Iza njega je 10.000 slavljenih svetih misa, a kroz zborove je vodio više od 600 pjevača. Objavio je 25 CD-ova, s oratorijima, šansonama, klapskim pjesmama... Za svoga života uradio je za hercegovačku glazbenu umjetnost kao malo tko prije njega. Maestro don Dragan Filipović ravnat će Akademskim zborom “Pro Musica i na ovogodišnjem Večernjakovu pečatu. Ne sumnjamo kako će ovoj manifestaciji on i njegovi pjevači dati dimenziju više.
Poštovani maestro, polako se bliži još jedan Večernjakov pečat, manifestacija na kojoj i vi ostavljate neizbrisiv trag?
Prvi veliki događaj u protekloj godini, a vezan uz akademski zbor Pro musica, bio je upravo Večernjakov pečat. Mislim da je to bio šesti za redom Pečat, na kome je zbor sudjelovao. Bio je veliki snijeg i petnaest dana nismo mogli imati probe pjevanja. Naravno, u takvim okolnostima nismo mogli ni sjesti i dogovoriti program. Ipak smo, hvala Bogu uspjeli. Pjevači zbora doista vole nastupati na Večernjakovoj manifestacijii. U njoj ima za svakoga po nešto i mislim da je s te strane pogođeno. Lijepo je da se napravi jedan kratak presjek događanja, rekao bih svih životnih područja. Osim zbora tu su nastupili klape: Drača i Krš. Vidim da su te snimke i jednih i drugih jako gledane na YouTubeu. Paralelno s tim počeli smo raditi i Verdijev Missa di Requiem.
Protekla godina za vas i zbor bila je jako plodonosna. Istodobno s Pečatom počeli ste raditi i Verdijev Misa di Requiem?
Točno, bilo je to više nego hrabro. Zapravo, teško bi mi uopće došli na takvu ideju jer je djelo, osim što je glazbeno veoma zahtjevno, ono je i preskupo za naše prostore. Ali na nagovor ravnatelja Dubrovačkog simfonijskog orkestra, gospara Pera Šiše, mi smo to prihvatili. Dogovorili smo se da izvedba bude u Dubrovniku i Mostaru. Pao je dogovor, mi njima pjevamo u Dubrovniku, a oni nama sviraju u Mostaru. Uslijedio je onaj snijeg, ali i probe koje su bile, reći ću iscrpljujuće. Praktično, imali smo samo dva mjeseca. Znali smo da dolaze solisti iz Milana, Munchena i Los Angelesa.
Suradnja s Widjajom
I dirigent svjetskoga glasa maestro Norman Widjaja, jedan od pet najboljih dirigenata današnjice?
Zaista, karizmatičan dirigent. On je iz nas izvukao 120 posto. Sve nas je to motiviralo, posebice ta glazba - Verdijev Requiem, jednostavno nas je zarobio i što smo god dalje vježbali sve smo dublje tonuli u ljepotu te glazbe, svaka numera je bila nešto posebno. Plijenila je svojom melodijom, harmonijom, polifonijom, izmjena zbora i solista. To se jednostavno osjeti da takvu glazbu čovjek nije mogao sam pisati, morao je imati jednu nit povezanu s Nebom, Bogom. Konačno, dogodila se ta izvedba u Velikom tjednu 2012. Svi smo bili nekako ushićeni, ponosni. Doživjeli smo nešto prelijepo, nezaboravno. Zahvaljujem onima koji su financijski dali potporu, ali i onima koji su učinili dodatni napor uvježbavajući pjevače: profesoricama Marijani Pavlović, Katji Krolo-Šarac, Ines, Marini, Ani, Karlu, Dadi...
Osim proba za Večernjakov pečat, koliko se sjećam, dogodio se i Mozart?
U pravu ste. Čovjek se u svim tim događanjima i obvezama ne može odmah svega sjetiti. Naime, kako smo prije nekoliko godina izvodili Mozartov Requiem u Dubrovniku i Mostaru, a solist je bio prvak osječke opere bas Berislav Puškarić. Budući da mu se naša izvedba veoma svidjela, ja sam odmah iskoristio priliku i pitao ga: Što priječi da se ovako što dogodi i u Osjeku. Pričao sam mu kako imam veliku želju, kao i pjevači, izvesti Requiem u Vukovaru, posebice na obljetnicu tragedije. Obećao je da će to razmotriti s upravom. Eto, svako obećanje ne mora biti ludom radovanje. Uprava Hrvatskog narodnog kazališta Osijek nas je pozvala i lako smo se dogovorili. Hrana i noćenje i predivna mladost iz zbora Pro musica, to je rado prihvatila. Dogovorili smo tri večeri u trećem korizmenom tjednu: Vukovar, Đakovo i Osijek. Za sve nas, to su bili nezaboravni dani. Pjevali smo srcem, dušom, glasom, cijelim životom a prekrasne crkve, iako prostorom velike, bile su doista pune. U Osijeku je župnik rekao: Ovako mi crkva nije bila puna ni na božićnoj polnoćki. A o tome kako su nas Slavonci ugostili, ja doista nemam riječi. Jednostavno, sve naše pohvale i zahvale. Pjevači su doista bili ganuti, posebice u Vukovaru jer znaju što se tamo dogodilo, jer su mladi, to su mogli zamisliti, ali kad su vidjeli Ovčaru, bolnicu, Trpinjsku cestu, hangar, sajmište a sudionici tih tragedija sve im ispričali... onda je doista trebalo čuti kako je zvučao Mozartov Requiem u crkvi sv. Filipa i Jakova. Ništa im nije trebalo više reći kako će pjevati i interpretirati pojedine dijelove. Sve je bilo iz duše, iz srca, ljudski gledano – savršeno. Nakon izvedbe, deset minuta iz prepune crkve nitko nije izišao. Stajali su i aplaudirali. To je trebalo doživjeti. To se ne zaboravlja.
Rad s klapama
Čini mi se da je nastupilo malo zatišje sa zborom nakon Uskrsa?
Da, to je i razumljivo. Zahtjevno je bilo vrijeme iza nas. Vjerujem da po programu u 2012. možemo stati uz bok mnogim profesionalnim kazališnim kućama. No, u tom razdoblju sam malo više radio s klapama. Naime naše tri klape su išle na audiciju za 46. omiški festival. I sve tri su prošle. Narenta i Krš su bili u debitantskom finalu koje se održava u Bolu na Braču, a Drača je ušla u finale prestižnog Omiškog festivala gdje je zauzela treće mjesto publike. Kad već govorimo o klapama recimo i to da su Narenta i Drača također sudjelovale na međunarodnom festivalu klapa početkom kolovoza u Perastu – Crna Gora, gdje su uzele zapažene nagrade. Drača je uzela treće mjesto žirija, a Narenta dva prva mjesta za glazbu i aranžman skladbe Lađa – Na novu plovidbu. Neću zaboraviti mladu klapu Izvor koja je na Neumfestu prošle godine ostavila zaista zapažen nastup.
Zabilježili ste nastup i na danima Matice hrvatske – Mostar?
Dobro se sjećate. Ponovno je bio Mozart – Requiem sa članovima Zagrebačke filharmonije i SO Mostar. I tu smo doista lijepo muzicirali, uživali u glazbi jer je djelo jednostavno u nama maturiralo. Šteta da se to češće ne ponovi jer to ljude oplemenjuje, obogati, digne iz jedne malodušnosti. Ujedno je to molitva za pokojne, a svi ih imamo, tako da svaki slušatelj to može namijeniti za svoje pokojne i doživjeti jednu dublju vjersku i glazbenu dimenziju.
Ovacije u Beču
U moru događanja i obveza nađete li imalo vremena za odmor, za posvetiti se sebi?
Iskreno, slabo se sjećam svojih godišnjih odmora. To je koji dan na moru, najčešće na jedan dan. U srpnju su bile klape, a koncem kolovoza dogodilo se nešto prelijepo. Točnije 22. 8. dva dana prije završetka Dubrovačkih ljetnih igara, ponovno Dubrovnik i ponovno Verdi – Requiem. Katedrala je bila doista prepuna stranaca, tako piše i Dubrovački list i Vjesnik... a mladost iz Mostara je prikovala publiku za stolice i zidove, dok su s nevjericom gledali njihovu mladost, slušali sklad i ljepotu izvođenja grandioznog Requiema. Bio je to vrhunac događanja 2012. u Dubrovniku. To je znak da se i s neusporedivo manje novca može izvesti vrhunsko djelo. Eto, tako su pisali dubrovački kritičari. Vjerujem da su doista puno toga rekli.
Vrijednost zbora upoznali su u Beču gdje je publika sigurno znala prepoznati kvalitetu?
Put u Beč planirali smo točno prije godinu dana. I u Beču smo pjevali misu i imali koncert u crkvi gdje se okupljaju Hrvati. Bilo je to za uočnicu sv. Franje 3. listopada. Prekrasan dojam, doživljaj i uspomena. Po povratku smo žurno nastavili pripremu za Dan mrtvih. Beskrajno hvala ljudima koji su nam dali potporu, Mozartovom Svečanom večernjom molitvom /Vesperae solenne.../molili smo za naše pokojne u crkvi uznesenja BDM u Širokom Brijegu, te u Mostaru u crkvi sv. Mateja. Bio je to sedmi put da imamo koncert u povodu Dana mrtvih. Uz dvanaesti božićni koncert klapa u Mostaru, nećemo i ne možemo zaboraviti naš svečani Božićni koncert, koji smo šesnaesti put održali 22. 12. 2012. u prepunoj dvorani Kosače. O tome dovoljno govori naša vjerna publika koja svake godine ispuni dvoranu do posljednjeg mjesta.
