Dok obnaša dužnost, šef države u Francuskoj zaštićen je od pravosudnoga progona; kad siđe s vlasti, gubi povlasticu predsjedničkoga imuniteta i pred državnim institucijama postaje podložan istrazi, optužbi i suđenju, kao i svaki drugi građanin.
Više nema popuštanja za elitu
U zemlji koja je prije više stoljeća ozakonila jednakost ljudi pred zakonom, postoji duga povijest nekažnjivosti državnika; od četvorice bivših predsjednika, Nicolas Sarkozy je jučer prvi na vlastitoj koži osjetio da pravna država uhićuje i „svoje Voltairee“ jer je prije toga na Jacquesu Chiracu dokazala da ne pravi razliku između vladara i njihovih podanika; vladajuća elita ne može više računati na doživotno izuzeće od odgovornosti za (ne)djela počinjena tijekom obnašanja vlasti. Stvari ipak dolaze na svoje, pravno barem, ako su politički i dalje spornije jer vladari i dalje prolaze „lišo“ u igri koja se od Aristotela zove korupcijom. Nostalgičari se sjećaju kako je de Gaulle sam plaćao poštanske marke na privatnoj pošti i benzin kad bi odlazio na vikend službenim automobilom. Trebale su se promijeniti i ličnosti i okolnosti da se vladari počnu hvatati u pravosudnu mrežu kad im „laki novac“ počne udarati u glavu. Sam je Sarkozy u svome mandatu mijenjao Ustav da bi ojačao institut presumpcije nevinosti; nije sigurno mogao misliti na sebe, ali će i njemu koristiti da se privođenje – koje se, inače, u toj zemlji ne izvodi brutalno – ne tumači kao kažnjavanje. Nekadašnji odvjetnik, i njegov braniteljski tim, sad su na potezu da dokažu nevinost, teoretski s istim šansama kao i tužiteljstvo da dokaže da je pobjedničku izbornu kampanju 2007. financirao novcem pukovnika Gadafija! Pravna bitka počela je prije pet godina; sad se zaoštrava jer je istraga u međuvremenu očito skupila dovoljno dokaza kad je odlučila privesti, možda i optužiti, bivšega šefa države u jednoj, na prvi pogled, bizarnoj aferi. Brišu li se razlike između „Jupitera“ i „volova“? Načelo ravnopravnosti građana pred zakonom prvi je put na najvišoj državnoj razini potvrđeno prije sedam-osam godina, ali je Chirac tada bio pošteđen privođenja; sud je prihvatio razloge lošega zdravlja staroga predsjednika, i nije ga prisiljavao ni da, nesvjestan svih okolnosti, dolazi na ročišta. Kažnjen je, na kraju, visokom novčanom globom od 2,5 milijuna eura, koju je većim dijelom, četiri petine cijeloga iznosa, namirila nekadašnja golistička stranka; golisti su ionako uživali koristi od nezakonite operacije kojom se stranački kadar financirao iz gradskoga proračuna dok je Jacques Chirac bio gradonačelnik Pariza. Nad Sarkozyjevim vratom stoji još nekoliko Damoklovih mačeva, uz ovaj posljednji koji je istraga izvukla iz ormara pukovnika Gadafija, gdje su, uz njegov kostur, pohranjene i mnoge tajne. Od svih sumnji koje prate bivšega predsjednika, u tu se možda i najmanje vjerovalo: libijski je predsjednik odavno zakopan, istraga ima u rukama leš, ali tek treba dokazati da 2008. godine Gadafi nije dobio besplatno Sarkozyjevo gostoprimstvo u Parizu, kad nitko nije htio primiti libijskoga diktatora, i da je mogao imati motiva da ga likvidira u Arapskome proljeću koje je u Libiji došlo sa zakašnjenjem, na kraju 2011. godine.
Prisluškivao oponente
Koliko se dosad znade, samo prevoditelj razgovora Sarkozy – Gadafi stavlja ruku u vatru da je libijski vođa od Sarkozyja „stvorio predsjednika“, kako se sam hvalio za života; ostali svjedoci uglavnom više nisu živi. Ali, Sarkozy ima možda i većih problema od novca pukovnika Gadafija (spominje se pet milijuna eura), probio je dopušteni iznos od 18 milijuna eura u izbornoj kampanji 2012.. Ustavni sud, prvi i jedini put do sada, nije potvrdio njegov financijski izvještaj, ostavio je istrazi da provjeri nepravilnosti i da se odluči hoće li prihvatiti opravdanje bivšega predsjednika da „nije znao“ ili će istraživati i njegovu odgovornost; tereti ga se i da je nezakonito prisluškivao svoje oponente, što je u Francuskoj, dokaže li se, veliki krimen. Klima u društvu nije povoljna za Nicolasa Sarkozyja otkako je Emmanuel Macron uveo „nultu točku tolerancije“ na korupciju. Pravosuđe u Francuskoj već dugo traži svoju punu autonomiju; sad ima vjetar u jedra i trofejne eksponate u izlogu.
