Naslovnica Showbiz

'Hrvatsku volim kao domovinu, ali Bosna je uvijek u srcu'

Hanka Paldum otkrila nam je pojedinosti o najtežim trenucima karijere i poslijednjem susretu s Oliverom.
28. rujna 2019. u 08:28 0 komentara 896 prikaza
Foto: Robert Anic/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Kraljica sevdaha i bezvremenska umjetnica Hanka Paldum uskoro pjeva u Zagrebu da bi obilježila 45 godina karijere. Ulaznica za koncert „Ja vas pjesmom zovem“ gotovo više nema, a publici priprema spektakl o kojem će se govoriti još godinama. U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog sredinom sljedećeg mjeseca zaorit će se „Zelene oči“, „Pamtim još“, „Vjerujem“ i ostali hitovi koje starije, ali i mlađe generacije pjevaju s njom uglas već više od četiri desetljeća. Tim povodom otkrila nam je zašto se uvijek vraća Zagrebu, koji su joj najbolji trenuci u karijeri, ali i kako je izgledao posljednji susret s Oliverom Dragojevićem.

Niste prvi put u Lisinskom. Dapače, često nastupate u toj dvorani i odziv vaše publike uvijek je velik. Ovog puta obilježavate neskromnih 45 godina karijere i ulaznica za koncert gotovo više nema. Što se sve sprema u Lisinskom 14. listopada?

Sa mnom uvijek nastupa oko 20 glazbenika pod dirigentskom palicom Đele Juniora Jusića. Kompletnu organizaciju prepustila sam timu iz Pozornice, odnosno Đeli i njegovoj supruzi Pauli. Proteklih godina pokazali su se kao vrsni poznavatelji glazbenih prilika na hrvatskoj sceni i iskreno nismo još ništa isplanirali jer ja koncerte radim inače jako spontano i sa scene odašiljem tu energiju i poštovanje publici, kao da su došli u moju kuću i moj dom. Uvijek kažem da volim Hrvatsku kao svoju domovinu, ali Bosna mi je na srcu i ona mi je na prvom mjestu. Odmah nakon toga, s pravom mogu reći da se ovdje osjećam kao kod kuće. Pogotovo jer ljudi ovdje jako vole sevdah.

Mnogi su s vama zapjevali, ali postoje li dueti koje niste otpjevali, a htjeli ste?

U karijeri nikad nisam željela snimati duete, ni s kim, no postojale su pjesme koje su same nekako prizvale nekoga od tih s kojima sam pjevala u duetu. Na primjer, s Kemalom Montenom, koji mi je odgovarao senzibilitetom i ljepotom napolitanskog i sevdalinskog glasa, i Draganom Mirković, koja se meni od svih srpskih glazbenika odvajala po svojem odgoju, ponašanju i odnosu prema poslu kojim se bavi, a posebno moram istaknuti jako drag duet s Ivanom Martićem. Jedan koji se nije ostvario je onaj s Goranom Karanom, a definitivno bih voljela i da sam otpjevala duet s Oliverom Dragojevićem.

U kakvom ste odnosu bili s Oliverom?

Nismo puno surađivali, ali sretali smo se na nastupima. Naš posljednji susret bio je u Skoplju gdje sam ja pjevala na jednom festivalu, a on je imao samostalni koncert. To je bilo otprilike godinu dana prije njegova odlaska s ovog svijeta.

Možete li izdvojiti najbolje trenutke svoje 45-godišnje karijere?

Ima toga jako puno. Toliko se toga dogodilo da bih trebala pisati dnevnik da to kasnije mogu pročitati i izdvojiti posebne trenutke i događaje. Evo, jednom sam održala koncert u Vukovaru i jedna je doktorica poželjela da popijemo kasnije kavu. Zajednička nas je prijateljica povezala i, kad sam stigla k njoj, dočekalo me vruće janje na stolu. Kad sam ušla, svima se lice ozarilo i pozdravila sam ih pjesmom, a na kraju stola sjedio je stariji čovjek. Nisam znala da je slijep. Ta gospođa upoznala me s njim rekavši da je to njezin otac. Rekla je: „Evo, tata, ovo je Hanka Paldum“, na što je on reagirao u nevjerici i pitao: „Ma otkud Hanka Paldum?“ i ja mu zapjevam „Zelene oči“, kad ono ispod njegovih naočala krenu suze. Uzeo je moju ruku, počeo je ljubiti i rekao je: „Sad vidim da je Hanka Paldum. Ovo mi je najljepši trenutak u životu“. To je recimo jedna priča koja me uvijek dirne kad je se sjetim.

Zasigurno je bilo i teških trenutaka tijekom karijere, ali i mnogobrojnih odricanja. Možete nam povjeriti koji su to bili?

Uglavnom uspijevam proći sve trnje da se dočepam ruže koja lijepo miriše, što je život. Ne očajavam kad se dogodi neuspjeh, a ne radujem se ni kad uspijem. Radujem se običnim trenucima s ljudima.

Je li prije bilo lakše početi u glazbenoj industriji?

Neusporedivo. Kad sam počinjala, nisam se morala brinuti kako ću pronaći pjesmu jer su se svi nudili. Praktički, utrkivali. Snimala sam, a o tome su se brinule diskografske kuće. Bilo je manje medija i s manje truda mogli smo postići veće efekte. Novac je dolazio i nikad nisam razmišljala koliko ću zaraditi, nije me zanimalo. Tako se živjelo. Nisam bila rob ničega, opuštenije sam radila i institucije su se brinule o meni. Danas, nažalost, iskorištavaju ovu mladost.

Kako je vaša obitelj gledala na to što se bavite glazbom?

Od samih početaka borila sam se za naklonost svojih roditelja da mi dopuste pjevati i nikada se s tim nisu složili. Uspijevala sam se dokazati i uspjela sam ne poljuljati njihove strahove da ne okaljam obraz. Bilo je velikih odricanja i stalno sam se morala dokazivati, više nego netko tko je imao potporu. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.