Uoči jučerašnjeg okupljanja nogometne reprezentacije u Splitu za Večernji list je govorio Dinamov vratar Dominik Livaković (28), igrač s 40 nastupa za vatrene, vlasnik svjetskoga srebra iz Rusije i bronce iz Katara.
Kako biste objasnili Dinamovu krizu igre i rezultata nakon sjajne pobjede nad Hajdukom? Jeste li nakon te utakmice pomislili kako vas nitko u ligi više ne može ugroziti, pitali smo Livakovića.
– Nismo poletjeli nakon te utakmice. Od prvog do zadnjeg svi u svlačionici smo govorili kako prvenstvo nije gotovo. Dinamu je svaka utakmica bitna, bila to prijateljska ili prvenstvena, uvijek idemo maksimalno jer samo tako i znamo igrati. Znamo da prvenstvo još nije gotovo i da ima dosta utakmica do kraja. Rezultatska kriza je normalna u svakoj momčadi, a mi i dalje puni samopouzdanja idemo po obranu titule – kazao je Livaković, s kojim smo razgovarali prije utakmice Dinamo – Rijeka.
Biti kapetan je čast
Nakon Oršića, iz Dinama odlazi i Ademi i sada ste igrač s najduljim stažem u klubu. Kako gledate na tu svoju poziciju, čini li vas nezadovoljnim što ste tako dugo tu ili će kapetanska vrpca biti stimulans za vas da budete još bolji?
– Čast mi je da mogu nositi kapetansku vrpcu i biti dio ovog kluba toliki niz godina. Još uvijek sam mlad za vratara i vidjet ćemo što donosi budućnost, ali svakako mogu reći da sam sretan u Dinamu i pozicijom koju imam u reprezentaciji. A kao sportaš trudim se da iz dana u dan rastem i budem sve bolji i bolji – ističe Dominik.
Je li vam žao što odlazi Ademi budući da ste godinama suigrači i prijatelji? Biste li i vi prihvatili ponudu iz Kine?
– Sigurno da mi nije lako… Nikome u klubu nije. Znamo svi što je Aki predstavljao za našu momčad, ovaj klub i ovaj grad. Postao je simbol i vođa ove naše generacije i zasigurno će ostati zapamćen kao jedan od najvećih igrača Dinama. Drago mi je da mogu reći da nismo samo suigrači već i veliki prijatelji i da ćemo to ostati i dalje. Što se tiče transfera, teško mi je to komentirati. Aki je u klubu 13 godina i dao je svoje najbolje godine ovome klubu i poštujem njegovu odluku da ode u drugi klub, odnosno u Kinu. U ovom trenutku ne razmišljam uopće o transferima pa tako ni o Kini.
Jeste li se smatrali zakinutim što niste proglašeni najboljim vratarom SP-a? Po čemu je to Argentinac Martinez bio bolji, imate li možda njegov dres iz polufinala, smatrate li ga ponajboljim vratarom svijeta?
– Ponosan sam na sebe kao i na cijelu reprezentaciju. Uvijek mi je važniji timski uspjeh nego individualni. Ako moram birati, uvijek ću radije izabrati brončanu medalju nego individualnu nagradu za najboljeg vratara. Martinez je jedan od najboljih vratara današnjice i sigurno nije dobio nagradu bez razloga. Njegova obrana u finalu protiv Francuske vjerojatno je i pridonijela pobjedi njegove momčadi. Ponavljam, ponosan sam na momčad i zadovoljan sam što svojim izvedbama mogu pomoći svojoj momčadi i to mi je najvažnije. Nemam Martinezov dres.
Gledate li ikada snimke naših utakmica u Kataru, svojih obrana jedanaesteraca? Koji trenutak SP-a je za vas bio najemotivniji, najdraži?
– Uvijek ću se s ponosom sjećati tih trenutaka. Teško je izabrati jedan trenutak jer ih je, hvala Bogu, na tom Svjetskom bilo nekoliko. Sigurno da je medalja i osvajanje te bronce, kao i doček, nešto posebno. Kada se sjetim tih scena iz Zagreba i Zadra, stvarno me preplave emocije. Isto tako kada se sjetim tih obrana jedanaesteraca i onaj trk u zagrljaj suigračima…Zaista posebni trenuci za mene i cijelu momčad.
Postoji li nakon osvajanja bronce opasnost od opuštanja, pretjerane doze samopouzdanja i mogu li u tom smislu utakmice s Walesom i Turskom biti opasne u rezultatskom smislu?
– Ne smijemo se opustiti. Sve reprezentacije bit će još više "napaljene" na nas, a mi moramo ponovno dokazati da smo pravi. Srećom, naš kapetan je i dalje uz nas i vjerujem da ćemo, posebno pred našim navijačima, biti pravi i odigrati kako treba. Nismo se dugo svi okupili pa smo svi uzbuđeni i sretni zbog ponovnog susreta i važno nam je da kvalifikacije startamo što bolje.
Atmosfera odlična
Volite li igrati na Poljudu, za Dinamo i vatrene? Čemu se najviše veselite kada dolazite igrati za reprezentaciju?
– Naravno da nije isto kada na Poljudu igram za reprezentaciju ili za Dinamo. Svaki put kada igramo za reprezentaciju, atmosfera je odlična. Igrali doma ili negdje vani – uvijek je lijepo vidjeti crveno-bijele kvadratiće na tribinama i te navijače koji nam daju dodatni vjetar u leđa. Najviše se veselim što ću ponovno vidjeti svoje suigrače i što mogu predstavljati svoju reprezentaciju. Još kao dječak sanjao sam da igram za Hrvatsku tako da kad god imam priliku nositi taj dres, osjećam se ponosno – zaključio je Dominik Livaković.
