Utakmicu s Borcem, koja je imala značenje “biti ili ne biti”, Vitez nije uspio dobiti. I što sada, pitaju nezadovoljni navijači. “Pakirati kofer za federalni rang natjecanja nakon 5-godišnjeg mučenja u najvišem rangu bh. nogometa”, kaže jedan navijač i dodaje: “Dosta je sijanja iluzija, laganja samih sebe, uvjeravanja “možemo mi to...”. A niti je “bolje” na vidiku, niti naznaka da će i da može biti bolje. Te iluzije iz utakmice u utakmicu nam “sije” stručni stožer, pojedini igrači, vi novinari, a mi “ludi” navijači sve prihvaćamo, strpljivo čekamo... A kako stvari stoje, prema viđenom protiv Borca, i ne samo u toj utakmici, sve je to samo naš “sanak pusti”. Navijač je u pravu, i to mišljenje je teško argumentirano pobiti. Ali, hoćemo li “sijati” pesimizam? To sigurno ne bi bilo dobro, nije sportski, a unatoč svom “crnilu”, još nije sve izgubljeno. Ni drugim konkurentima koji će na kraju u Ligu za ostanak ne cvjetaju ruže.
Očekivala se napadačka igra
Za Vitežane je opasno što su i navijači, moglo se vidjeti tijekom utakmice s Borcem, vjeru da se može izići iz ove situacije i ravnopravno se uključiti u borbu za ostanak u Premijer ligi potpuno izgubili. Jer, ni Banjolučani nisu “ništa posebno”, naprotiv, riječ je, bar po viđenom u Vitezu, o ispodprosječnoj momčadi koju Vitežani na svom terenu nisu uspjeli dobiti. No, u situaciji u kojoj su se Vitežanoi našli, unatoč svim objektivnim problemima koji su ih pratili, “lišo” ne može proći ni stručni stožer. Jer, samo ako govorimo o utakmici s Borcem, koja je i od struke označena s “biti ili ne biti”, s porukom kako alibiji za eventualno neostvarenu pobjedu ne mogu biti u “teškom terenu, velikom pritisku, eventualno lošem suđenju (kojega nije bilo nap. a.), neshvatljivo je da se prvo poluvrijeme igralo kao da je jedino važno sačuvati svoju mrežu. A očekivalo se kako će se igrati na sve ili ništa od 1. minute. Nažalost, takva se igra na terenu, u ponašanju igrača, nije vidjela, jednostavnije rečeno, takve igre nije bilo. A tko za to, prije svega, snosi odgovornost? Tko je kriv, u ne malom opsegu, što viteški nogometni orkestar nije sinkroniziran, što su “instrumenti” (igrači) raštimani? Dirigent, iako to do kraja nije pošteno tvrditi. No, tko je kriv što je iz viteškog nogometnog jata odlepršao Miletić koji je, nakon solidnih igara, pao u drugi plan, u nemilost, i otišao? Što je, tvrdi se, s vrlo talentiranom Ćosićem, igračem Zrinjskog posuđenog Vitezu, s Mamićem, koji nije nogometni majstor, ali jest borac... A neka se samo malo proanalizira vrijeme u kojemu su ovi momci igrali, vidjet će se da su postizani bolji rezultati, da je daleko manje golova primano. Slučajno ili ne, ali je tako, a šef struke u nekim razgovorima s novinarima o nekim igračima (zašto (ne)igraju) rezolutno se poziva na statistiku! Zašto djeluje “izgubljeno” Đerić, zašto vrijedni Livaja, kapetan, “kroz” momčad, od mjesta do mjesta (još samo nije branio) luta kao “ukleti Holandez”. I dečko više ne zna što igra...
Lešinari za primjer
Moglo bi se spočitavati i navijačima kojih na važan susret, kao što je bio s Borcem, na stadion dođe nekoliko stotina, uopće ne navijaju za svoje ljubimce, kako poštapalica kaže, i tek poneko od njih “svojim” igračima i članovima struke, Upravi... uputi poneku ružnu, uvredljivu poruku. S druge pak strane, 50-ak “Lešinara”, navijača Borca, pokaže im kako se navija za svoje. A sve ovo, a mogli bismo još mnogo toga navoditi, govori kako su razlozi situacije u kojoj se Vitez nalazi kompleksni, a često se svode na nedovoljnu kvalitetu postojećeg kadra. A to jednostavno nije točno.•
