Najpoznatija dama hrvatskog nogometa, team menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije, Iva Olivari, u ležernom razgovoru uz kavu za Ekran govori o položaju žena u nogometu, o svome djetinjstvu i mladosti kada još nije bila u doticaju s nogometom, o svom poslu u Nogometnom savezu, odnosu s izbornikom i reprezentativcima...
Kakav status imaju žene u hrvatskom nogometu, primjerice u klubovima?, pitali smo u uvodu gđu Olivari, doista najzvučnije žensko nogometno ime u Hrvatskoj.
Žena u nogometu ima više nego što možda na prvu mislite, ali sigurno bi mogle imati još puno bolju poziciju, posebno kada govorimo o upravljačkim pozicijama. Ipak, u naša četiri najveća kluba imamo žene na upravljačkim pozicijama, poput Vlatke Peras koja je već nekoliko godina predsjednica Uprave, Valentine Koprivnjak koja je članica uprave u Osijeku ili Marine Vele koja je administrativna direktorica u Rijeci. Naravno, na ukupan broj takvih pozicija, još uvijek je to vrlo mali, premali postotak. Još je puno žena u našim klubovima koje godinama rade vrijedan, odličan posao koji je vrlo zahtjevan, ali se možda za njih toliko ne zna jer nemaju publicitet koji zaslužuju. Primjerice, godinama surađujem s Milicom Alavanjom i Sandrom Nešić iz administracije Rijeke koje su svakako duša tog kluba ili Jelenom Mikačić iz Hajduka. Tako i u županijskim savezima ima dosta žena koje rade operativne poslove, i rade ga jako dobro, a da ne govorim o HNS-u gdje je više od polovice zaposlenih ženskog spola - na to možemo biti ponosni.
Ima li neki hrvatski klub team menadžericu?
Nema, što mi je žao, jer žene su lojalne, organizirane i predane svom poslu. Primjerice, Bayern ima team menadžericu Kathleen Krüger. Ona je bila na porodiljnom, a sada ne znam je li se vratila. Znam da ju je Niko Kovač, kada je bio preuzeo Bayern, naslijedio u klubu i da je nastavila raditi. Sjedila je na klupi Bayerna.
Kako se vi nosite s medijskom pompom oko vas i kada je ona počela?
Cijela medijska pompa oko mene počela je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. Podsjećam vas da sam na klupi reprezentacije bila i na Euru 2016. godine, ali Europa je očito malo više senzibilizirana za takvo što, ovdje je to prihvatljivije. Jer, prije naše reprezentacije, i španjolska nogometna reprezentacija imala je team menadžericu, Silviju Dorschnerovu, koja je sada umirovljena, a oni su opet angažirali ženu, Nuriju Martinez Navas. Međutim, Južnoamerikancima je moja pojava na klupi reprezentacije bila toliko iznenađujuća da su oni našega glasnogovornika Pacaka, kako on kaže, u to vrijeme više zvali zbog mene, nego zbog Rakitića. Ja sam iz Južne Amerike dobivala poruke nevjerojatnoga sadržaja; na primjer od oca jedne sedmogodišnje djevojčice iz Brazila, koja igra nogomet: "Hvala vam! Vi ste pokazatelj mojoj kćeri da jedna žena može uspjeti u nogometu."
Kako su vas doživljavali Arapi u Kataru?
Nisam imala niti jednu neugodnu situaciju, rekla bih da su tamošnji muškarci bili pristojni prema meni, ali suzdržani. Postoje, naravno, neke kulturološke razlike koje poštujem - bilo je muškaraca koji me nisu gledali u oči, tumačila sam to respektom koji su imali prema meni, ili mi nisu pružali ruku, tako da, kada sam tamo bila, nikada nisam prva pružila ruku, nego sam čekala da oni prvi to učine.
Osjećate li se ponekad kao zvijezda?
Ja nisam zvijezda, niti to želim biti.
Međutim, predodređeni ste da budete zvijezda, još kao djevojčica, kada ste najprije bili glumica, a kasnije i darovita tenisačica.
Moj tata Vladimir Puhalo bio je glumac, i tako je počelo. Za kazališnu predstavu "Oslobođenje Skoplja", koja je bila veliki hit u Jugoslaviji, u kojoj su glumili Rade Šerbedžija i Inge Appelt, tražili su djevojčicu koja je znala svirati klavir, a ja sam završila osnovnu muzičku školu, pa su među ostalima izabrali moju sestru i mene. Mi smo tom predstavom proputovali cijelu Jugoslaviju, dobili sve žive nagrade. I dok je moja sestra Tina s pet godina glumila u HNK u predstavi "Glinena kolica" i u Molièreovome "Umišljenom bolesniku", ja sam nakon spomenute predstave zaustavila svoje glumačke ambicije. Među ostalim i zato što sam bila posvećena tenisu, jer sam zaista bila talentirana. Zbog tenisa sam bila i živjela u Americi.
Kako je to vaša obitelj financijski podnosila? Tenis je skup sport.
Tenis je jako skup sport, ali mi smo u to vrijeme imali besplatne terene, a firma Fila je nas nekoliko perspektivnih igračica opskrbljivala opremom, imala sam i ugovor s Princeom za rekete, tako da moji roditelji to nisu morali financirati. Na turnire su nas uglavnom slali klubovi, Medveščak i Mladost. U Americi sam ostala gotovo dvije godine. Tata je bio sa mnom prvu godinu, jer je on bio i teniski trener, a drugu godinu pridružile su nam se mama i sestra. Živjeli smo u gradu Bethesdi u Marylandu, dali su nam kuću s teniskim terenom i sve je bilo u redu dok nisam ozlijedila ručni zglob. Jedan liječnik je rekao da treba operacija, drugi da ne treba, a kako nismo imali papire u Americi, moji roditelji zaključili su da je toj kraj priče o mojoj teniskoj karijeri.
Je li istina da ste kao djevojčica pobijedili Steffi Graf?
Jesam, ali ne mogu reći da se posebno toga sjećam jer sam bila prilično mlada, možda 10 ili 11 godina…
Postoji li pisani trag te vaše pobjede?
Ja ga nemam, bilo je puno tih turnira, ovo se dogodilo na jednom turniru u Njemačkoj, kako mi je rekao tata.
Iva Olivari zaposlenica je Hrvatskog nogometnog saveza od 1992. godine.
Zbilo se to sasvim slučajno. Tada sam počela raditi u Sportskim novostima, jer sam imala ambiciju postati sportska novinarka, a tadašnji glavni urednik SN-a Darko Tironi prenio mi je kako se u Savezu formiraju stručne službe, te da oni traže nekoga tko zna jako dobro engleski. Ivančica (gđa Sudac, nap.a.) je tada sama radila u Međunarodnom odjelu, a posla je bilo preko glave, pa sam se 1. svibnja 1992. zaposlila u HNS-u, koji se tada preselio iz Ilice 21 u Ilicu 31. Od 1992. do 2012. radila sam u Međunarodnom odjelu, dok nije Davor Šuker došao za predsjednika HNS-a. Onda su se drugačije posložile stručne službe, pa su sve reprezentacije preselile u Nogometni odjel.
Dakle, prvi nastup kao team menadžerica imali ste na SP-u 2014. u Brazilu?
Da, ali tada nisam još sjedila na klupi.
Kako ste se osjećali kada su vas pozvali da sjedite na klupi? Je li to bila ideja izbornika Čačića?
Ante Čačić i kapetan Darijo Srna su to predložili. Oni su trebali nekoga tko će raditi tehničke i administrativne poslove oko momčadi uoči i tijekom utakmice. Na primjer, ako se igrač ozlijedi na zagrijavanju prije utakmice, u tom slučaju postoji određeni protokol koji treba znati i slijediti. Uglavnom, pojavila se ideja da se time više ne bave treneri, jer su oni zauzeti pripremom utakmice, nego netko drugi. To je do tada radio Zorislav Srebrić. Za mene je to bila čast, a na klupi se nisam osjećala kao uljez, jer su to bili dečki koje sam ja dobro i dugo poznavala.
Postoji li, osim u Hrvatskoj i u Španjolskoj, još u nekoj reprezentaciji team menadžerica?
Postoji u slovenskoj reprezentaciji, zove se Lea, ali ne znam sjedi li na klupi. Team menadžericu ima i Engleska, zove se Claire, i za nju mislim da ne sjedi na klupi.
Sve naše osvajače svjetskih medalja 2018. i 2022. godine poznajete od malih nogu. Sjećate li se na primjer kada ste prvi put vidjeli Luku Modrića?
Luku Modrića susrela sam ubrzo nakon što je tek bio došao u Zagreb. Dinamo je svojim igračima bio organizirao prehranu u restoranu Pod mirnim krovovima, i tamo smo mi, HNS, ugostili neku delegaciju, pa me g. Srebrić bio pozvao kao prevoditelja. Nikada neću zaboraviti tu scenu: za jednim stolom sjedni mali, plavokosi dječak i sam jede. Baš ti nekak' dođe milo kad to vidiš! Ja sam znala da je to Luka Modrić, jer je već bio igrao za naše mlade selekcije, a tada sam mu se došla javiti i pozdraviti ga. On se toga vjerojatno ne sjeća, ali meni je ta slika i dan-danas pred očima: Luka sjedi za stolom i jede juhicu.
Emotivno ste se u jednoj objavi prisjetili i prvog susreta s tada 16-godišnjim Lovrenom, to je bilo 2005. godine?
Bio je to kadetski turnir koji se igrao u Omišu, Imotskom i Makarskoj. Sjećam se kako tada nisam imala kuda sa svojim sinom Franom, nije bilo opcija da ja tamo ne idem, pa sam bila prisiljena uzeti ga iz vrtića i povesti sa sobom. Tada su se pojavili prvi walkmani, Lovren ga je imao, pokraj njega u autobusu sjedio je moj Fran i zajedno su slušali muziku. Zato me tako i dirnulo do ruba suza kad me Dejan nazvao i kazao mi da se odlučio oprostiti od reprezentacije. Jer, ne provodim ja s njima vrijeme samo kad su u reprezentaciji, nego smo mi stalno u kontaktu. Na primjer, na Božić me Dejan nazvao i pitao: "Gdje si, što radiš? Ajmo na ručak!" I onda ne pričamo o nogometu nego o sasvim nekim drugim stvarima. Čujem se i s Domagojem (Vidom), Šimom (Vrsaljko)... To su neraskidive veze, iako su oni puno mlađi od mene. Praktički, nekima od njih mogu biti i majka.
Kada je reprezentativcima bilo najteže? Je li to bilo 2018. nakon poraza od Francuza u finalu ili 2022. kada nas je u polufinalu svladala Argentina?
Svaki poraz je težak. Ako uspoređujemo samo ta dva, čini mi se kako nam je poraz u finalu od Francuske nekako teže pao. Pa sjetite se Luke nakon tog finala: on je bio proglašen najboljim igračem SP-a, i koliko god on bio sretan zbog toga, on nije skakao od sreće jer je Hrvatska bila poražena. No, mislim da su dva daleko najteža poraza bila Turska u Beču 2008. godine i Portugal u Francuskoj 2016. godine - tada su igrači zaista bili neutješni jer su bili tako blizu tog iskoraka koji su sanjali, ali su ispali na najgori mogući način. Drago mi je što se mnogima od njih to sve vratilo u Rusiji jer su to zaslužili.
Kakav je izbornik Zlatko Dalić kada se ugase svjetla reflektora?
Zlatko Dalić stvarno je dobar i jednostavan čovjek, ugodan za suradnju. Čovjek koji živi i ponaša se onako kako govori - skroman, normalan, s vjerom u sebe i reprezentaciju te velikom ljubavi i ponosom prema tome što radi i što predstavlja naša reprezentacija.
Kaže on: "Jedino naređenje koje dajem suradnicima je da mi skuhaju kavu." Kuhate li kavu izborniku, kakvu kavu pije?
Ako u Savezu nema naše tete koja nam kuha kavu, onda ja uskočim. Izbornik pije kavu s malo mlijeka.
A prethodni izbornici, kakvi su oni bili?
Nitko od njih nije bio ni kompliciran, ni zahtjevan, koliko god su bili različiti. Na primjer, Niko Kovač je volio biti uključen u svaki detalj organizacije nekog našeg okupljanja, dok su Zlatko ili Ante više prepuštali odluke meni i kolegama iz Saveza. To je jednostavno stvar pristupa. Meni su oba pristupa odgovarala jer su se svi izbornici držali dogovora i rasporeda i bili vrlo ugodni za suradnju, a to mi je bilo najvažnije.
Kada niste na utakmici ili na natjecanju, koje su vaše zadaće?
Prije negoli izbornik objavi popis igrača, sada sam u fazi pripreme hotela, čartera, komuniciram s Turskim savezom po pitanju svega što će nam trebati u Bursi (utakmica Turska - Hrvatska igra se 28. ožujka, nap.a.). To vam se na prvu čini trivijalno, ali vodimo računa o svakome detalju: količini vode, ručnika, sportske opreme za trening... A kada mi izbornik da popis, onda ja šaljem pozive svim klubovima u kojima igraju reprezentativci. Njihovim klubovima moraju se poslati pozivi najmanje 15 dana prije prvoga dana okupljanja. Ako se taj rok ne ispoštuje, onda na primjer Real Madrid može reći: "Mi Luku Modrića ne puštamo!"
Nije li to prevelik obim posla za vas?
Još uvijek stižem sve sama, ne treba mi pomoćnik. Dosta sam organizirana, a imam i ja već puno utakmica u nogama.
Tko je najveći emotivac među reprezentativcima?
Dejan Lovren veliki je emotivac. Onda to nekada ode i u krivom smjeru, ali on je jedan od onih - što na umu, to na drumu. Pa kom' se sviđalo! Usto, svi oni veliki su humanitarci, to moram naglasiti. Puno njih pomaže, a da to nitko ne zna. Oni na tome inzistiraju. Imali smo sada akciju oko djevojčice Lave, i puno njih se u nju uključilo.
Tko je najveći zabavljač?
To je onaj kojega više nema u reprezentaciji: Šime Vrsaljko. Kao i Domagoj Vida. A Livaković? On je dobra dušica, njega baš posebno volim, on je baš dobar dečko. I ne, nije bebast i preblag za nogometaša, pa vidite ga na terenu! On je i te kako žustar, ali nije tip galamdžije koji prostači. Daje on jasno do znanja kada nešto nije u redu. Ima "krvi" u njemu.
Koje je vaše radno vrijeme?
Načelno, od 8.30 do 16.30. Ali, moje radno vrijeme je cijeli dan, ja nikada ne gasim mobitel, no nitko to ne zloupotrebljava. Uglavnom.
A vaše slobodno vrijeme? Igrate li tenis?
Tenis ne igram uopće. Upisala sam se nedavno na pilates jer su me počela boljeti leđa. Volim otići u prirodu iako nemam baš vremena za to koliko bih htjela, i volim putovati. Uvijek kada imam priliku, otputujem negdje. Na ta putovanja često odem sa svojom djecom, kćerkom Leom i sinom Franom. Posljednje naše zajedničko putovanje bilo je u Istanbul prošle godine. Lea radi u Zagrebu, u predstavništvu jedne njemačke tvrtke koja proizvodi ortopedska pomagala, a Fran završava Kineziološki fakultet.
Još ste i delegat na Uefinim utakmicama?
Da, delegatkinja sam od 2017. godine. Tu želim zahvaliti Savezu na potpori, predsjednik Kustić daje maksimalnu podršku djelatnicima Saveza da i izvan Hrvatske predstavljaju hrvatski nogomet. Bila sam 2020. godine delegatkinja na finalu Lige prvaka za žene u San Sebastianu (Wolfsburg - Lyon), a prošle godine na finalu Europskog prvenstva za žene Engleska - Njemačka na Wembleyju, pred 86 tisuća gledatelja. Ipak, najveća moja delegatska utakmica bila je u Ligi prvaka Ajax - Chelsea.
Gdje čuvate svoje medalje, srebrnu iz Rusije i brončanu iz Katara?
U sefu u banci!
Stvarno? Nije šala?
Što ako mi netko provali u stan? Imam sef u banci i u njemu su pohranjene moje dvije medalje, i priznanja.
Imate li kakvu kolekciju dresova reprezentativaca?
Nemam. Nikada niti od jednoga igrača nisam za sebe tražila dres, tražila sam za druge; za neko bolesno dijete ili neku drugu sličnu prigodu. Nisam nikada od igrača tražila dres, ali su me puno puta iznenadili. Na primjer, Šime mi je, kad se opraštao, dao dres, kao i Dejan Lovren nakon Rusije. Poklonio mi je svoj dres s prekrasnom posvetom. Broz mi je poklonio Interov dres s posvetom: "Za najbolju tetku v Zagrebu".
