Krš, kamen, suhozidi i škrta vegetacija: tako izgleda tipičan krajolik Dalmatinske zagore, jednog od najposebnijih dijelova Hrvatske. No usred tog naizgled surovog prostora krije se zelena dolina koja kao da je s nekog drugog planeta.
I upravo ondje, na livadi okruženoj šumom i brežuljcima, smjestilo se deset gotovo pravilnih kamenih krugova ispunjenih vodom. Vodimo vas na bunare Rajčica, jedno od najzanimljivijih, ali nedovoljno istraženih lokaliteta veličanstvene Dalmatinske zagore, piše Putni Kofer.
Bunari Rajčica nalaze se u predjelu Nišćanski gaj, nedaleko od sela Nisko, na području općine Klis.
Čini ih deset bunara ograđenih suhozidima i jedna veća, zajednička lokva koja se koristila za napajanje stoke.
Kameni krugovi između Niskog i Matasa nastali su slaganjem nepravilno obrađenog kamenja bez vezivnog materijala, tradicionalnom suhozidnom tehnikom. Ograđeni su jednim redom kamena, a u njihove obzide ugrađene su stepenice kojima se možete spustiti do vode. Uz njih možete vidjeti i kamenice, kamena korita iz kojih se napajala stoka.
No tko je zapravo sagradio bunare? Kad su nastali? I zašto baš na tom mjestu? Odgovora na ova pitanja ni danas nema. O njihovom podrijetlu postoje različite teorije i lokalne predaje, a jedna od njih kaže da potječu još iz rimskog doba. Zato ih neki nazivaju i rimskim bunarima.
Prema drugoj, bunari navodno datiraju iz vremena osmanske vlasti, ali nijedna od tih teorija nije potvrđena arheološkim istraživanjima. Zagonetno je čak i samo ime doline: naime, ni dan-danas nije poznato odakle potječe neobičan, ali zvučan naziv Rajčica.
Najstariji poznati povijesni trag o bunarima pronađen je na austrijskoj katastarskoj karti sela Niskog iz 1829. godine. Iako im je podrijetlo obavijeno velom tajne, njihova namjena dobro nam je poznata. U prošlosti su bili iznimno važni stanovnicima Niskog i okolnih naselja, koji su se uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom. Ondje se napajala stoka, ali voda se odnosila i u kućanstva, za svakodnevne potrebe obitelji.
U Niskom se nekad točno znalo koji bunar pripada kojoj obitelji, odnosno kojem komšiluku. To dovoljno govori o važnosti vode i načinu na koji se organizirao život u ovom dijelu Dalmatinske zagore. Rajčica je bila i mjesto susreta. Dok su odrasli dolazili po vodu ili napajali životinje, djeca su se ondje družila, a neka su u ovim bunarima navodno naučila i plivati.
Jedna od najpoznatijih priča o Rajčici kaže da bunari nikad nisu presušili, čak ni tijekom velikih suša. Na području gdje je površinska voda rijetka, deset kamenih bunara i velika lokva usred zelene doline predstavljaju zaista neobičan prizor. Njihova vrijednost nije prošla nezapaženo. Bunari Rajčica 2017. proglašeni su zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrom i upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Premda su mještanima odavno poznati, šira javnost za njih dugo nije znala, ponajviše zbog njihove skrovite lokacije i otežanog pristupa. No i to se počelo mijenjati nakon uređenja prometnice koja povezuje Brštanovo, Nisko i Matase. Danas Rajčica privlači ljubitelje prirode, šetače i fotografe, a zanimljiva je i kao odredište za izlet iz Splita i okolice.
Otvori KEKS Pay
