Sve je spremno za tradicionalni nogometni turnir Memorijal Andrije Ankovića u Gabeli. Njegovo 29. poslijeratno, a ukupno 35. izdanje održat će se sutra i prekosutra (petak i subota, 31. siječnja i 1. veljače). Ove su godine sudionici turnira u spomen na najpoznatije nogometno ime doline Neretve, zlatnog olimpijca iz 1960. godine u Rimu i Hajdukovu legendu Andriju Ankovića, Zrinjski iz Mostara, Sutjeska iz Nikšića, Jadran Luka Ploče te domaćin GOŠK. Prigoda je to da se osvrnemo na nogomet u Ankovićevo doba i na njegovu blistavu karijeru..., piše Večernji list BiH.
Drukčiji nogomet, drukčija igra, drukčiji igrači, a posebno drukčiji novac, sve je drukčije u današnjem nogometu u odnosu na onaj koji se igrao u doba Andrije Ankovića, premda se govorilo da je taj rođeni Gabeljanin bio ispred svog vremena, nogometaša poniklog u GOŠK-u, koji je nogometnu slavu doživio u splitskom Hajduku i reprezentaciji Jugoslavije. Nije nikakva tajna da se oni koji se sjećaju tadašnjeg i nešto kasnijeg nogometa teško privikavaju na nogomet koji danas gledamo... Postao je nogomet poput šaha, igra se na "previd" protivnika. Dribling, dva dupla pasa, proigravanja poslije driblinga, proboji po krilu, odnosno, kako se to danas govori, boku, postali su rijetkost, a posebno su rijetki robusni napadači, klasični centarfori. Golove nerijetko postižu igrači iz drugog plana, a ako neki nogometaš ne samo u ovdašnjim ligama nego u svijetu uopće, postigne 0,3 pogotka po utakmici u jednoj sezoni, postaje zanimljiv i većim nogometnim klubovima. Tako je to danas, terene bi nogometaši od mjesečnih zarada mogli prekriti novčanicama, ali s atletskim nogometom nestala je ljepota.
Sve je podređeno novcu, a u igri bitno je samo trčati, trčati, trčati…, gore-dolje i ne pogriješiti. Stvorila se tako i za nogometne romantike besmislena kovanica "igra bez lopte". A, eto, treneri, umišljene veličine, takvu igru preferiraju. Kažu "radilica na terenu", pri čemu se vješti tehničari, ako i kad se pojave, potiskuju u drugi plan. Uglavnom, preferira se - trči i nemoj griješiti, ostalo će doći samo po sebi - tako ovovremeni nogomet izgleda onima koji se još sjećaju starih majstora. Ipak, najveća je razlika u zaradama, današnje su basnoslovne. Sve, pa i igru, diktira novac. "Eh, ta vremena", s uzdahom će kazati vremešniji obožavatelji najvažnije sporedne stvari na svijetu. Kad smo već kod novca, generacija Andrije Ankovića u odnosu na današnje zarade nogometaša igrala je za "crkavicu". Naravno, u matičnom GOŠK-u, pa i Neretvi iz Metkovića, nije mogao računati ni na tu "crkavicu", tek kad je prešao u splitski Hajduk, mogao se nadati pokojem šoldu. Upravo jedan od tih "izumrlih" nogometnih znalaca bio je Andrija Anković, u čast kojega se već 39. godinu igraju turniri u Gabeli (prvi je odigran davne 1986., nije se održavao tijekom ratnih 90-ih).
Kronološki gledano, Andrija Anković, koji je rođen 1937. godine u Gabeli, gdje je završio i osnovnu školu, za mjesni NK Sloga, kako se tada zvao današnji GOŠK, debitirao je 1. travnja 1954. godine protiv Garnizona JNA iz Čapljine s nepunih 17 godina. U analima ostaje zapisano da, kada mu je trener Drago Sušak rekao da se pripremi za ulazak u igru, nastali su problemi. Andriji su i najmanje kopačke koje su bile na raspolaganju bile velike za dva broja. Na kraju su se uspjele naći vunene čarape, nisu puno pomogle, jer opet je "šlampao", ali to nije bilo ni bitno, bitno je bilo da igra. Nakon samo 20-ak utakmica u dresu matičnog kluba, Andrija već iduće, 1955. godine, prelazi u Neretvu iz Metkovića, gdje upisuje gimnaziju. Dobre igre u Neretvi prouzročile su pravu jagmu za nesvakidašnjim talentom. Na kraju je bilo sve sređeno da ide u Velež iz Mostara, dok je njegov prvi trener Drago Sušak s Ottom Hofmanom, najvećim direktorom Dinama u povijesti, radio na prelasku u taj zagrebački klub. Konačnu odluku donosi otac Nikola pa Andrija u ljeto 1958. prelazi u splitski Hajduk. No, probiti se u prvu momčad Hajduka bio je krvav posao jer trebalo je izgurati, primjerice, čuvene Ivu Begu ili na krilo pomaknuti Zlatka Papeca. Presudio je njemu skloni Bernard Bajdo Vukas. Uz Bajdinu potporu Andrija se dokopao bijelog dresa s brojem 9. Do 4. srpnja 1966. godine Anković je za Hajduk odigrao 326 službenih utakmica i postigao 250 golova! Bilo je to gotovo 0,8 po utakmici! Igrač s takvim prosjekom u današnjem nogometu mogao bi napisati brojku koju želi i prijeći gdje hoće, ali vremena se mijenjaju... Kao igrač Hajduka vrhunac karijere Andrija Anković doživio je 1960. godine kada je, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, u Rimu osvojio zlatnu olimpijsku medalju.
No, to nije bilo sve - Andrija je s reprezentacijom bivše države na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. osvojio četvrto mjesto. U ljeto 1966. godine odlazi u Njemačku, gdje igra za Kaiserslautern do 15. siječnja 1969., kada završava karijeru. Reklo bi se, mlad, s 32 godine, ali tako je on htio. Potom postaje trener njemačkog Landstuhla, gdje ostaje do ljeta 1970. godine, kada se vraća u Split. Nastavlja s trenerskim poslom, najprije u NK Omiš, a onda slijedi sedmogodišnja karijera trenera kadeta i juniora Hajduka. Kažu, želja mu je bila postati trener prve momčadi Hajduka, što nije uspio realizirati. Od 1. kolovoza 1978. godine pa do kraja života, 28. travnja 1980., radio je kao instruktor Nogometnog saveza za Dalmaciju. Umire mlad, u 43. godini života. Međutim, njegova ga Gabela nije zaboravila!
