Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Sport

Život je borba, ništa ne pada s neba - samo kiša

20. studenoga 2020. u 14:33 0 komentara 840 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

- Samo kiša s neba pada - kaže legenda mostarskog i hrvatskog nogometa Goran Goca Jurić (57), čovjek koji je u životu i karijeri prošao sve i svašta, ali je uspio napraviti iznimnu karijeru uz samo jednu riječ - borbenost. Goca je imao sve što nije krasilo njegova brata Stipu koji je, za razliku od Goce, karijeru završio vrlo rano premda je bio bogomdani talent. - Bez rada, odricanja i, najvažnije, samodiscipline nema uspjeha. Možeš biti osrednji igrač, ali vrhunski nikako - dodaje Goca, čiji povik “Ajmooo” i danas odzvanja maksimirskim svlačionicama. Ponikao je u mostarskom Veležu, odakle s 24 prelazi u redove budućeg prvaka Europe Crvenu zvezdu. Inozemnu karijeru gradio je u španjolskoj Celti iz Viga gdje je bio i kapetan, kao i u Dinamu, odnosno Croatiji. Nastupao je za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Član je i brončanih vatrenih sa SP-a 1998. u Francuskoj. Gocu je krasila srčanost, nije trpio autoritete, a u njegovim stremljenjima nije ga spriječio ni dijabetes od kojeg je obolio u 26. godini. Medicinski je fenomen jer je s čak 35 godina debitirao za reprezentaciju i s njom osvojio broncu. Danas je skaut NK Dinamo Zagreb. S Gocom smo razgovarali u Mostaru. Kaže, još će malo uživati u suncu pa natrag obitelji u Zagreb.

Goca, da ovaj razgovor ipak započnemo s reprezentacijom Hrvatske koja je još jednim porazom okončala Ligu nacija. No reprezentaciju ćemo gledati na EP-u, nastavljen je kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima. Je li nakon ogromnog uspjeha na SP-u u Rusiji moralo doći do pada?

- Mislim da je sve ovo reprezentacije normalno i očekivano, iako ja to ne bih nazvao nekim velikim padom jer smo igrali u skupini sa svjetskim i europskim prvacima Francuskom i Portugalom. Tko može uzeti sebi pravo i reći da je poraz od takvih velesila neuspjeh? Onda s nama nešto nije u redu. Hrvatska reprezentacija ima toliku kvalitetu da je još uvijek na razini na kojoj je bila u Rusiji.

Reprezentacija je doživjela velike promjene, na sceni je smjena generacija, izbornik Zlatko Dalić sve više daje priliku mlađim i neafirmiranim igračima.

- Zlatka izuzetno cijenim i poštujem, on je veliki stručnjak i to je dokazao. I ovo što on radi u hodu, kroz utakmice uvodi nove nade, vrlo je dobro. To, uostalom, prakticira svaka vrhunska reprezentacija.

Jeste li bili Dalićev suigrač?

- Ne, on je poslije mene došao u Velež, ali igrali smo jedan protiv drugog. On u dresu Varteksa, a ja Dinama.

Često se uspoređuje vaša generacija vatrenih ‘98. s ovom iz Rusije koja je osvojila srebro. Mogu li se uopće uspoređivati te dvije momčadi?

- Moje mišljenje je da je ova reprezentacija koja je osvojila srebro na SP u Rusiji kvalitetnija. Ipak su oni nas nadmašili po rezultatu i treba biti pošten.

A ako bismo gledali po imenima?

- Ne volim takve usporedbe, ali u mojoj generaciji igrali su jedan Boban pa Prosinečki, Bokšić, Šuker... To su legende svjetskog nogometa i teško je to iz ove perspektive uspoređivati. Ali, s druge strane, imate Luku Modrića koji je naš najbolji nogometaš svih vremena. Sigurno. On je to dokazao i dokazuje i danas.

Vidite li Lukina nasljednika? Krije li se on možda u Mateu Kovačiću?

- Hrvatska ima toliko talentiranih nogometaša da će se na obzoru sigurno pojaviti neki novi Luka. Mi smo talentirana nacija i ne trebamo se brinuti za budućnost.

Ne mogu ne upitati vas za reprezentaciju BiH koja je doživjela neuspjeh ispadanjem u niži rang natjecanja u Ligi nacija?

- Reprezentacija BiH samo je ogledalo stanja u državi, odnosno u društvu. Da biste napravili kvalitetnu reprezentaciju, mora biti sve posloženo, od države do saveza. Činjenica je da je BiH u ovim kvalifikacijama i kroz Ligu nacija pokazala malo ili ništa od onoga što bi mogla. Raduje to da se kvaliteta Premijer lige diže, pratim tu ligu i vidim određene pomake. Uostalom, BiH je uvijek bila rasadnik talenata.

Duško Bajević odlazi, usudio bih se reći, ogorčen i razočaran.

- Imao sam sreću i čast igrati s Duškom i da mi je bio trener. O njemu mogu samo reći lijepe stvari. Poznavajući njega, on je prihvatio mjesto izbornika zato što se reprezentacija našla u problemima i što je htio pomoći. Meni je žao što nije uspio dobiti koju utakmicu, ali, vjerujte, on je tu najmanje kriv.

Kako je počela vaša karijera?

- S 10 godina počeo sam trenirati u Veležu. Na treninge smo išli zajedno moj brat Stipe i ja. Voljeli smo nogomet i sanjali smo da jednoga dana postanemo nogometaši. Prvu profesionalnu utakmicu za Velež odigrao sam 1984. godine.

Sjećate li se te utakmice?

- Kako ne. Prije toga odslužio sam JNA i 15 dana po povratku iz vojske debitirao sam i od tada više nisam ispadao iz momčadi. Sa mnom su tada igrali Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Dubravko Ledić, Momčilo Vukoje, legendarna generacija koja je tada bila na zalasku. Poslije sam igrao sa Semirom Tucom, Senadom Kajtazom, Predragom Jurićem, Draženkom Prskalom, Milijem Hadžiabdićem, Avdom Kalajdžićem i Anelom Karabegom. Imali smo uspjeha. Osvojili smo Kup, ali, nažalost, ne i titulu prvaka.

Mnogi će reći da je vaš brat Stipe bio veći talent od vas, ali ipak nije uspio napraviti karijeru?

- Pa da. Stipe je najbolji nogometaš u našoj kući. Šalim se. Stipe jest bio veliki nogometni talent, ali nije imao u sebi volje, discipline i šteta za njega da nije napravio veću karijeru.

I on je nastupao za Velež?

- Da, igrao je za Velež, bio je u Leotaru četiri godine, ponovno se vratio u Velež odakle je otišao u bugojansku Iskru i kao zdrav igrač napustio nogomet sa svega 26 godina.

A vi ste baš tada doživjeli uzlet. Krasilo vas je sve što nije Stipu, borbenost, red, rad i disciplina. Poznati ste kao jedan od najvećih “fajtera” na terenu.

- Po prirodi sam takav. Borben. Nisam neki veliki tehničar u nogometu, ipak sam ja bio obrambeni igrač, ali imao sam taj špurijus s kojim sam prekrivao sve svoje mane.

Niste trpjeli autoritete?

- Bio sam pomalo fakin, ali sam uvijek poštovao starije od sebe, pogotovo trenere. No nisam dao ni najvećima da se igraju sa mnom ili me omalovažavaju.

Trenirala su vas velika trenerska imena od Šekularca, preko Osima, Bajevića do Otta Barića i Ćire Blaževića?

- Dobro sam se slagao sa svima. Slušao sam ih, ali i oni su mene slušali.

Kako je došlo do toga da odete u Crvenu zvezdu? Vi ste jedini Mostarac koji je nastupao za taj klub.

- Kad sam s Veležom 1987. osvojio Kup, dobio sam poziv od nogometne legende bivše Jugoslavije Dragana Džajića i to nisam mogao odbiti. Sam sam sebi rekao da neću ostati u Mostaru jer znam kakav sam ako ostanem, tu neću napraviti ništa, i morao sam nešto učiniti. Vodila me intuicija jer nisam nikad imao savjetnika da mi kaže što je najbolje za mene. Svi su me odgovarali, ali ja sam iz inata otišao.

Dobro ste se snašli u novoj sredini. Ipak je Zvezda u to vrijeme bila veliki klub koji će za godinu-dvije pokoriti Europu i svijet?

- Da, tek sam u Beogradu počeo graditi svoju karijeru. Robi Prosinečki, Piksi Stojković i ja zajedno smo stigli, kasnije su nam se pridružili Dejan Savićević, Darko Pančev. Bili su tu još Miodrag Belodedić, Mitar Mrkela, počela se graditi momčad za europskog prvaka. Mrkela je bio jedan od najvećih nogometaša s ovih prostora koji nije ostvario ni 20% od svoga talenta. S njima sam veliki prijatelj i danas se čujemo. Stvarno je šteta što nije postao najbolji igrač bivše Jugoslavije.

Omiljena “mušterija” sa Zvezdom i poslije s Dinamom bio vam je Partizan?

- Za moje četiri godine u Zvezdi igrali smo dosta puta i to su bili derbiji za pamćenje. Vrijedilo je pravilo - izgubi sve, samo nemoj od Partizana. Ja nisam igrao taj “Vječni derbi” ispod 50.000 gledatelja. Na Marakani bi u pravilu bilo 80.000 minimalno. Inače, u moje vrijeme u Zvezdi nijedna utakmica ne bi prošla ispod 50.000. Kad bi Velež gostovao, znalo se okupiti 70.000 ljudi, pa i na utakmicama protiv Slobode iz Tuzle.

Igrali ste derbi Zvezda - Partizan i Dinamo - Hajduk. Može li se to uspoređivati?

- Dosta sam utakmica u dresu Dinama odigrao protiv Hajduka i to je strašan derbi, pun naboja i želje za pobjedom. S druge strane, igrati derbi Zvezda - Partizan na Marakani pred 100.000 gledatelja rijetko tko doživi.

Kako je bilo prvi put doći sa Zvezdom u Mostar, pod Bijeli brijeg?

- Sjećam se, izgubili smo tada 5:0. Inače, nije bilo ekipe koja je voljela doći u Mostar. Ja kao igrač nikad i nigdje nisam doživio neugodnost od navijača.

Nakon Crvene zvezde otišli ste u Španjolsku, u Celtu iz Viga. Zašto baš tamo?

- Bila je 1990. U Jugoslaviji se pomalo počelo “kuhati”. Sjećam se, bili smo na pripremama u Poreču kada je stigao poziv od Celte. Bio sam cimer s Dejom Savićevićem i rekao mu da sam dobio poziv i da idem, na što mi je on kazao da ne idem, da ostanem, stvara se jaka ekipa. Iako je Skupština kluba bila odlučila da nikoga u tom trenutku ne pušta, nazvao sam Dragana Džajića i objasnio mu situaciju jer sam tada dobio i dijabetes i bio u nezgodnoj situaciji. I otišao sam.

Po čemu pamtite to razdoblje u Celti?

- Bilo mi je prekrasno. Bio je sa mnom Vladimir Gudelj, kojeg sam ja kao kapetan momčadi preporučio treneru Celte Txetxu Roju. Poslije, Gudelj je postao najbolji strijelac Celte svih vremena i jedna od ikona kluba. S nama su u momčadi od poznatijih bili Salinas i vratar Canizares.

Sjećate li se okršaja s Realom, Barcelonom i Sevillom, za koju su igrali Maradona i Šuker?

- To su bile velike utakmice. Posebno se sjećam, igrali smo protiv Seville i dobili pet crvenih kartona. Sudac nas je pokrao i izgubili smo 2:1.

Bili ste i reprezentativac Jugoslavije u vrijeme Ivice Osima. Igrali ste kvalifikacije za SP 1990. u Italiji, ali niste išli. Zbog čega?

- U posljednjoj utakmici jesenskog dijela protiv Slobode u Tuzli dobio sam crveni i čak 12 utakmica zabrane. Jednostavno, napravio sam veliku stanku, ali sam se vratio i poslije utakmice finala Kupa protiv Hajduka Osim mi govori da će me zvati... Ali nije me zvao, a ja znam i zbog čega, ali ne bih o tome.

Ipak, ostat će upamćeno da ste igrali za dvije reprezentacije i s dva od četiri kluba “velike četvorke” i da ste osvojili pregršt trofeja?

- Sa Zvezdom sam osvojio tri prvenstva i bio u momčadi koja je igrala četvrtfinale Lige prvaka, s Dinamom tri prvenstva i dva kupa, s Veležom Kup... Bilo je toga.

Kruna karijere je bronca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj?

- Da, to se ne može usporediti ni s čim. Toliko je bilo dobro ozračje da nemam riječi. Bilo je uživanje igrati s tom ekipom. Toliki je naboj bio kod nas, to je neopisivo. Mi smo ginuli na terenu.

Je li Miroslav Ćiro Blažević najveći trener koji vas je trenirao?

- Da. Po svemu. On je najveći motivator, ali da bi bio motivator, moraš biti i znalac. On je imao nogomet u malom prstu, znao je kad treba povikati, pa i opsovati, ali i smiriti situaciju.

Je li se na vas znao obrušiti?

- Pokušao je, ali sam ga primirio. Ćiru iznimno poštujem i volim, ali on je iz Travnika, a ja sam iz Mostara, tako da se bio malo preračunao kada je krenuo na mene (smijeh). Ćiro je bio veliki gospodin, znalac, ali i lukav kao lisac. Pa sjećate li se one policijske kape? Komu bi od trenera naum to palo da je stavi pored sebe i na glavu na utakmicama? Ali on je jednom takvom gestom i tada i zauvijek kupio francusku javnost. Ćiro je neponovljiv.

Nakon Celte vratili ste se u Hrvatsku, najprije u Hrvatski dragovoljac pa poslije u Dinamo odnosno Croatiju?

- Da. Predrag Jurić, Blaž Slišković i ja uveli smo Dragovoljac u 1. ligu pod vodstvom legendarnoga Stjepana Spajića. U svojoj 34. godini potpisao sam s Dinamom, a u 35. debitirao za reprezentaciju. Dinamo i Croatia, to je bilo nezaboravno, posebno utakmica protiv Partizana i pobjeda od 5:0 koja je bila najveća u mojoj karijeri. S druge strane, doživio sam s reprezentacijom razočarenje kad smo ispali od Jugoslavije u kvalifikacijama za Euro iako smo napadali i imali bolju momčad. Ali to je nogomet, kada se nadaš da si bolji, izgubiš i obrnuto. To je čar sporta i nogometa.

Nogometu ste posvetili cijeli svoj život, ali ste i puno dobili zauzvrat?

- Nogomet je moj život, sve drugo je meni nepoznato i strano. I danas gledam puno utakmica.

Okušali ste se i kao trener, kakve su vam ambicije na tom planu?

- Posljednje što sam radio - bio sam skaut u Dinamu, ali nas je ova korona poremetila. Završio sam višu trenersku školu, bio pomoćni trener u Lokomotivi, ali nemam ambicije biti glavni trener. Znate, ja sam impulzivan čovjek koji ne trpi laž, muljanje, a u trenerskom poslu mora se puno toga pretrpjeti, a ja to ne mogu. Tako da je bolje i za mene i za druge da i ne pokušavam.

Dinamo ima jaku omladinsku školu i primjer je mnogim klubovima u regiji kada se radi o organizaciji kluba. Kolike zasluge za to ima Zdravko Mamić?

- Najveće. Zdravko i ja smo prijatelji i žao mi je da su se u Hrvatskoj ovako obrušili na njega. Pa neki bi klubovi dali sve da imaju jednog Zdravka Mamića. Prvi Hajduk. Ja znam da Zdravko simpatizira Hajduk i ja simpatiziram Hajduk te im savjetujem da pozovu Zdravka na ručak da im kaže što trebaju uraditi kako bi Hajduk vratili na staze stare slave.

Slično je i s Mostarom, koji je bio rasadnik talenata. Ima li na vidiku novih Goca, Vaha, Baka, Kulja, Tuca...?

- Ima. Ovo što radi Dragan Perić s omladinskom školom, mislim da je na pravom putu. Tu je vrelo talenata od kojih će neki sigurno postati veliki igrači. Ide to sporo, ali rezultat će doći. Trebamo biti optimisti. I moram pohvaliti rad Danka Šulente koji je od Zrinjskog napravio respektabilnu momčad. Nedostajalo je samo malo sreće da se prođe i u Europi.

Kakav odnos imate prema Veležu?

- Velež poštujem, tu sam počeo karijeru, tu sam stekao velike prijatelje s kojima sam i danas dobar i s kojima rado sjednem i popričam.

A Zrinjski obožavam. To je klub burne prošlosti koji jedno vrijeme nije odgovarao vlastima pa su ga ugasili, da bi ga poslije obnovili. Prvu utakmicu obnovljenog Zrinjskog protiv Dinama igrao sam i ja. Igrali su i Ivica Barbarić, Predrag Jurić, Nenad Džidić, Davor Jozić, Draženko Prskalo, Blaž Slišković...

U kakvim ste odnosima s njima?

- Odličnim. Prskalo je pomoćni trener u Lokomotivi, Juka vodi Jarun prema Drugoj ligi u Hrvatskoj, ima jakog predsjednika Grgu Jolića. Vidimo se često u Zagrebu.

A Mostar? Što vas veže za Mostar?

- Sve. Mostar je ja, ja sam Mostar. Ovdje su mi rodbina, prijatelji, kumovi... Ja sam druželjubiv čovjek i svugdje imam prijatelje. Volim ovaj zrak, ovo podneblje. Ali znao sam da moram otići iz Mostara kako bih mogao ostvariti karijeru. Nitko iz Veleža nije otišao u neki veliki klub.

Kako se ponašate u koroni?

- Gledajte, ne radim gluposti. Meni je isto i prije korone, i onda i sada, jer izbjegavam gužve.

Kako je biti profesionalan nogometaš i dijabetičar?

- Nisam dovoljno stručan da bih objasnio, ali znam da je vrlo teško. Samodisciplina je vrlo važna, treba slušati svoje tijelo. Po prirodi sam tvrdoglav i kada nešto želim, to i uradim.

Poruka mladim nogometašima?

- Klincima bih poručio da dodatno rade, mimo treninga. Automatizam i rutina u igri stječu se samo radom i ponavljanjem te disciplinom. Ako žele biti vrhunski.

A osrednji može biti svatko, odradiš trening i kući. U životu sam bio bez novca, gladan i žedan, umoran i iscrpljen, ali nisam odustajao. Vodila me je ljubav prema lopti, a to danas nedostaje kod mladih. Stupidno je i od pojedinih roditelja da od svoje djece traže da ostvare njihove ambicije. Zato mnogi talenti propadaju.

Da bi potpisao za veliki klub, moraš imati mu*a. Kada sam odlazio u Crvenu zvezdu, s 23 godine, nisam imao pojma kamo idem ni što me čeka tamo. Nikad tamo nisam bio u životu.

Ali, rekao sam, uspjet ću ili me nema. Sam bez igdje ikoga. Isto tako i u Španjolskoj. Borio sam se za mjesto, učio jezik, postao kapetan samo borbenošću. Život je borba, ništa ne pada s neba, ništa - samo kiša.

Dobro, ali imali ste i vi svojih poroka, i danas pušite?

- Da, pušio sam uvijek. Znao sam zapaliti i u poluvremenu utakmice. Kada sam bio s reprezentacijom Jugoslavije, znao sam zapaliti iza klupe za rezervne igrače, a pušio sam i kad sam igrao s Hrvatskom, samo se Ćiro pravio da me ne vidi. Ali to nikako ne bih preporučio mladima. 

Najbolji hrvatski igrač svih vremena?

- Luka Modrić.

Najbolji trener?

- Ćiro Blažević.

Prosinečki ili Boban?

- Boban.

Najdraža pobjeda?

- Protiv Partizana s Croatiom 5:0.

Najbolji suigrač iz Veleža?

- Semir Tuce.

Vatreni ‘98. ili 2018.?

- Generacija 2018.

Velež ili Zrinjski?

- Zrinjski

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.