Zbog tvrdih NBA pravila koja kažu da NBA igrač tijekom ljeta smije imati samo 28 trenažnih dana u nacionalnoj vrsti, Bojan Bogdanović priključio se reprezentaciji tek 27. lipnja, samo tri dana uoči vrlo važne kvalifikacijske utakmice protiv Slovenije. Do tada je kapetan "učio" akcije iz "playbooka", koji mu je proslijedio izbornik Damir Mulaomerović i pažljivo gledao jedinu pripremnu utakmicu, onu riječku protiv Poljske.
– Dosta je tu novih lica koja prvi put vidim na terenu i dosta različitih igračkih karakteristika. No najvažnije je da se u ta tri dana upoznam s akcijama koje su oni prošli u tih desetak dana. Uistinu je malo vremena za neko veliko uigravanje, no i unatoč tome imamo kvalitetu za igru sa svima – uvjeren je Bogdanović, pobjednik posljednjeg Večernjakova izbora košarkaša godine.
Na Sloveniju idemo spremni
A u izboru za 2021. slavio je u tijesnoj utrci, s dva boda prednosti, ispred europskog prvaka Krune Simona (81 bod). A upravo je Simon bio taj koji je sezonu prije, one godine kada je Bojan pauzirao velik dio godine zbog operacije šake, bio laureat.
– Jako mi je žao što s nama u reprezentaciji ovaj put nema Krune. Nedostajat će nam njegova prisutnost na terenu, ali izvan njega. To je igrač koji može kreirati za druge i sebe i koji je u najboljoj europskoj momčadi pokazao koliko je kvalitetan. Veliki nam je to hendikep – kazao nam je Bojan napomenuvši da žali i za izostankom još jednog bivšeg laureata:
– Šarić je sjajan igrač, no nedostajat će nam i njegova energija izvan terena. Nadam se da će se i on i Simon, ali i Krušlin vratiti potpuno oporavljeni od ozljeda i da će biti spremni za rujanski Eurobasket.
Jedne godine Bojan je trofej "Košarkaš godine" podijelio sa Šarićem, jer su imali jednak broj bodova.
– Dario je doista dobri duh svlačionice, uz igračke ima i sjajne ljudske vrijednosti. Jedan je od igrača koji mi je jako drag.
Bogdanoviću je ovo već sedmi put da je izabran za najboljeg košarkaša u Lijepoj Našoj. S obzirom na to da igra košarku na najvišoj mogućoj pozornici, što mu jedna takva domaća nagrada znači?
– Svako priznanje kada me netko proglasi najboljim dosta mi znači. Sedam puta je puno, to znači da već godinama igram na vrlo visokoj razini.
Izaziva li mu takva dominacija i znatiželju da vidi tko će ga naslijediti?
– Da ga ozljeda nije sputala, Šarić bi bio tu. Uz njega, dolaze Hezonja i Zubac i oni bi trebali preuzeti primat. Žižić je potpisao za prvaka Europe i, ako Efes ponovi uspjeh, bit će vrlo važan faktor u utrci za ovu nagradu.
A na to kako će treneri glasovati za 2022. moglo bi utjecati i to kako će spomenuti Bojanovi potencijalni nasljednici igrati i protiv Slovenije u četvrtak, protiv Finske u nedjelju, ali i tijekom ovoljetnog Eurobasketa.
– Već u ovaj četvrtak u Ljubljani slijedi za košarkaške fanove jako zanimljiva utakmica. Ni mi ni Slovenci nismo u zavidnoj poziciji u našoj skupini kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i ovaj dvoboj jednako je važan i njima i nama. Oni su se dosta pojačali povratkom Gorana Dragića i trenutačno su jedna od najjačih reprezentacija u Europi.
Jesu li Slovenci favoriti, kako to sugeriraju kladioničari, ali i košarkaška struka?
– Igraju na svom terenu i u prednosti su pred nama jer su dulje zajedno. Mi imamo dosta novih lica, no doći ćemo spremni. Uostalom, ne znam ima li ijedna reprezentacija takav par centara kao što su Zubac i Žižić, a Hezonja postaje jedan od najboljih euroligaških igrača.
Bojan je na NBA parketima više puta igrao protiv Dončića, a imao je prilike i čuvati ga. Što se tu da učiniti?
– Strašan je to igrač. Jako ga je teško čuvati u igri jedan na jednoga. Za takve igrače treba se pripremiti timska obrana, s dosta udvajanja, i treba mu pokušati otežati šut što je više moguće. Dončić je jak na lopti i odličan dodavač i nešto od toga moraš mu oduzeti, a drugo moraš riskirati.
I laičkim okom vidi se da su Hrvati jači na visokim, a Slovenci na bekovskim pozicijama.
– Mi imamo dosta bolje centre i unutarnju igru koju bismo trebali koristiti. Oni su bolji na vanjskim igračima, u igri dva na dva. Ključno će biti tko će bolje iskoristiti svoje prednosti i sakriti nedostatke.
Koliko će biti važno odigrati dobro ove dvije kvalifikacijske utakmice u svjetlu kolovoških priprema za Eurobasket?
– To je vrlo važno. Uvijek je bolje graditi nešto pobjedama. Eto, Zubac, Hezonja i ja nikad nismo igrali zajedno neko veliko natjecanje. Važno je stvoriti suradnju i dobru atmosferu, a ja se toplo nadam da će nam se za Eurobasket vratiti Šarić, Simon i Krušlin. Kemija se lakše stvara pobjedama i dobrim nastupima nego porazima.
S obzirom na to da je hrvatski košarkaš najodaniji reprezentaciji (ne sjećamo se da je ikad rekao "ne mogu"), što ga tako veže za nacionalnu vrstu osim nacionalnog ponosa?
– Vežu me dječački snovi kada mi je bio glavni cilj igrati za Hrvatsku i osvojiti medalju. I dalje se time vodim i ne odustajem. Nije lako svako ljeto odvojiti vrijeme za reprezentaciju, posebice što nisam u cvijetu mladosti, sada su mi 33, no to stvarno volim. Pogotovo što već pet godina nisam igrao s Hrvatskom neko veliko natjecanje. Ovo ljeto opet se osjećam kao kada sam tek počeo igrati za reprezentaciju.
Gdje je bio bliže ostvarenju svog medaljaškog sna? Na Eurobasketu 2013. kada smo bili četvrti ili na Olimpijskim igrama 2016., na kojima je Hrvatska osvojila peto mjesto?
– Premda smo 2013. igrali polufinale, a u Riju 2016. četvrtfinale, ja bih rekao da smo medalji bili bliži na Olimpijskim igrama. Naša igra i atmosfera unutar momčadi bile su takve da sam doista mislio da ćemo se s tih Igara vratiti kao medaljaši, no to se nije dogodilo. Doduše, u Sloveniji smo u polufinalu izgubili od Litve, a to je bila utakmica koja se mogla dobiti.
S obzirom na "godinu proizvodnje", koliko još misli igrati za reprezentaciju?
– Iskreno, ne znam. Ovisit će o ovim kvalifikacijama. Ako se ne plasiramo na Svjetsko prvenstvo, izgubit ćemo mogućnost odlaska na Olimpijske igre i onda će to biti predugo razdoblje do sljedećeg Eurobasketa, koji se igra 2025.
Bojan ovo ljeto ulazi u posljednju godinu ugovora s Utah Jazzom što znači svojevrsnu opasnost od razmjene. Naime, kada ste u posljednjoj sezoni, onda vam već na njenom startu ili ponude produžetak ugovora ili vas razmijene da bi se na vama naplatili. Osjeća li Bojan ikad nelagodu u vrijeme "tradeova"?
– Dosta sam toga prošao i nemam tu nekih posebnih iščekivanja. Lijepo mi je u Uti, tri godine sam tu i volio bih ostati. No dosta je upitnika oko naše momčadi. Nemamo još ni trenera i tek kada se on imenuje, kada se vidi kakva je njegova filozofija i koga bi on htio imati, onda ću nešto više znati.
No "trade" je ipak svojevrsna gnjavaža.
– Da, jer moraš se seliti, upoznavati novu momčad, a ovdje sam doma. No NBA je i biznis i tu ne smije biti ljutnje. Onog dana kada si kročio u NBA svijet, moraš biti svjestan da te tvoj klub može razmijeniti u bilo kojem trenutku i što se manje obazireš na to, tim bolje.
Vidi li sebe pri kraju karijere u nekom euroligašu ili možda čak i manjem klubu ili...
– Iz ove perspektive gledano, volio bih sportsku mirovinu dočekati u NBA ligi.
Jesu li svi NBA klubovi istog standarda ili tu ipak ima razlika? A Bojan je bio član četiriju NBA klubova, Brooklyna, Washingtona, Indiane i Utaha.
– Sve je to na vrlo visokoj razini, igrači imaju sve što požele. No u odnosu na NBA klubove za koje sam igrao, Utah se izdvaja po ljudskom faktoru, po familijarnosti u klubu. Te ljude što rade u klubu i oko njega bira se po ljudskim kvalitetama što Uti daje prednost.
Koliko je u NBA ligi važno igrati za klubove s velikih tržišta kao što su New York, Los Angeles ili pak Chicago?
– Meni to ne igra neku ulogu, a igračima poput LeBrona Jamesa važno je zbog marketinga. Uostalom, Lakersi i Knicksi gotovo svaku drugu svoju utakmicu igraju na nacionalnoj televiziji, zbog popularnosti tih klubova.
Bojan još iz europskih dana nosi broj 44, a sve do one utakmice protiv Denvera, kojemu je zabio 48 koševa, 44 koša bila su njegov osobni rekord. Ima li ta brojka veze s Draženovim brojem koji je nosio kao košarkaš Portlanda?
– Slagao bih kada bih kazao da ima. Ne, taj broj nema neku posebnu priču, uzeo sam ga još u Feneru i tako je ostalo.
Cibona je bila odskočna daska
I Dražena i Bojana na veliku scenu lansirala je Cibona, klub koji su nemarni i častohlepni prijašnji direktori i predsjednici gurnuli na rub propasti.
– Već kada sam ja bio u Ciboni, dakle prije više od 10 godina, stanje nije bilo dobro. Loše je to za hrvatsku košarku. Umjesto da igraju za Cibonu, sada će naši mladi igrači još ranije odlaziti van. A mnogima od nas Cibona je bila odskočna daska i volio bih vidjeti da taj klub opstane. Za puno igrača to je bila odskočna daska.
Cibona je nekad bila i poželjna platforma za novi zalet, što je prepoznao i sam Bojan koji se vratio iz Reala i izabrao zagrebački klub.
– Cibona je tada bila euroligaš, a ja sam već nakon prve sezone imao nekoliko izdašnijih ponuda, no ostao sam još jednu sezonu. Svima u hrvatskoj košarci bilo bi od velike koristi da Cibona opet bude takav klub.
Budući da je on u NBA ligu otišao kao zreo igrač, s 25 godina, i nakon pet euroligaških sezona, je li bolje slijediti njegov primjer ili otići čim te draftiraju?
– Svatko ima svoj put. Sada je zov menadžera snažniji. Treba slušati sebe, procijeniti što je za vas kao pojedinca najbolje. Danas se na NBA draftu ne biraju gotovi igrači, nego se uzimaju nebrušeni dijamanti i onda ga po sebi oblikuju.
Najnoviji Hrvat draftiran od nekog NBA kluba jest 21-godišnji centar Karlo Matković, koji bi još najmanje jednu sezonu trebao igrati u Europi, točnije u Cedevita Olimpiji.
– Gledao sam tog momka ove zime u kvalifikacijskoj utakmici sa Švedskom. Pa on je unio živost i energiju i preokrenuo utakmicu. Ako ti klub može jamčiti da ćeš igrati, onda ti se isplati ići odmah, no ako to ne može, onda nema smisla žuriti.
Osim nastupa hrvatske košarkaške reprezentacije, Bojan pažljivo prati i one nogometaša Hajduka, čiji je veliki navijač.
– Situacija se dosta poboljšala. Glavni menadžer, predsjednik i trener rade odličan posao. Bez obzira na moj NBA ritam, koji je intenzivan, za ono što volim nađem vremena pa tako i da pogledam utakmice Hajduka.
