Naslovnica Svijet

Iseljenička priča iz susjedstva: 'Dan kada sam postala prekobrojna...'

10. srpnja 2019. u 07:54 0 komentara 537 prikaza
odlazak

- Prošlo je godinu i pol dana otkako sam zatvorila vrata redakcije časopisa „Vojnosanitetski pregled" u Beogradu, ne svojom voljom. Izbrišu vas s popisa kao trag olovke gumicom. Nije to bilo prvi put da se pridružujem armiji prekobrojnih. Ali tog dana, na putu do kuće donosim odluku o napuštanju zemlje. Pravac Njemačka.

Tako počinje svoju priču za DW Snježana Čujić, koja je krenula u potragu za boljim životom i uputila se u omiljenu destinaciju gastarbajtera s ovih prostora.

- Procjena da bi bilo dobro položiti njemački jezik u Goethe institutu pokazala se ispravnom. Valja dobro predočiti obitelji „family buisiness plan". Bit će to dugi pregovori jer im pored ostalih obaveza još samo nedostaje učenje njemačkog jezika.

Zahvaljujući dobroj pripremi dobila sam zeleno svjetlo za pokret od moje male čete, sinova koji uskoro pune jedanaest i petnaest godina kao i od supruga. U tom slučaju morao bi napustiti sigurni državni posao. Rekla sam im kako je krajnje vrijeme da se zajedno potrudimo oko preseljenja u Njemačku jer time povećavamo šansu prvenstveno za njihovu bolju perspektivu. Na konstataciju da bi mama tamo sigurno brže pronašla novi posao, a tata više zarađivao, probudila se u njihovim očima ona zdrava, dječja radoznalost. Krenusmo mi u tu avanturu.

Kada čovjek ostane bez posla pokreće u sebi motore i pronalazi sve moguće obnovljive izvore energije ne bi li pregrmio taj udar asteroida kako bi posljedice bile što bezbolnije. Dobra organizacija – ključ uspjeha.

Ostao je neriješen njemački za najstarijeg i najmlađeg člana obitelji, ali za kratko. Otac i sin u istoj školi stranih jezika jednom tjedno kao predstavnici dvije generacije migranata. Dodijeljena im je ista nastavnica.

Prema riječima direktorice škole stranih jezika Urban school u Beogradu Olivere Nešić Jovanović, broj polaznika koji uče njemački jezik povećan je u odnosu na prethodnu godinu za dvadeset posto i primijećeno je da djeca kreću sve ranije na tečajeve, već od trećeg razreda osnovne škole. Zbog sve većeg zanimanja subota je rezervirana za grupne polaznike tako da im se jedino nije pogodio isti dan u tjednu.

Ono što vidimo i čujemo oko sebe svakim danom potvrđuje da smo donijeli dobru odluku. Autobuse nema tko voziti, pacijente nema tko liječiti, liftove nema tko popraviti. U parkovima je sve tiši žamor djece. Doza ravnodušnosti na galopirajuću migraciju postaje zabrinjavajuća.

Na našem ulazu još jedna obitelj s dvoje maloljetne djece odlazi u Ameriku. Ukupno osam samo s jednog beogradskog ulaza broj 78 na Banjici, za sada.

Zahvaljujući internetu shvaćamo koliko je to masovna pojava. Priče onih koji odlaze su manje-više slične, ali opet je svaka drugačija i zato ne čudi što se objavljuju u svim medijima, na društvenim mrežama, forumima.

Razočarani u svakodnevicu koja im tako malo nudi i uvjereni da će im negdje drugdje biti bolje, povezuju se ljudi s prostora nekadašnje Jugoslavije. Tko bi rekao da ćemo najviše informacija, podrške, konkretne pomoći dobiti od zemljaka i to iz susjednog grada u Hrvatskoj iz koga sam emigrirala devedesetih. Tako se zatvorio jedan krug i ispostavilo se da nas, bez obzira na naciju i vjeru, vezuje ista muka.

Obitelj Ćujić sada odbrojava dane kada će zajedno nastaviti obiteljski život u okolini Bonna. Suprug već uveliko radi u Njemačkoj s nostrificiranom diplomom elektroničara. Nadamo se da ćemo mu se pridružiti do početka nove školske godine, zaključuje Snježana za DW, prenosi Novac.hr. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.