Na javnoj bosanskohercegovačkoj sceni često čujemo kako je nekome nešto jednostavno imperativ. Taj jednostavni imperativ najčešće je zapravo jako kompliciran. Jer jedni imaju imperativ koji je potpuno suprotstavljen drugom, trećem pa i četvrtom imperativu. U gramatici imperativ je zapovjedni način glagola kojim se izriče zapovijed (imperativ od glagola učiti je uči), ali i poticanje pa i zabrana. U običnom razgovoru imperativ je ono što se ne može otkloniti ili izbjeći, neizbježan ili neotklonjiv zahtjev, važna obveza, prijeka potreba. Pojam dolazi od latinske riječi imperativus, odnosno imperare, a znače zapovjedni, odnosno zapovjediti, nametnuti.
U Kantovoj filozofiji postoji kategorički imperativ, a riječ je o bezuvjetnoj moralnoj normi koja je svojstvena umu, nepromjenjiva i vječna. Neki u BiH do svog trenutačnog hira drže koliko i Kant do vječnog, kategoričkog imperativa!
Imperativno je ono što se nameće, što je zapovjednički. U pravu imperativna norma je zapravo nešto što se ne može izbjeći, to jest stroga norma, a imperativni mandat je nalog biračkog tijela koji zastupnik mora strogo poštivati.
U sportu često čujemo od trenera i igrača kako imaju imperativ pobjede. Najčešće od onih koji – gube. Slično je i s nekim političkim strukturama. Na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni imperativ treba biti: što opreznije s imperativima! Inače mogla bi Bosna i Hercegovina mogla ostati bez – futura!
