Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Sport

Za Amerikance svi su igrači s ovih prostora bivša Jugoslavija

S NBA zvijezdom razgovarali smo u rodnom Čitluku
27. listopada 2020. u 14:35 1 komentara 487 prikaza

Ovo hercegovačko podneblje iznjedrilo je plejadu vrhunskih košarkaša koji su žarili i palili europskim i svjetskim parketima. Svojedobno su to činili Dražen Dalipagić Praja i Franjo Arapović, do NBA visina vinuli su se Zoran Planinić, Bojan Babo Bogdanović, Mirza Teletović i Dragan Bender, a sve bi ih mogao zasjeniti jedan “mali” iz Čitluka - Ivica Zubac (23). Ovaj 215 centimetara visoki Hercegovac - Big Zu ili Zubloocka, kako ga odmilja zovu navijači La Clippersa, prošloga ljeta potpisao je četverogodišnji ugovor s LA Clippersima vrijedan 28 milijuna dolara. Nakon što su njegovi LA Clippersi neslavno prošli ove NBA sezone, Ivica je stanku pred novu sezonu iskoristio za posjet rodnoj Hercegovini. I otišli smo ga potražiti. Na prvom skretanju od Čitluka prema Međugorju nalazi se zaselak Padalovina. “Dobar dan, znate li možda gdje je ovdje kuća Ivice Zupca?”, pitali smo mještane. “Ne možete pogriješiti”, kažu nam, “čim ugledate koš ispred kuće, na pravoj ste adresi”. I upravo taj koš ispred obiteljske kuće Zubaca prije desetak godina odredio je sudbinu jednoga mladića koji se vinuo među zvijezde u Gradu Anđela i Hollywooda. Koš i danas tu stoji kao spomenik na te dane. Ljubazno nas je dočekala Ivičina majka Dijana, ubrzo se s kata spustio i Ivica pa smo se u miru njihove obiteljske kuće prisjetili njegovih samih početaka i govorili o budućnosti.

Ivice, imate jako dobru komunikaciju s medijima. Je li vas i za to obučavaju u NBA-u?

- Naviknuo sam se. Svaki rookie, kada bude draftiran, prođe jednu vrstu obuke u New Yorku, kako se ponašati i što očekivati. Predavanja su nam držali psiholozi, bankari, ljudi iz osiguranja, ljudi iz medija, pripremali su nas na sve što nam se može dogoditi u životu kao NBA igračima. Dosta se vremena posvećuje medijima i odnosu s njima. Ništa se ne prepušta slučaju.

I engleskim se jezikom dobro služite?

- Da, oduvijek su me privlačili američka hip-hop glazba i američke serije i filmovi, tako da sam i prije jako dobro znao engleski jezik. Odrastao sam, nekako, u tom američkom svijetu. U školi sam već od četvrtog razreda učio engleski, a poslije i kroz košarkaške utakmice. To poznavanje jezika i njihove kulture jako mi je puno koristilo kada sam odlazio u SAD. Primjerice, velikom broju košarkaša iz Europe, kada dođu u SAD, potrebno je određeno vrijeme da se prilagode tamošnjem načinu života. Za razliku od njih, ja sam se jako brzo povezao sa suigračima i brzo prilagodio novoj situaciji.

Da, primjetna je ta zrelost u vašim medijskim nastupima još od dana kada ste bili junior u Ciboni.

- Uvijek sam smireno odgovarao, nikad nisam nervozan pred javni nastup. Naučio sam da nikamo ne žurim.

Iza vas je jako turbulentna sezona u NBA-u. Zbog pandemije koronavirusa utakmice su otkazane, upitan je bio i nastavak sezone, potom taj play-off u balonu bez gledatelja i na koncu rano ispadanje vašega kluba, koje nitko nije očekivao. Koliko ste zadovoljni sezonom i na klupskom planu i na osobnom?

- Timski gledano, nećemo se lagati, podbacili smo. Svi smo imali veća očekivanja pred sezonu i nadali smo se borbi za naslov jer smo na papiru imali ekipu koja to može. Ostao je gorak okus u ustima. To će nam biti motivacija i iskustvo za iduću sezonu jer će većina momčadi ostati na okupu.

Protiv Dallas Mavericsa to je izgledalo jako dobro, čak i protiv Denver Nuggetsa, u prve dvije-tri utakmice i onda se dogodila blokada. Ekipa se raspala?

- Teško je reći što se dogodilo. Imali smo 3:1 i u petoj utakmici 15 koševa prednosti u trećoj četvrtini, u šestoj utakmici 19 razlike u trećoj četvrtini, a u sedmoj smo vodili dvoznamenkastom razlikom u poluvremenu. Kao da smo očekivali da će se oni predati, ali nismo ih uspjeli natjerati da se predaju.

Nuggetsi vam nikako ne leže?

- Teško je bilo igrati obranu pored protivnika čiji igrači puno trče, puno pucaju trice i kad uđu u seriju, teško ih je zaustaviti.

Cijenu je na koncu platio Doc Rivers, koji je morao otići.

- Nisam to očekivao, mislio sam da će Doc ostati, ali uprava i vlasnik kluba tako su odlučili i njima moramo vjerovati da znaju što je najbolje. Mislim da će Tyronn Lue biti dobro rješenje za nas.

Neki NBA analitičari smatraju da je jedan od razloga otkaza Docu Riversu nedovoljna posvećenost vama, odnosno da niste dobivali minutažu kakvu zaslužujete.

- Ne bih se upuštao u takve kalkulacije. Ja sam stvarno mnogo naučio od Doca, jako sam napredovao u LA Clippersima jer, dok sam bio u Lakersima, nismo puno pobjeđivali, tako da nisam imao taj osjećaj kako je igrati za pobjedničku ekipu. Nisam gledao NBA takvim očima kakvim sam progledao došavši u Clipperse. To je ekipa koja ide samo na pobjedu. Nije bitan pojedinačni učinak, već se gleda samo pobjeda. U treneru sam imao veliku potporu. Doc je stvarno veliki učitelj.

Kakav je bio vaš odnos?

- Doc nije klasični trener, on je stručnjak koji je nekad bio igrač i zna kako igrač reagira u pojedinim trenucima. U tom smislu bio nam je kao suigrač. On je sve prošao, nije učio košarku iz knjiga. Ma, vrhunski trener i bilo mi je zadovoljstvo igrati za njega.

Uostalom, kod njega ste svaku utakmicu bili u početnoj petorci.

- Da. Odigrao sam svaku utakmicu u sezoni i u svakoj sam bio starter. Dosta sam napredovao. A priča i analiza zbog čega je dobio otkaz uvijek će biti.

Ipak, nije ispunio očekivanja, uspjeh je izostao i nešto se moralo mijenjati. Sad je tu Tyronn Lue?

- Vjerujem da će biti nekih promjena u stilu igre, svaki trener ima svoj sustav i svaki pokušava donijeti nešto svoje. Lue je bio pomoćnik Docu Riversu i sličnih su pogleda kako momčad treba igrati. Ja ne mislim da sada moramo nešto puno mijenjati u igri, ipak smo bili drugi na Zapadnoj konferenciji u regularnoj sezoni i nije nas nitko nadigrao ni u doigravanju. Za očekivati je ipak da će Ty Lue unijeti promjene i da će to biti promjene nabolje.

I njemu je kao jedan od glavnih zadataka stavljeno daljnje razvijanje Ivice Zupca?

- U ovih godinu dana, koliko sam imao priliku raditi s njim, uvjerio sam se da se radi o velikom košarkaškom stručnjaku i da se stvarno razumije u košarku i bit će dobit za sve nas. Mislim da ćemo napraviti iskorak i polučiti veći uspjeh, a da ću ja biti važan kotačić tog uspjeha.

Nadamo se. Kada ovako malo bolje promislimo, vama su se dobro posložile zvijezde. Već s 22 godine potpisali ste bogati NBA ugovor, živite pod svjetlom reflektora u Gradu Anđela, igrate s najvećim živućim košarkaškima poput Kahwija Leonarda i Paula Georgea. Može se reći da ste u potpunosti ostvarili onaj san koji ste sanjali još kao 13-godišnjak u Ciboni, da jednom zaigrate u NBA ligi.

- Sada kada vi to tako kažete, zvuči jako moćno, ali to meni, koji živim tako iz dana u dan, već je postalo normalno. Prisjetim se dana kada sam imao teške ozljede i nikakvu minutažu u Ciboni, ali sam uvijek vjerovao u sebe. Od prvog dana kad sam došao u Cibonu, bio sam uvjeren u uspjeh. Nisam ja ni u Cibonu došao tek tako, nego sa snom i željom da zaigram u NBA-u.

Da, bili su to dani puni odricanja. Živjeli se sami u velikom gradu i često bili zapostavljani. Što vas je motiviralo da ustrajete?

- NBA. On je bio moj san i jedini cilj bio mi je zaigrati tamo. Ni ta teška ozljeda stopala i operacija zbog koje sam pauzirao 11 mjeseci nisu me pokolebale. Vjerovao sam u sebe i znao sam da je moguće.

Kako je tekao taj put do zvijezda?

- Prvi turnir s Cibonom igrao sam s 13 godina i kada sam završio osnovnu školu, preselio sam se u Zagreb. Sve sam ostavio u Čitluku, roditelje i braću, i krenuo u svijet. Živio sam sa 7-8 cimera u Ciboninu stacionaru, koji je bio malo veći stan. Bili smo prepušteni sami sebi, nitko, ama baš nitko, nije pazio na nas, tako da smo mogli lako zastraniti. Iz svega toga rijetko tko izađe kao igrač ili kao kompletna osoba. Ali mene su zanimale samo škola i košarka.

Kakva je u svemu tome bila uloga vašega rođaka Zorana Planinića, koji je također igrao u NBA-u?

- Velika. Zbog njega sam i počeo sanjati taj san o NBA-u. Kada je on igrao u NBA-u, ja sam još bio dijete i nisam ni znao koliko je to veliko. A poslije, kada sam počeo pratiti NBA, kada sam shvatio o čemu se tu radi i kakva je to liga, shvatio sam koliki je on napravio uspjeh. Posebice za nekoga tko dolazi odavde. I on, kada bi dolazio doma ljeti, navraćao je tu kod nas na koš malo igrati, a nama klincima to je značilo jako puno. On mi je bio ta zvijezda vodilja jer sam bio uvjeren - ako može on, mogu i ja.

Ovo podneblje iznjedrilo je plejadu vrhunskih košarkaša. Geni kameni ovdje su usađeni i Draženu Petroviću, koji je po ocu podrijetlom Hercegovac, kao i njegov najbliži rođak Dejan Bodiroga. Da je živ, Dražen bi ovih dana napunio 56 godina. Ističete ga za uzora i u tome niste jedini.

- U svakoj generaciji bilo je talentiranih igrača, ali Dražen je bio jedinstven. Gdje se god košarka igra, svi znaju za njega i njegovu radnu etiku. On je svima putokaz koliko su rad i trud važni, posebice za mladog košarkaša.

Igrali ste za oba tima iz Los Angelesa. U čemu je razlika između Lakersa i Clippersa?

- Teško je usporediti ta dva kluba. Lakersi su tradicija duga više od 60 godina, sad su osvojili 17. naslov. Ljudi su tamo strastveni navijači Lakersa. A Clippersi su došli tu kao klub prije 35 godina i nikad nisu ništa osvojili. Teško je pridobiti navijače Lakersa koji su sentimentalno vezani za tu momčad iz osamdesetih, pa i dvijetisućitih godina, kad su u serijama osvajali naslove. Clippersi su cijelo to vrijeme tavorili na dnu, sve dok ih nije preuzeo sadašnji vlasnik Steve Ballmer i od tada su svake godine u play-offu i, evo, sada jedni od glavnih favorita za titulu. Iako Clipperse respektira cijeli NBA, u LA-u su broj 1 i dalje Lakersi i teško će ih itko skinuti s trona.

Da, Lakersi su, uz Boston Celticse, nedostižni u NBA-u. U njima su igrali najveći igrači svih vremena, a jedan od njih svakako je i Kareem Abdul Jabbar, s kojim ste imali priliku trenirati dok ste bili u dresu Lakersa.

- To je bilo iskustvo za cijeli život, naučiš nešto što ti nitko ne može pokazati. Tko god zna košarku, zna tko je Kareem. Kad sam došao u Lakerse, tamo je bio trener (Bill Bertka) koji je u klubu proveo 60 godina i koji je trenirao i Wilta Chamberlaina, Jabbara i Shaquillea O’Neala, Paua Gasola i sve Lakersove centre. Lakersi su vjerovali da mogu izrasti u odličnog centra i povjerili su me tom treneru. Već na prvom treningu on me je pitao mogu li skyhook (horog) šutnuti, a ja sam malo na tome vježbao u Ciboni. Šutnuo sam nekoliko puta i njemu se to svidjelo. I sljedeći put na treningu kaže da će me danas Kareem trenirati. Nisam vjerovao svojim očima. Svidjelo mu se kako sam šutirao ono što je on proslavio. I dalje sam pod tim dojmom, bio je to sjajan osjećaj za mene. Volio bih sve to ponoviti.

 | Autor :

Čak su vas neki i prozvali po njemu, Lew Alcindor. Inače, imate nekoliko nadimaka: Zu, Zublocka, Big Zu. Koji vam se najviše sviđa?

- (Smijeh) Taj Zublocka ostao mi je još iz Cibone, nekoliko suigrača tako me je prozvalo. A tamo sam Zu jer Amerikanci se muče kad izgovaraju naša imena i prezimena pa uzmu što im je lakše. Meni to ne smeta.

Kahwi Leonard i vi nekako ste najomiljeniji igrači Clippersa. Prati vas imidž dobrog dečka.

- Osjetim da me navijači cijene i vole, to mi puno znači jer ipak sam stranac, dolazim iz njima nepoznate i male sredine. I onda imate situaciju da vam ljudi iz tolika grada kakav je LA odaju poštovanje. Zato kad god ulazim u igru, pokušavam dati sve od sebe.

Imate li problema objasniti im uopće otkud dolazite?

- Da. To je teško, posebice jer se vodim kao igrač iz Hrvatske i, kada me upitaju odakle iz Hrvatske, kažem da nije baš iz RH nego preko granice, iz Hercegovine. I dok im pokušavam to objasniti, oni se pogube i samo odmahnu rukom i kažu: “Ma, vi ste svi bili Jugoslavija”.

Smiješan je video kada ste trenera i sugirače pozivali na Hrvatsku večer u Los Angelesu. Pokušali ste ih naučiti koju riječ hrvatskoga?

- Treneru sam jedino morao reći da je bilo dobro, ne mogu se njemu zamjeriti. (smijeh) Primjerice, Paulu Georgeu žena je Srpkinja, tako da sam mislio da će on morati znati bolje od drugih, ali nije mu baš dobro išlo. Landry Shamet je čak i najbolji ispao, rekao mi je da ima neke daleke korijene u RH, a Beverly je bio uvjeren da zna hrvatski jer je igrao u Rusiji i imao hrvatskog trenera, ali ni on se nije iskazao u videu, iako on zna pozdraviti: “Brate, što ima, kako si?”

S Patrickom Beverlyjem ste u najboljim odnosima?

- Prije negoli što sam došao u Clipperse, nisam ga mogao smisliti. Tjedan dana uoči moga prelaska iz Lakersa u Clipperse on mi je cijelu utakmicu pričao “trash talk”, vrijeđao me i jako iznervirao. I za tjedan dan, kada sam obukao dres Clippersa, zagrlio me i prihvatio kao najrođenijeg pa smo se smijali svemu što je bilo i što mi je govorio. Čujemo se redovito telefonom, šalje mi poruke...

Za Kahwaija kažu da je “fun guy” premda izgleda jako ozbiljno.

- Da, iako svi misle da je povučen i šutljiv i bez emocija. On se tako predstavlja u medijima jer ne voli se baš pojavljivati pred kamerama i otkrivati stvari iz osobnog života. Radi samo ono što mora, konferencije za novinare i izjave poslije utakmica. A najnormalniji je lik, baš pravi “fun guy”, uvijek smišlja šale i provale, a kao suigrač je čudo.

Dobro se slažete na terenu. Kaže za vas da vam je samo nebo granica.

- Baš smo od prvog dana kliknuli. Nisam prije pratio njegovu igru i nisam znao da je tako dobar razigravač. Naša igra dosta se bazira na “pick and rollu” i s njim i s Paulom Georgeom razvio sam dobru kemiju. Shvatio sam što žele od mene i dobro nam ide.

Poboljšali ste igru i u obrani?

- Da, u nekim segmentima sam u vrhu NBA-a, čak i u ograničenim minutama. Osjetno sam napredovao u skokovima i u obrani na obruču. Prije sam slovio za dobrog napadača, a slabog igrača u obrani i, eto, to se promijenilo.

A šut za tricu, vaša bolna točka?

- Radim stalno na tome. Mislim da sam i tu dosta napredovao i treneri to znaju. Ali to nam nije koncept igre. Ja sam u momčadi zbog nekih drugih stvari, a ima tko će pucati trice. Radim stvari koje trebam. Ipak, najvažnije je pobjeđivati.

Hvale vas ponajbolji igrači današnjice - LeBron James i Kahwai Leonard. Koliko vam njihove riječi daju vjetar u leđa?

- Naravno da mi to puno znači. Neopisiva je uživancija bila igrati s Jamesom kao, uostalom, danas s Leonardom.

Lakersima do danas niste oprostili što su vas se riješili?

- Gledajte, ja sam odrastao kao navijač Lakersa, oni su me izabrali na draftu, proveo sam tamo dvije i pol godine i naravno da nisam želio da se to dogodi. Pogodilo me jer, kada vas klub razmjenjuje, daje do znanja da im nisi potreban. Povrijedilo me to, ali na koncu to je sve veliki biznis i tako treba i to prihvatiti. Nema tu osjećaja. I kad stvari tako promatrate, bude vam lakše. Jer kad njima nije stalno do mene, zbog čega bih ja bio povrijeđen? Idemo dalje. Clippersi su me sjajno prihvatili, dobio sam prigodu, iskoristio je i osjećam se puno korisnije u ekipi. Ljudi u Clippersima, cijela organizacija, treneri i cijela uprava, svi su kao jedna obitelj. Cijene me i drago mi je da sam tu.

I sama činjenica da niste promijenili grad, čak ni dvorane, olakšala je cijelu situaciju?

- To mi i suigrači kažu, da sam imao najlakši “trade” ikad. Nisam čak ni kuću morao promijeniti jer trening-centar Clippersa i Lakersa udaljen je svega 10 minuta, a stanujem negdje između. Ostao sam na istom mjestu, samo sam promijenio boju dresa.

U LA-u ste pustili korijene, kupili ste kuću, kako vam je živjeti u Kaliforniji?

- Da, sad sam već četiri i pol godine u LA-u i znam grad napamet. Ne treba mi navigacija za voziti se po gradu. S obzirom na to iz kakve male sredine potječem, nekoć mi se Zagreb činio kao velegrad, a sad kad sam tamo, i Zagreb mi izgleda jako mali. Imam sve što poželim, vrijeme je prekrasno, cijelu godinu je toplo, temperatura se ni zimi ne spušta ispod 15 stupnjeva, za mene idealno. Ljeti, jer živimo uz ocean, nije toliko vruće jer nas vjetar osvježava na ugodnih 25 stupnjeva. Grad samo za poželjeti, jedino što je jako skup.

A kad ste doma u Hercegovini, gdje volite otići da vas želja mine?

- Volim otići do restorana “Udovice” na janjetinu jer je u Americi ne pripremaju na isti način. Ova hrana mi jako nedostaje. Ali, prije svega, važno mi vidjeti svoju obitelj i prijatelje koje ne vidim po cijelu godinu.

Prije dolaska u Čitluk jedno vrijeme ste proveli u Orahovici na obiteljskom imanju vaše zaručnice Kristine Prišč gdje uzgajate rasne konje. Otkud ljubav prema tim plemenitim životinjama?

- Kristina me je uvela u taj svijet, a s vremenom sam dosta naučio o tim životinjama. Neopisivo je gledati kako ždrijebe dolazi na svijet i kako raste. Uzgojem rasnih konja bavimo se više iz ljubavi nego iz koristi.

Koronavirus vam je poremetio planove za ženidbu. Trebali ste se vjenčati u Hercegovini prošlog ljeta, međutim, ništa od toga.

- Da. Trebali smo imati vjenčanje 8. kolovoza, ali kad je počela korona i odgodio se NBA, otkazali smo odmah. Odgodili smo vjenčanje za kolovoz 2021., ali sad je i to upitno jer ne znamo kada će NBA sezona početi i dokad će trajati.

Preboljeli ste koronu?

- Da, dva dana uoči puta u Orlando na doigravanje dobio sam koronavirus, s blagim simptomima. Iako sam mogao i trenirati i održavati kondiciju u kući, nisam s ekipom prošao dva tjedna priprema. Unatoč tomu, dobro sam igrao play-off, imao veliku minutažu koju sam iskoristio na najbolji način. I sve je dobro bilo do Denvera.

U koroni niste zaboravili rodni kraj, vi i vaša zaručnici slali ste pomoć za Čitluk i za njezinu Orahovicu?

- Osjećao sam da trebam pomoći jer u Čitluku je tada bila jako teška situacija. A i Orahovcu smo pomogli s medicinskom opremom.

Korona je poremetila i reprezentativne akcije, tako da je upitno hoćete li se moći odazvati izborniku Veljku Mršiću za kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju?

- Postoji neka šansa da se napravi stanka za Olimpijadu, ali mi se nismo kvalificirali za OI i sumnjam da će dopustiti dvije stanke za kvalifikacije i za samo natjecanje. Tako da ne znam. Nadam se da će se naći neki način jer stvarno želim igrati za reprezentaciju. Bilo bi mi žao da ne odemo na OI jer imamo igrače i ekipu za najviše domete. Nedavno sam se čuo s izbornikom Veljkom Mršićem i mislim da je on pravi trener za nas.

Da, reprezentaciji i općenito hrvatskoj košarci trebaju uspjesi da se vrati na staze stare slave. Ima igrače, ali nema momčad. Pa, evo, i Cibona je spala na najniže grane do sada.

- Generacija Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i Dine Rađe nametnula je visoke standarde hrvatskoj reprezentaciji, koje ćemo teško doseći. Osvajali su medalje na gotovo svim natjecanjima. Ali trenutačno po imenima imamo jednu od najboljih reprezentacija u posljednjih 20 godina i mogli bismo nešto veliko napraviti ako budemo svi na okupu.

Susrećete li se u SAD-u s kolegama iz reprezentacije, družite li se?

- Uvijek kad igramo međusobne utakmice nastojimo naći se negdje na večeri da porazgovaramo. Svi smo u kontaktu i puno nam znači kad u tuđem svijetu možemo porazgovarati na našem jeziku. Ritam koji nameće NBA je ubitačan i dobro je s vremena na vrijeme sjesti s nekim tko govori tvoj jezik i odagnati misli od svakodnevice.

Kao na onoj famoznoj večeri na kojoj se okupila reprezentacija Balkana: Boban Marjanović i njegov suigrač iz Dallasa, Slovenac Luka Dončić, srpski centar Denvera Nikola Jokić, crnogorski centar Orlanda Nikola Vučević te još dva Slovenca - Dragić iz Miamija i Jokićev suigrač Vlatko Čančar. Od Hrvata tu ste bili vi i Mario Hezonja.

- Bila je to dobra prilika da se svi opustimo i večeramo zajedno. Poznajem sve te momke, igrao sam protiv njih još kad smo bili djeca. Nadam se da ćemo ubuduće imati više sličnih prilika za susrete.

 | Autor :

Dobri ste s Jokićem?

- Da, Nikola i ja imamo istog agenta. Poznajemo se još od ranih dana. Igrao sam protiv njega kad smo bili djeca s 14 i 15 godina. Branili smo boje istoga kluba iako nismo skupa igrali. Svi igrači Mege uvijek su pozitivno govorili o Jokiću. Poslije, kad smo se upoznali, uvjerio sam se da su u pravu. On je super dečko, odličan igrač i o njemu imam samo riječi hvale.

Treba se puno stvari poklopiti da se uspije u NBA-u. Ante Žižić i Dragan Bender vratili su se u Europu, obukli su dres Maccabija, što je, vjerojatno, dobra opcija za obojicu jer tamo nije išlo.

- Poznajemo se dobro, mi smo ista generacija, s Antom sam igrao u Ciboni. Podržavam ih obojicu u svakoj njihovoj odluci, pa i ovoj. U NBA-u su svi igrači talentirani, svi imaju potencijala zabijati po 15-20 poena po utakmici, ali treba dobiti prigodu za to i jako je važno naći se u dobroj situaciji.
Treba imati sreće jer je bez nje teško nešto napraviti, posebice ako dolaziš iz Europe. U NBA-u je 450 igrača od 7 milijardi ljudi na planetu i stvarno se mora dosta toga poklopiti da se izbori mjesto u momčadi.

Kakvi su vama uvjeti za igranje?

- Moje je samo razmišljati o košarci, o svemu ostalom klub se brine. Imam agenta koji se brine o mojim potrebama, od tenisica, odijela, rezervacije karata, stola za večeru, ni o čemu se ne moram misliti. Sto ljudi prima plaću za to. Pojednostavili su nam život, na nama je samo misliti na košarku. Ne zamaram se ostalim stvarima.

A treninzi?

- Rijetkost, uigravamo se kroz utakmice i nešto malo kroz pripreme. Tako da momčad na početku sezone nikad nije ista kao u play-offu. On je nešto sasvim drugo. Kada smo na stanci, nitko nas ne kontrolira, ali svjesni smo da trebamo trenirati jer, u suprotnom, nećeš konkurirati za sastav. Moje je samo doći spreman nakon stanke.

Protiv koga vam je najteže igrati?

- Protiv Joela Embiida iz Philadelphije 76. Snažan je, posjeduje znanje i vještinu i može biti MVP. Čudo od igrača.

Kako se uopće nositi s tim “zvjerima” poput Embiida, Howarda...?

- Uf, ja sam upravo protiv Howarda debitirao u NBA ligi. Pred utakmicu trener me je nazvao da mi kaže da sam starter jer se Mozgov ozlijedio. Svu noć nisam spavao, bio sam strašno nervozan jer izlazim na megdan takvoj gromadi od igrača. I da stvar bude žešća, prva četiri koša na utakmici upravo postignem ja i tako probijem led. Ne moram govoriti da su na koncu to bili moji jedini koševi, a da ih je Howard ubacio više od 30 i bio najbolji igrač utakmice. Ali od tada je za mene sve išlo lakše.

Ostanu li tragovi po tijelu nakon makljaže pod koševima?

- Nakon gotovo svake utakmice vide se ogrebotine jer igram tu poziciju gdje ima najviše dopuštenog kontakta i to je realnost.

A je li vam najlakše igrati protiv niske postave Houston Rocketsa?

- Pa, u neku ruku jest jer nemaju centra, ali s druge strane rastrčana su ekipa i moram uvijek čuvati vanjski šut i puno brže reagirati. Trebam biti u vrhunskoj formi kako bih igrao protiv njih. Ali puno im je lakše dati koš.

Minutažu u Clippersima dijelite s Montrezom Harrelom. U kakvim ste odnosima, s obzirom na to da slovi kao dosta prgav igrač?

- U super smo odnosima. Na početku nam je bilo teško naći zajednički jezik jer smo dosta drukčiji, ali s vremenom smo se zbližili. I, evo, dok sam tu, čujemo se, razgovaramo telefonom i, stvarno, Trez je super dečko. Ljudi ga možda ne doživljavaju na taj način jer vide samo ovo što se događa na terenu. I izvan košarke je super lik, iako je drugačiji, a to se ljudima možda ne sviđa. Dosta mi je pomogao oko košarke jer na svakom treningu ja igram protiv njega, koji je jedan od najboljih napadačkih centara u NBA-u. I to mi pomaže da napredujem.

Ove sezone ste, kao što to trener Doc Rivers reče, odigrali play-off svog života. Još uvijek nije poznato kad počinje nova sezona. Kakva su vaša očekivanja?

- Znam da mogu još napredovati, vjerujem kako ću biti još bolji, i ja i moja ekipa. Ovo će nam iskustvo pomoći jer smo izvukli pouku i više nećemo imati breme favorita. Uskoro počinjem s radom kako bih bio spreman za sezonu kad god bude. 

  • debelacija:

    Zubče, ne laži!!! Obiđi hrvatske naseobine zapadne Amerike, Kaliforniju, i uvjeri se u suprotno!!! Ne izrodi se u nacionalnog izroda!!!