Poluteškaški svjetski prvak Ivan Kvesić s pobjedom, ali i u suzama, napustio je borilište u mitskoj Nippon Budokan areni. Neutješan je i izašao iz iste one dvorane u kojoj je Danil Domdjoni 2008. postao svjetski karataški prvak. Nažalost, nisu to bile suze radosnice, već one druge, one koje su oslikavale neizmjernu žal za propuštenom prilikom, kojih se nije stidio ni pred hrvatskim novinarima.
Da je Ivan uspio pobijediti borca (Gaysinsky) od kojeg je, na papiru, uspješniji karataš, ovdje bismo pisali o devetoj hrvatskoj medalji na Igrama u Tokiju, ali i povijesnoj medalji za naš karate. Nažalost, dok se Hrvatska može zadovoljiti s osam osvojenih medalja, hrvatski karate, a ni Ivan sam, neće se moći zadovoljiti ničim iz ove priče. Osim možda olimpijskim iskustvom što je, ipak, svojevrsni privilegij.
Karatea nema na OI 2024.
Nažalost, već na sljedećim Olimpijskim igrama (2024.) karatea neće biti, a pitanje je hoće li ga biti i u Los Angelesu 2028. A Ivan bi tada imao 31 godinu i to bi mogla biti druga prilika da si ostvari svoju najveću sportsku želju – olimpijsku medalju. No, sve se nekako pribojavamo da mu je ovo bila životna prilika kakva se više neće pokazati jer mu se i ždrijeb nasmiješio. A u turnir je ušao dobro, u prvoj borbi pobijedio je kasnijeg finalista Saudijca Hamedija (3:2), no onda je izgubio od Iranca Ganjzadeha (1:3), što nije bila nikakva tragedija jer je riječ o trostrukom ekipnom i jednostrukom pojedinačnom svjetskom prvaku. – Tu drugu borbu odradio sam taktički loše. Možda sam trebao ići na remi, osvojiti jedan bod, a ne riskirati kao što sam to ja činio – kazao je Ivan, koji se ipak nije osvrnuo na ponašanje njegova iranskog suparnika u nastavku natjecanja.
A mi smo dojma da se dotični karate velikan u borbi s Hamedijem možda i nije ponio baš šampionski. Naime, ta je borba završila prijateljskim rezultatom (0:0), što smrdi na dogovor prekomorskih susjeda i kasnijih olimpijskih finalista. A jedina preostala muška borba koja je završila bez bodova bila je također između susjeda, Kanađanina Gaysinskog i Amerikanca Irra. A baš tu dvojicu Kvesić je morao pobijediti da bi se plasirao u polufinale i osigurao medalju. Nažalost, kiksao je protiv Kanađanina, koji ga je iskontrirao (1:4) nakon čega su Ganjzadeh i Hamedi dobili priliku za miroljubiv ishod njihove borbe. A tu priliku ne bi imali da im je nije pružio Ivan, porazom od Kanađanina. – U tom meču sam imao dosta problema s leđima, više nego s ramenom. No, neću se sada vaditi na ozljede.
Brat Anđelo bio je uz njega
No, problemi za Ivana počeli su još u borbi s Ganjzadehom, kod 1:1, kada se javilo njegovo problematično rame. Vidjevši kod suparnika medicinsku intervenciju, kasniji olimpijski pobjednik odmah je napao i poveo s 2:1. Ivan je riskirao nogom, no suparnik ga je kontrirao za 1-3. Osim te nevolje s ozljedom, Ivan je imao jednu i sa sucima. Mnogi će reći da je zakinut za tri boda, odnosno nedosuđeni udarac nogom u glavu Iranca (ura-mavashi). Trener Danijel Vučić tražio je videopregled situacije, no bodovi nisu suđeni. Uz Ivana je cijelo vrijeme boravka u Japanu bio i njegov stariji brat Anđelo, koji mu je bio suvježbač, a kao teškaš i dragocjen izvor savjeta za borbe protiv teškaša u ovoj spojenoj olimpijskoj kategoriji, hibridu poluteške i teške. A on je i dospio u skupinu s teškašima, što mu je i odgovaralo. – Nije mi to smetalo, čak sam imao i prednost u brzini i kretanju. Nisu me pobijedili ti teškaši, nego ja sam sebe – kazao je neutješni Kvesić, kojem utjeha nije ni ekipno europsko zlato iz Poreča, i koji u studenome ove godine planira nastupiti na Svjetskom prvenstvu.
