlje. Naravno, nije realno očekivati da će se vratiti glavnina od tri milijuna iseljenika i potomaka iseljenika, koliko ih prema procjenama živi diljem svijeta, ali ako se vrati samo 10% povratnika, osobito mlađih ljudi, to je veliki dobitak za Hrvatsku.
Među povratnicima koji su se vratili u Hrvatsku je i peteročlana obitelj Senjak. Prvo se prije četiri godine iz Münchena u Trogir doselila Petra Senjak (46) s trojicom sinova, danas 16-godišnjim Karlom, Marinom (13) i Frankom (9), a sada je u procesu preseljenja i njezin suprug Dominik, koji će uskoro otvoriti vulkanizersku radionicu, specijaliziranu i za električna vozila u Splitu. Uhodan posao kojim se bavio u Njemačkoj nastavit će raditi u domovini. Tvrtku je otvorio krajem prosinca, a radionicu još opremaju i nadaju se otvorenju 1. travnja. I Petra i suprug rođeni su u Njemačkoj u klasičnoj, kaže, gastarbajterskoj obitelji. Dio njezine obitelji ostao je u Njemačkoj, majka joj se vratila u Bjelovar, suprugov otac je umro, a svekrva joj danas živi u Brodarici kod Šibenika.
– Ne mogu vam reći koliko smo sretni... Našoj djeci je ovdje život kao u bajci i da nam je netko rekao da će nam biti tako dobro, vratili bismo se i prije. Iako je hrvatsko školstvo drukčije od njemačkog, djeca su se lijepo prilagodila i svaki put kad dođemo u Njemačku posjetiti prijatelje i rodbinu, kao što smo bili sada za praznike, djeca jedva čekaju da se nakon četiri-pet dana vrate u Trogir. Istina, ovdje su dobili mali pečat "Švabo" (smije se), ali sve je to u redu. Moja iskustva s preseljenjem izrazito su pozitivna. Ja sam prvo došla sama s troje djece, bez supruga, i sva su mi vrata bila otvorena. Inače sam komunikativna i smatram da će vam se ako se lijepo ponašate prema ljudima, to vratiti dvostruko, trostruko i to sam ovdje i iskusila. U Njemačkoj su ljudi puno rezerviraniji, ali kada ovdje odem u grad i tražim neku zgradu, netko će mi prići i pitati me: "Gospođo, što tražite, mogu li vam pomoći?". U Njemačkoj nema toga da će vam netko pomoći ako vidi da nešto tražite na ulici. To su sitne, ali bitne stvari. Ovdje na cesti možete započeti razgovor s ljudima, a Nijemci misle da ste poludjeli ako počnete razgovarati s nepoznatim ljudima na cesti – govori uz smijeh Petra.
Stariji ljudi jesu konzervativniji u Dalmaciji od Nijemaca, ali odmah su, dodaje, i topliji. Obitelj Senjak planirala se vratiti jednog dana iz Njemačke, a razdoblje korone bilo je okidač za tu odluku. Petra je 40 godina Njemačku smatrala svojom domovinom, no tek sada, kaže, osjeća da je Hrvatska njezina prava domovina u kojoj u potpunosti može biti kakva želi biti i kakva jest. U odluci o povratku nisu ih svi podržavali.
– Neki naši ljudi u Njemačkoj, neki naši prijatelji, govorili su nam: "Vi niste normalni, što to radite djeci?" jer su mislili da djeca tamo imaju više mogućnosti. Nismo od njih imali podršku, ostala sam razočarana time, ali najvažnije je da smo mi i djeca sretni u Hrvatskoj. Život u Trogiru za djecu je puno sigurniji nego život u Münchenu i našoj je djeci ovdje puno bolje nego što smo zamišljali. Smatram da se i u Hrvatskoj može sve postići ako želite raditi i imate ambicija, možda i više nego u Njemačkoj, u kojoj je svatko u nekoj ladici i tako na vas i gledaju. Ovdje će vam ljudi puno više pomoći kad trebate pomoć, suprugu su pri otvaranju tvrtke pomagali ljudi sa svih strana, tako nam je jedan gastronom pomogao da unajmimo prostor za vulkanizersku radionicu – govori Petra.
Hrvatski jezik i Petra odlično govori, a i u Njemačkoj su s djecom u obitelji razgovarali na hrvatskom. Tijekom odrastanja za vrijeme školskih praznika i godišnjih odmora s obitelji je prošla cijelu Hrvatsku, a kada su se ona i suprug upoznali, išli su, kaže uz smijeh, svaki vikend na more u Novi Vinodolski, u apartman jedne bakice koja im ga je iznajmljivala za samo 25 eura, jer im je bilo bitno dolaziti u Hrvatsku. Petri su puno značila pozitivna iskustva s ljudima nakon povratka u Hrvatsku te pomoć koju je dobila od domaćih ljudi pa planira sljedeće godine u dogovoru s gradonačelnikom Trogira osnovati udrugu za povratnike, da znaju da mogu računati na pomoć, da imaju koga nazvati ako im pomoć treba tijekom preseljenja i prilagodbe. – Ovdje u Trogiru i Šibeniku imamo puno povratnika, osobito je popularno Čiovo među povratnicima, zatim Kaštela i predio sve do Omiša – govori Petra.
Obitelji povratnika druže se jednom mjesečno, potpora su jedni drugima, a, uostalom, međusobno ih veže i njemački mentalitet, uz koji su odrastali. Petra zna samo jednu obitelj u kojoj su se svi članovi zbog posla nakon dvije godine opet vratili u Njemačku. Ona se ne brine da neće imati posla jer je kao knjigovotkinja radila za njemačke investicijske fondove, ali bila je prisiljena dati otkaz jer joj je u vrijeme dok je suprug još bio u Njemačkoj teško bilo nastaviti raditi online s troje djece u različitim školskim smjenama. "Poslije ću ja opet naći svoj posao, bilo to online u Njemačkoj ili u Hrvatskoj", optimistično zaključuje Petra Senjak. Kada je za kraj pitamo što misli da bi se moglo poboljšati u odnosu prema povratnicima, ističe da je oslobođenje od poreza na dohodak za povratnike na pet godina pozitivna mjera, ali da bi trebalo povećati dječji doplatak za obitelji s više djece u Hrvatskoj, kao i za povratnike koji si ne mogu financijski priuštiti povratak. U Njemačkoj je za te obitelji doplatak od 250 eura veliki financijski bonus. Troškovi života, osobito za obitelji s više djece, u Hrvatskoj su, kaže, visoki i treba pravo malo bogatstvo samo da bi se obuklo i prehranilo troje djece te stoga drži da bi veći dječji doplatak pomogao obiteljima s nižim prihodima.
Zbog povratka u Hrvatsku nije požalio ni Matej Ljubičić (35), koji se sa suprugom Dajanom vratio prije četiri-pet godina u Slavonski Brod, iz kojeg je otišao u Njemačku sa samo 18 godina nakon što je završio srednju građevinsku školu. – Odlučili smo se vratiti jer nam je obitelj u Hrvatskoj, a i posao mi je takav da mi se ovdje otvorila prilika da mogu pokrenuti vlastitu tvrtku i živjeti od svog rada i u Hrvatskoj. Građevinsku tvrtku otvorio sam prije dvije-tri godine, koristio sam i mjeru "Biram Hrvatsku", odnosno poticaje za (samo)zapošljavanje i moram reći da su moja iskustva s Finom, Poreznom upravom i HZZ-om izrazito pozitivna. Svi su bili toliko ljubazni i uputili su me u poticaje koje mogu koristiti. Iz osobnog iskustva govorim da se povratnici koji se najviše boje naše birokracije ne trebaju toga bojati jer ja sam bio prezadovoljan kako su se odnosili prema meni – govori Ljubičić.
U Njemačkoj je živio u Frankfurtu, a posljednjih godina prije povratka sa suprugom živio je i u Münchenu. Sve što je stekao u toj zemlji baveći se građevinom, uložio je, kaže, u Hrvatsku, od kupnje zemljišta, gradnje obiteljske kuće u Slavonskom Brodu te pokretanja građevinske tvrtke. Supruga Dajana radi kao trgovkinja i zadovoljna je poslom. Oboje danas uživaju u druženjima s prijateljima iz rane mladosti. O prednostima i nedostacima života u Njemačkoj u odnosu na Hrvatsku Matej kaže:
– Sigurnost na ulici ne može se mjeriti u Njemačkoj s onom kakva je u Hrvatskoj. Također, u Njemačkoj se radi od jutra do navečer i teško je danas tamo ostvariti normalan život jer su cijene stanova enormne. Jedino ljudi koji su došli prije 20 godina u Njemačku plaćaju prihvatljive najamnine. Mi smo u Münchenu plaćali najam trosobnog stana s garažom, nerenoviranog i bez utičnica i žarulja, za koje smo se sami trebali pobrinuti, 1070 eura, a isti takav renoviran stan ljudi su plaćali 1450 eura. Sada su cijene još veće. Danas si stan u Njemačkoj može kupiti par koji zajedno zarađuje osam tisuća eura mjesečno. Nitko tko ima običan, normalan posao i kupi auto na kredit ne može si u većim gradovima priuštiti kupnju stana, koji nisu ispod pola milijuna eura. Za njemačka sela ne znam kakva je situacija. Cijene nekretnina u Njemačkoj su katastrofa. Tko sada misli ići u Njemačku, uvjeren da će tamo bolje proći, ali nema šanse za to. U Hrvatskoj su majstori traženi i onaj tko hoće i zna raditi kao majstor, više će zaraditi u Hrvatskoj nego u Njemačkoj – govori Ljubičić.
I sam je gradio dva stana u Slavonskom Brodu i zna kakve su cijene kod nas, a kakve u Njemačkoj. Smatra da se naši iseljenici više ne boje vratiti u Hrvatsku jer posla ima za sve one koji će pošteno raditi, bez fušarenja, a osim toga Hrvatska im sada nudi i poticaje za (samo)zapošljavanje. Njemačka ima svoje prednosti, kaže Matej, u koje prije svega ubraja to što se svi u poslu drže zakona, dok kod nas, govori, to još nije 100% kako bi trebalo biti, a smeta mu malo i petljanje u poslu, jer je naviknut pošteno raditi, kao što je radio i u Njemačkoj. No u Hrvatskoj je, osim sigurnosti, život mirniji i ležerniji i nije, dodaje, sve na termin, uključujući i druženja uz kavu. U Münchenu mu živi i šogor s obitelji, kao i stric i strina s djecom, no svi, kaže, planiraju povratak u Hrvatsku.
U interesu ove demografski opustošene zemlje je da povratnika bude što više. Poticaji za povratak iseljenika neće biti dostatni bez otklanjanja društveno-ekonomskih razloga koji su u posljednjem valu doveli do iseljavanja više od 400 tisuća mladih i obrazovanih osoba iz Hrvatske. Ova država dužna je svim građanima, a osobito mladima, omogućiti da si mogu osigurati pristojan život i krov nad glavom od svog rada i obračunati se s korupcijom i onim lošim poslodavcima koji zaposlenike vide samo kao sredstvo za rad i brzo stjecanje vlastitog profita. Država se ne može ravnomjerno razvijati samo na slabo plaćenim uslužnim djelatnostima, bez razvoja znanosti i tehnologije, bez kvalitetnih javnih i državnih institucija koje će biti servis građanima.
Otvori KEKS Pay
