Nikad mirniji, opušteniji, staloženiji, livanjski vitez Zlatko Dalić iščekuje najveću utakmicu u kojoj je ikada sudjelovao. Vjerojatno je veću tremu nego uoči Rusa imao tamo u rujnu 2004. godine, kada je s nepunih 37 prvi put vodio svoj Varteks u prvoligaškom srazu s Rijekom, uskočivši na klupu kao prethodnik Ćire Blaževića.
Niti ga je tada (slavio je 2:0) niti će ga sada uoči Rusa obuzeti strepnja, bilo što pokolebati, narušiti njegovu sabranost i koncentraciju, savršenu duševnu nirvanu, njegov fokus na ono po što je poslan u Rusiju – svjetski naslov.
– Zlatka poznajem još otkad je kao igrač došao k nama u Varteks, tamo s početka devedesetih – govori nam bivši reprezentativac, izbornikov prijatelj i nekada suigrač Davor Vugrinec i nastavlja:
– Bio je isti kao sad, ništa se nije promijenio. Kao da ga vidim sada na terenu; on je i tada bio rođeni vođa, igrač kojega se slušalo, koji je uvijek svima davao dodatni impuls. Pozitivac u pravom smislu riječi i zato me uopće ne čudi da se rodila takva kemija između njega i reprezentativaca.
Maršira poput Napoleona
Zlatko Dalić ili – jedan od nas. Nepretenciozan, odmjeren, ugodan, pristupačan, zabavan. Bosanski zajeban, tvrd i principijelan, ali i zagorski ležeran, gemitlih. Kava s izbornikom uoči utakmice života u Sočiju? “Može, dečki, nema problema”, javlja Dala zaobilazeći sve Fifine procedure.
“Što ćete popit?” “Dajte dečkima ovdje piće, a vi pitajte što vas zanima...” To je Zlatko Dalić ili, ako hoćete, interpretacija za čistu peticu u školi nenadmašnoga maga Miroslava Blaževića. Pazite, Zlatko Dalić nikada kao igrač nije ništa osvojio, nije bio kalibar nogometaša za reprezentaciju i za nju nikada nije nastupio, kao trener dokazivao se u “trećem svijetu”.
Albaniji, Saudijskoj Arabiji i Emiratima, a danas pokorava svijet i maršira poput Napoleona. U toga “bezimenoga” Dalića, koji se kroz nogometnu šikaru probijao bez ikakvih lobija i poguranaca, samo vlastitim radom, znanjem i poštenjem, zvijezde Real Madrida, Barce i Liverpoola gledaju kao u boga. Kao čovjeka koji ne samo da će ih odvesti do pobjede nad Rusima, nego još mnogo dalje.
– Zlatko je učio od najboljih, najviše od Ćire i Ivankovića. Kad ti pred igračima pokažeš da znaš, da za tebe u poslu nema tajni, da imaš žicu da možeš doprijeti do njih, oni su tvoji, oni će ti dati sve. Dalić je u tome nepogrešivo uspio – kaže Vugrinec.
Prve simptome uspjeha, kaže Vuga, počeo je nazirati još prije prve utakmice s Grčkom u doigravanju za SP.
– On je, razgovarajući s njima, osjetio kako oni dišu. To je odlika pravoga trenera psihologa, to je ono što je imao Ćiro. Kad ti pokažeš da tvoja znanja sežu puno dalje od samo nogometnih, onda to sigurno ide u dobrome smjeru. Dugo sam izvan nogometa, pratim samo reprezentaciju i njezin sam zagriženi navijač. Više me okupira umjetnost nego nogomet. A u Daliću vidim dirigenta, umjetnika u svome poslu. Vidim kako uživa u svome djelu, ali, ponizan kakav jest, ni u jednom trenutku nije poletio u oblake – ističe Vugrinec.
Dalić je simbol snage
Davor je jedini Varaždinac koji je ikada nastupio na SP-u i s njega se, iz Japana 2002., vratio pokisao i razočaran. Vrijeme je da Varaždin dobije novoga heroja.
– Zlatko je već napravio puno i, što god se dogodi protiv Rusa, on se u Hrvatsku može vratiti ponosan na svoje djelo i uzdignute glave. Dalić je ostvario nešto što se rijetko događa, uspio je ujediniti Hrvatsku i vratiti ljudima osmijeh na lice. Ali ja osjećam da u Rusiji nismo rekli posljednju riječ, i da, kao najbolje organizirana momčad na prvenstvu, možemo do finala – naglasio je Vugrinec.
Zlatko Dalić bit će prvi nogometni izbornik nakon Blaževića koji hrvatsku reprezentaciju vodi u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Iako je tu tek deset mjeseci, već je postao simbolom njezine snage, moći, čak i svojevrsnoga otpora prema domaćim saboterima.
U profesionalnoj karijeri nogometaša samo je jednom imao posla s Rusima; prije 22 godine, kada je s Hajdukom u Moskvi doživio brodolom protiv domaćeg Torpeda (0:2). Tko zna jesu li mu ovih dana, dok se pripremao za Ruse, u sjećanju zaživjele slike s te utakmice...
Hvala Bogu, s vojskovođom Dalićem smo, prateći Hrvatsku, posve zaboravili na torpeda i brodolome. Davaj, davaj, Zlatko, i vodi nas do finala!
