Netom prije svoje iznenadne smrti, bivši reprezentativac i izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Kranjčar htio je novi angažman u trenerskom poslu. Prije samo nekoliko mjeseci "Cico" nam je u razgovoru otkrio da se osjećao bolje nego ikad i da je spreman za nove trenerske izazove. Osim te teme, razgovarao je i o svojoj obitelji,
Razgovor i tekst objavljen u Večernjem listu 13. rujna 2020. prenosimo u cijelosti:
"Vrijeme leti, puno se toga promijenilo, ali jedno ostaje, zvonki glas Zlatka Kranjčara, njegov zarazan smijeh i gotovo uvijek sjajno raspoloženje. Sve je isto još tamo odavno, kada smo počeli redovito surađivati 1994., kada je prvi put postao trener Dinama. Nisu naše rečenice uvijek uz njegovo ime imale kritički pozitivna usmjerenja, ali Cico Kranjčar, čak ako i nismo u nekim slučajevima bili u pravu, nikad nije bio zlopamtilo.
I sad, nakon svih tih godina, nakon puno klubova koje je promijenio, nijednom klubu, čelniku... nikome nije uputio nijednu nimalo težu riječ. I sad, kad se s ljetnog odmora vratio u svoj Zagreb, nudi samo lijepe priče iako sigurno u životu nije uvijek sve bilo med i mlijeko, bilo je tu ponekad i životnog pelina, ali taj nasmiješeni 63-godišnji mladić kao da nikad nije osjetio gorke životne korake, zrači optimizmom na svakom koraku, u svakoj rečenici. Čak je i u koroni našao pozitivne stvari.
– Ovo tzv. koronaljeto prošlo mi je jako dobro, bio sam s obitelji, na Braču i Visu po desetak dana, bio je to baš lijepi pravi odmor u miru i obiteljskom okruženju. Nije bilo previše izlazaka, a već su tu i godine pa nismo mi više za nekakve izlaske, ha ha. No nakon dugo godina imao sam lijep odmor, toga dosad baš nije bilo puno – rekao nam je Kranjčar, koji je zadnji posao imao jesenas.
– Bio sam u mladoj reprezentaciji Irana, ali to je završilo u listopadu prošle godine. Bilo je nakon toga nekih upita, u veljači, ali onda je došla korona, koja je sve u cijelom svijetu poremetila, te su ponude bile iz azijskih zemalja, a tamo su žarišta epidemije bila veća.
Jeste li još spremni raditi?
– Da, još uvijek se dobro osjećam, ova mi je pauza napunila baterije, probudila želju. A i po izgledu vidite da sam fit. No naš posao ovisi o zanimanju drugih, od upita, ponuda, nije mi teško otići u azijske zemlje ili biti u Europi. Nismo u poziciji previše birati, ali kako sam od 2011. do prošle godine bio u Egiptu, Kataru, Iranu, bilo bi mi se lakše prilagoditi da odem tamo. U Europi me ipak dugo nije bilo – uz smiješak će Cico, koji uistinu izgleda kao da bi još mogao i zaigrati, a ne samo nekoga trenirati.
Kad smo već kod igranja, Cico je legenda Dinama, svi ga još i danas pamte kao sjajan kotač čudesne generacije koja je 1982. nakon dugo čekanja osvojila naslov prvaka bivše države. Iako stariji znaju, nije zgorega podsjetiti se kako ste uopće počeli, došli u Dinamo?
– U Dinamo sam došao 1966., dakle u kolovozu prije 54 godine kad je Dinamo imao te velike selekcije. Odvelo me društvo iz kvarta, dečki koji su bili malo stariji od mene s kojima sam igrao u ulici na Ferenščici. Ušao sam u tu selekciju desetogodišnjaka, u prvom tjednu imali smo tri treninga i pokazivanja. Struka, a tada su tamo bili pokojni Ivan Đalma Marković, Zorislav Srebrić i Perko Dujmović, donijela je odluku da bi me trebalo zadržati, da se vidi nekakav talent. Onda je od moje 13. godine sve krenulo u puni program, krenulo se kasnije u moju izgradnju i sa 16 godina bio sam u širem krugu prve momčadi, uglavnom u prijateljskim utakmicama.
Koliko se sjećamo, debitirali ste u derbiju protiv Hajduka?
– Tako je, 1974., nažalost, izgubili smo u Maksimiru s 0:1 protiv Holcera, Buljana, Rožića, Boljata, Jerkovića, Džonija, Šurjaka, Mužinića, Oblaka...
Svi plavi navijači pamte tu 1982., jesu li to i vama bili najljepši igrački dani?
– Može se reći da je to bilo već od 1979., kada smo osvojili naslov, ali i ostali bez njega zbog slučaja Tomić, tada smo kao mladići stasali kako ja, tako i Zeko, Bručić, Mustedanagić.... Pa uzeli smo i dva kupa, 1980. i 1983. Bio je to uspon karijere koji se okitio tim trofejima i onda sam otišao u bečki Rapid, u kojem sam doživio možda i najljepše godine, u svakom slučaju godine kontinuiranog igranja i osvajanja trofeja. I ono što je posebno, tada smo bili finalisti Kupa pobjednika kupova, vodio nas je te 1985. Otto Barić i izgubili smo u finalu od Evertona s 1:3.
Gdje vam je bilo najljepše u trenerskoj karijeri, sada je već puno toga iza vas?
– Svaki trenutak ima svojih lijepih strana, počevši od Segeste, u kojoj sam počeo profesionalnu karijeru jer u Austriji, u Klagenfurtu, bio sam više kao menadžer u play-offu na tri mjeseca. I onda u Segesti počinjem 1992. na poziv Đure Brodarca i Zorana Gopca. Imali smo dobar rezultat za to ratno doba u Sisku. I onda sam uz dogovor Segeste i Ćire Blaževića 1994. došao u Dinamo, koji sam sa Segestom pobijedio s 2:1. Dinamo je imao europsku kaznu, moralo se ostvariti plasman u Europu da bi se kazna uopće odslužila. I Croatia, a govorili smo Dinamo kao i danas, ostvario je taj cilj. Kad smo govorili o najljepšim trenerskim poslovima, onda je to svakako bilo kad sam bio izbornik naše reprezentacije, bila je to lijepa epoha iako nije donijela željeni rezultat, osim izravnog plasmana na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj bez ijednog poraza. Očekivali smo svi više na SP-u, šteta, bilo je tu i peha, neke nam stvari nisu išle na ruku, primili smo gol iz zaleđa protiv Australije, protiv Japana nismo iskoristili jedanaesterac. Ali, to je sve nogomet.
Nakon toga otišli ste na daleke pute, bili ste u Egiptu, Kataru, Iranu, Emiratima...
– Reprezentacija mi je otvorila puno toga, kako posao u tim klubovima na istoku, s kojima sam imao prilično dobre rezultate, tako onda i izborničku klupu Crne Gore 2011. I onda od 2012. do 2019., s kratkim izletom u Dinamo, uglavnom sam bio po Aziji.
Kako ste se snašli u tim drugim kulturama?
– Prilično dobro, Egipat je bio moj početak i tu sam dobio sliku o mentalitetu, kulturi, moraš se prilagoditi. Normalno je da, kad dođeš u novu sredinu, moraš prihvatiti tamošnji način života i to mi je pomoglo u daljnjem radu na istoku.
Kako ste uopće došli do Egipta?
– Znate da sam bio i trener Mure, a odveo me jedan Iračanin koji je imao svog agenta u Murskoj Soboti. Pomogle su dvije dvostruke krune s Dinamom, Liga prvaka, pa i naslov prvaka sa Zagrebom 2002., koji smo doveli do naslova Marić, Marčinković i ja svojim idejama i planovima.
Kad ste spomenuli Dinamo, drugi put ste na klupi bili u sezoni 1998./1999. i ušli u skupinu Lige prvaka.
– Najprije ću se vratiti na prvi mandat, nismo osvojili trofej te 1994./1995, ali bili smo u finalu kupa, bili smo drugi u ligi i tako odradili kaznu i omogućili Dinamu da sljedeće sezone ide normalno u Europu, i to smo ostvarili osvajanje dvostruke krune 1995./1996., a drugu dvostruku osvojili smo 1998./1999.
Kako je bilo raditi s predsjednikom kluba Zlatkom Canjugom?
– Nisam imao nikakvih poteškoća u radu ni s njim ni s bilo kim drugim. Normalno, kad se povela diskusija o struci, radu i vođenju momčadi, svi mi, pa i ja koji imam svoje ja, nekakvu svoju karizmu, nisam se sa svime slagao. Saslušao bih uvijek sve ljude oko sebe, naravno i predsjednika Canjugu, ali radio sam kako sam je mislilo da je najbolje i tu je možda bilo nekih razmimoilaženja. No suradnja je bila u redu, bez konflikata, vulgarnih riječi, sve je bilo na kulturnoj razini kakvu sam uvijek i održavao. Uostalom, vidite i sami da nikad, nakon odlaska iz neke sredine, nije bilo repova, pa ni kad sam 2016. treći put otišao iz Dinama. Naš posao je takav, ako rezultat nije očekivan ili zacrtan, logično je da se potegne pitanje trenera – mirno će, u svom stilu Kranjčar, koji doista prije četiri godine, kada je nakon samo nekoliko utakmica smijenjen u Dinamu, nije rekao nijedan teži glagol na račun Dinama, Mamića...
Osim s Canjugom, jeste li imali dodirnih točaka s “najvećim navijačem”, predsjednikom Tuđmanom?
– Jesam, kad je Ćiro odučio da me dovede u Dinamo, bio sam na jednom neformalnom gledanju tenisa, tada nisam igrao iako sam inače u to vrijeme dosta igrao tenis, bio sam samo pozvan na večeru. Oni su stalno imali te večere, kartanje, druženje nakon tenisa. I normalno se da dotaknula i tema Dinama, prošlosti Dinama. Vidio sam da Tuđman dobro poznaje situaciju, povijest, pogotovu 80-ih godina kad sam ja kao klinac sazrijevao, opisivao je Hitreca, pa kasnije Lešnika, Crnkovića, Maruša, Cimermančića...
Jeste li stekli dojam da je Tuđman autokrat?
– Ne! No to je bilo ležerno druženje i svi su međusobno ležerno komunicirali, ali nisam primijetio ništa autokratski. A političke teme nismo tada ni dotaknuli. A možda je u politici i bio takav, ali to nam je u onom vremenu i trebalo.
Prošli ste puno toga, nogomet se mijenja, koliko je danas drukčiji od onoga prije 10, 20, 30 godina?
– Postao je brži, puno brži, na fizičkom planu jako se podignuo. Više se eksponiraju fizičke sposobnosti – brzina, motorika, snaga, eksplozivnost. Vrhunsku tehniku imaju samo oni posebni kao Messi, Ronaldo, Lewandowski... A oni koji nemaju vrhunsku tehniku, opet su vrijedni momčadi jer svojih fizičkim kapacitetima nadoknađuju sve i puno rade za momčad. Ono što mi nedostaje je malo “vica”, trika u igri, previše mi je sve postalo šablonizirano, uigrano. Nešto se tako posebno može vidjeti od Brune Petkovića, ali toga u današnjem nogometu ima premalo. Nogomet se mijenja, uostalom, kao i sve u životu. No u svakom slučaju za današnji nogomet moraš imati puno igračke inteligencije baš zato što je postao toliko brz.
Koliko se okruženje oko nogometa promijenilo od vašeg igračkog vremena, 1967. pa 1982. živjelo se za nogomet?
– Duh se promijenio samo u nacionalnom prvenstvu, ne prati se HNL kao što se domaći nogomet pratio u moje vrijeme, osim što ljudi dolaze na derbije, tek Hajduk ima nešto više navijača na tribinama. No reprezentacija, pa i međunarodne utakmice Dinama, i dalje su u vrhu zanimanja, puni su stadioni u tim susretima jer i reprezentacija je već godinama u svjetskom vrhu. Dinamo je sada zaredao s europskim rezultatima i na tim europskim utakmicama bile su pune tribine. Osim toga nemamo dovoljno dobrih stadiona u Hrvatskoj. Donekle je tu Poljud, Rijeka s manjim kapacitetom, veseli gradnja u Osijeku, ali grad Zagreb treba stadion koji će zadovoljiti europske standarde.
Oko te vaše 1982. stalno kruži priča kako ste izlazili, “ružili”, kruže priče iz legendarne “Karake” pokojnog Pave Kremenića...
– Ako je bilo “ruženja”, onda su to bili individualni izlasci. Zajedno, kao momčad, a bili smo kao jedan, imali smo “team-building” nakon utakmice, znali smo otići u “Karaku” k Pavi, kasnije produžiti do “Saloona”, ali nemojte zaboraviti da je “Saloon” tada radio do iza ponoći, možda do 1.30, a ne do jutra, dakle “ruženja” do jutra nije bilo. Bilo je to zajedništvo u kojem smo postajali kao jedan i to se vidjelo i na terenu. A i Zagreb je bio drukčiji, ako si želio nekoga naći, znao si da je kod Charlieja na kavi u određeno vrijeme, nije bilo po nekoliko kafića u svakom kvartu kao danas.
Kako je obiteljski život?
- Ja sam uvijek bio obiteljski čovjek, mlad sam se oženio, s 23 godine. Kći Lana je u Parizu, udana je za Francuza. Diplomirana je pravnica, odnosno magistrica, povremeno radi u svojoj struci za jednu odvjetničku agenciju za koju je radila dok je bila i u Londonu. Više se posvetila obitelji, ima troje djece. Niko je, zna se, prije dvije godine završio karijeru nakon problema s koljenom, nije su uspio vratiti i raskinuo je ugovor, vodi svoj život, s kćeri, sa Zrinkom. Nogomet i tenis igra s dečkima nekoliko puta tjedno, i dalje je polaznik nogometne akademije.
Zanima li ga to, vidi li se u nogometu u skoroj budućnosti?
– To pitajte Niku, ali čim je upisao akademiju, znači da nekakav interes postoji, a ono što ja mogu vidjeti ovako sa strane, još nema taj nekakav motiv da bi se uključio u nogomet. No to je moj dojam koji vjerojatno i on stvara svojom nezainteresiranošću, barem zasad, no tko zna, sutra se sve može promijeniti. Zasad je više orijentiran na svoj život, voli taj svoj mir.
Nekoć ste se suprugom Elvirom imali posao s posteljinom.
– Uh, davno je to bilo, sad je već 15 godina u umjetnosti, ima svoju galeriju na zagrebačkom Kaptolu, dobro je organizirana, dobro se ukomponirala u taj umjetnički svijet, promovira mlade umjetnike, ne zaobilazi ni već renomirane i mogu reći da imamo lijep život. Istina, približava se ta 65. godina (Kranjčar je u trenutku intervjua imao 63), ali nisam ja još za penziju – rekao nam je legendarni Cico Kranjčar uz čaj od kamilice i đumbira s limunom na središnjem zagrebačkom trgu u svojem posljednjem velikom intervjuu za Večernji list."
