Kao netko tko se oduševljavao potezima Pelea i Garinche, a potom i Zica, Jairzinha i Socratesa, karijerni diplomat Ranko Vilović sada je u prilici izravno doživjeti strast s kojom Brazilci žive nogomet. Naime, gospodin Vilović je već tri godine hrvatski veleposlanik u Braziliji i kao takav je zahvalan sugovornik uoči velike nogometne utakmice između zemlje u kojoj je rođen i one u kojoj trenutno živi i radi.
A diplomatski predstavnik Hrvatske je u zemlji koja je rekorder po broju osvojenih naslova prvaka svijeta (5) i čija reprezentacija se nada šestom naslovu i to preko leđa nacionalne vrste Lijepe Naše.
- Kao mala država uspješna u sportu mi smo njima vrlo simpatični. A najviše nas simpatiziraju kroz nogomet. Njima nije jasno kako neka država koja ima stanovnika kao jedan veći kvart u Sao Paolu može desetljećima postizati takve rezultate i oni su, na neki način, fascinirani s nama. Mnogi Brazilci su mi rekli da su, nakon ispadanja njihove reprezentacije, te 2018. na SP-u navijali za nas. Ne zbog ljubaznosti u komunikaciji sa mnom nego zato što su prema nama doista osjećali simpatije.
Za brazilsko društvo naš sugovornik će reći da je poprilično raslojeno.
- Nigdje kao u Brazilu ne postoje razlike između socijalnih slojeva i tu svak sport ima svoju publiku.Tenis gleda viša klasa, MMA gleda specijalizirana publika, odbojka također ima svoju publiku ali nogomet gledaju svi društveni slojevi i tu sve barijere padaju.
Kakva je trenutno atmosfera vezana uz ovaj mundijal? Je li to doista svojevrsna svetkovina?
- U Brazilu su svi ludi za nogometom no kada se odvija Svjetsko prvenstvo, e to je nešto posebno. U medijima su to glavne vijesti i one zasjenjuju one političke. Nije isto kada reprezentacija igra prijateljsku ili kvalifikacijsku i kada nastupa na SP-u. To je nešto sasvim drugačije i taj dan je za mnoge tvrke neradni ili se ne radi u vrijeme kada se utakmica igra. U tim satima ne rade škole, fakulteti, banke, pošte. Čak i puno privatnih firmi ne radi a i liječnici rade smanjenim kapacitetima. Par sati prije početka utakmice na ulici su strašne gužve jer svi idu kući ili idu negdje drugdje gledati pa je opsadno stanje.
Dakle, moglo bi se reći da je nogomet u Brazilu druga religija?
- Da, oni često upotrebljavaju taj izraz a uspjeh u nogometu na velikoj sceni za njih je pitanje identiteta.
Može li se reći da su jednako nogometno "religiozni" i Argentinci i ima li razlika u poimanju nogometa između ljutih sportskih rivala?
- Ja bih rekao da je razlika velika, čak i na tribinama. Primjetit ćete da je i način navijanja drugačiji. A to vam sve proizlazi iz povijesnih i socijalnih razloga. Uostalom, kada gledate na povijest Južne Amerike od kolonijalnih vremena kontinent je tada bio podijeljen između Španjolske i Portugala. Dva kralja su se dogorvorila potkraj 15. stoljeća a to su potvrdili sporazumom iz Madrida 1750. godine. Podijela je bila pola pola i tako je ostalo i danas. Portugalska polovica je samo jedna država, Brazil, ali ogromna a španjolska polovica je puno država. Kroz etničku i socijalnu strukturu stvorio se poseban mentalitet. Brazilci su mješavina europskih doseljenika, Indijanaca koje su zatekli i crnaca iz zapadne Afrike koji su dovoženi kao robovi. I to je specifičnost u odnosu na sve ostale zemlje Južne Amerike.
Kakvi su Brazilci kao navijači?
- Oni jesu glasni i zapaljivi ali su i samozatajni. Nisu bahati ni prepotentni. Vi nikad nećete naći da će oni kazati "mi smo najbolji, tko nam što može" već će oni uvijek poštovati druge. I Brazilci i Argentinci jednako su zaluđeni nogometom no rekao bih da je brazilski mentalitet mekši.
Kako bi izgledao hipotetski finale Svjetskog prvenstva u kojem bi zaigrali Brazil i Argentina koji se ove godine ne može dogoditi jer su obje te reprezentacije na istoj strani ždrijeba?
- Bila bi to ludnica. Tenzije bi bile velike jer to je najveći mogući rivalitet, ne samo sportski nego i na neke druge načine. Zapravo, to su dvije najutjecanjije zemlje Južne Amerike koje se baš i ne ljube. No, kada njihove reprezentacije igraju međusobno tu ne bude kravala kao što ga znaju napraviti europski huligani koji, da karikiram, poruše pola grada. Tenzije jesu velike ali nema toga u tom obliku.
Prije ove dužnosti, gospodin Vilović bio je veleposlanik u još jednoj nogometnoj velesili. Kako na nogomet gledaju Nijemci u odnosu na Brazilce?
- Nijemci svemu pristupaju racionalnije. Ja sam bio veleposlanik u Berlinu kada je Njemačka 2014. osvojila naslov usred Brazila deklasiravši domaćina u polufinalu 7:1. Oni jesu bili bučni i veseli zbog toga, bio je i veliki doček, no to nije remetilo radni proces. Brazilci uspjehe dublje proživljavaju i onda im i to sjećanje, u kolektivnoj memoriji, dulje traje.
Gledaju li temperamentni Brazilci na Hrvate kao dobar ždrijeb za četvrtfinale?
- Oni nas uvažavaju i cijene i sigurno neće u utakmicu ući s podcjenjivačkim gardom i pristupom lako ćemo. Sigurno da u nekim medijima i među nekim navijačima vrijedi razmišljanje da smo lakši ždrijeb za njih od Francuza, Portugalaca ili Engleza. Naime, u medijima se mogu čuti procjene da je zenit nekih naših igrača prošao i da nismo tako jaki kao u Rusiji te bi trebalo biti nešto lakše nego s nekim drugim suparnicima. No, oni su jako oprezni, neće istrčavati s izjavama ali optimisti jesu i to s pokrićem jer ovo im je, možda, i najjača reprezentacija u posljednjih 20 godina.
Veleposlanik Vilović je nedavno posjetio klub s hrvatskim imenom (Nordestini Croata) u Fortalezzi i njihovim klincima darivao dresove.
- Ta priča traje od 60-tih godina prošlog stoljeća kada je u Brazilu, kao misionar, djelovao jedan naš svećenik. A on je preko nogometa pokušavao izvući djecu iz beznadnog siromaštva, da ih se kroz sport udalji od kriminalnog miljea, da im se pruže druge vrijednosti a ne samo one koje se mogu naći u tim užasno siromašnim dijelovima Rio de Janeira. On je klub nazvao Vila Croacia no čovjek koji je kasnije vodio taj klub preselio je iz Rija u Fortalezzu i tamo preselio i hrvatsko ime. Oni i dalje igraju u našim dresovima i vole Hrvatsku. Taj klub nema seniore, to su sve dečkići do 15 godina koji nemaju ništa osim dobre volje a među njima je i 13-godišnji dječak koji se voli slikati ležeći na hrvatskoj zastavi u stilu Šime Vrsaljka.
Brazil je najveći izvoznik nogometaša na svijetu, kao što je toslučaj sa SAD-om i košarkašima.
- Kada se pročuje da je netko iz siromaštva riješio egzistenciju kroz nogomet, a ovdje su socijalne razlike takve da su Europi nepojmljive, onda je to dodatni motiv djeci da uporno treniraju. Pa makar bili među onom djecom, a ona se broje u milijunima, koju nikakav skaut ne može vidjeti.
Dvojica Brazilaca skrasila su se u Dinamu (Eduardo, Sammir) a zaigrali su i za hrvatsku reprezentaciju. Da li ih je itko zbog toga smatrao prebjezima?
- Ne, njima se nije zamjeralo što igraju za drugu zemlju i Brazilci prema tome imaju puno razumijevanja. Čak su i ponosni kada takvi sportaši naprave karijere negdje drugdje.
Naš sugovornik svojedobno je bio i stalni predstavnik Hrvatske u Ujedinjenim narodima. Koliko je ondje, među diplomatima, nogomet bio "na dnevnom redu"?
- U New Yorku je ogromna diplomatska zajednica, možda i najveća na svijetu, i u ogromnoj većini tih zemalja nogomet je najpopularniji sport. No, izvan tog kruga, kada odete u Ameriku, to je neka druga priča - prisjetio se veleposlanik.
