Manje hercegovačke sredine u kojima je sportski zamah uhvatio korijena s izgradnjom sportskih objekata, u prvom redu dvorana, pa stadiona, baš i nemaju primjera sportske tradicije kad je vrhunski sport u pitanju. U gradu rukometa - Ljubuškom, koji je dvoranu dobio prije 15-ak godina, jedan od primjera je obitelj Boras. Majka Angelina, rođena Petrović, bila je vrsna vratarka prijeratnog Izviđača. Da je bilo mogućnosti, sigurno bi otišla puno dalje od matičnog kluba, međutim, starijim ljubiteljima u gradu hercega Stjepana ostala je u sjećanju po bravuroznim obranama.
I sin rukometaš
Kasnije je njezinim stopama krenulo oboje djece. Sin Ante bio je član momčadi koja je u Ljubuški donijela zadnji naslov državnog prvaka, a zatim dugogodišnji kapetan. Dežurni ‘kibiceri’ su spremni ustvrditi da je mogao i više da mu karijera nije pala u loš tajming ljubuškog rukometa. Naime, za prvu momčad počeo je igrati kad je već bila u padu, da je trend bio drukčiji, tko zna gdje bi se taj staloženi i požrtvovani borac, koji je praktično veći dio karijere mijenjao pozicije, na kraju završio. I kao mlad, i kao iskusan igrač ‘krpao’ je rupe.
Treća obiteljska violina je još uvijek aktivna Marija Borac, koja je nedavno drugi put uzastopno proglašena najboljom sportašicom Ljubuškog. Prvi je strijelac danas ne baš jakog Izviđača i u kontinuitetu među vodećima u BiH.
Vlasnica rekorda
Uz Izviđač nastupala je za Zrinjski, te za Split 2010. U rukometu još ni izbliza nije kazala posljednju riječ, jer za razliku od vremena majke Angeline ljubuške rukometašice danas ne završavaju karijeru poslije srednje škole ili eventualnog zaposlenja. Potvrđuje to i Marija koja je poslije primanja priznanja za najbolju sportašicu grada rukometa ustvrdila da joj to predstavlja poticaj u karijeri.
Uz ostalo Marija Boras je suvlasnica premijerligaškog rekorda od 20 pogodaka na jednoj utakmici. Odgovarajući na upit u čemu je tajna njezine učinkovitosti, je li možda u savjetima majke vratarke, Marija uz osmijeh ističe:
- Igram dosta godina, prostudirala sam ligu, većina igračica je tu od kada sam ja počinjala kao djevojčica. Znam što mogu i koliko mogu drugi, otud i samopouzdanje, što je važno za strijelca. Istina, neki kažu da je to zasluga moje visine. Bila sam viša od većine vršnjakinja, pa su me treneri vjerojatno po inerciji usmjerili za pucača. Kasnije su mi golovi postali zaduženje, konstatira ova vrsna rukometašica, koja na upit – kako komentira činjenicu da se ženska rukometna reprezentacija BiH, čija bi sigurno bila članica, nije okupila punih osam godina, kaže:
- Mislim da je to žalosno, jednostavno žalosno, drugog obrazloženja nemam. Ne može se samo reći - nema novca. Sigurno ne bi bile lošije od muškaraca.
