Jedan od najvećih katoličkih blagdana, blagdan Velike Gospe koji se slavi 15. kolovoza, kao i svake godine, okupit će tisuće hodočasnika iz cijelog svijeta u Međugorju. Svatko sa svojom molitvom, zavjetom i mislima doći će se pokloniti Kraljici mira. Oduvijek je i bilo tako. Dolazili su hodočasnici bosi, žedni, umorni..., a vraćali se svojim domovima ispunjeni. Koliko je jaka molitva svjedoče bezbrojni čudesni slučajevi ozdravljenja duše i tijela.

Korak do smrti

Priče o čudesnim ozdravljenjima u župi Međugorje sigurno spadaju među najtajanstvenija događanja koja se posljednjih 31. godinu spominju s ukazanjima Blažene Djevice Marije. Nitko ne može točno utvrditi koliko se dogodilo čuda i čudesnih ozdravljenja otkako se u međugorskoj župi Gospa ukazala djeci. U Međugorju ih je prijavljeno više od šest stotina. Prijavljivana su ozdravljenja od najtežih bolesti, do nestanka vidljivih rana i slično. Među tim brojnim ozdravljenjima neka su temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, pa nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. Jedno od takvih neobjašnjivih ozdravljenja doživio je i pedesetjednogodišnji Amerikanac Arthur Boyle iz Hinghama kod Bostona koji je bio korak do smrti. Bolovao je od raka bubrega, a potom se ta bolest proširila i na pluća. Liječnici su od njega bili digli ruke i prorekli mu brzu smrt. “Godine 1999. dijagnosticirali su mi rak. Najprije sam imao rak bubrega i operiran sam. Odstranjen mi je jedan bubreg. Mislilo se kako će operacijom sve to biti riješeno. Osam mjeseci kasnije otišao sam ponovno na pretrage i liječnici su mi otkrili tri tumora u desnom plućnom krilu. Dali su mi manje od pet posto šanse da ću preživjeti. Nije mogla pomoći nikakva radijacija, ni kemoterapija… Jedino je preostala operacija i odstranjenje desnoga plućnog krila. U to vrijeme moj najbolji prijatelj me je pitao jesam li čuo za Međugorje. Sjetio sam se da je desetak godina ranije moja kći, koja je studirala medicinu, donijela knjigu iz Međugorja s nazivom “Poruke međugorske” i dala je svojoj mami - mojoj ženi. Moja mi je žena čitala poruke, no nisam na to obraćao posebnu pozornost. I nakon što me je prijatelj pitao o Međugorju, otišao sam kući i ženu upitao: ‘Što je zapravo Međugorje, što si ono ti meni govorila o Međugorju?’ Ona mi je kazala sve o tom mjestu molitve, ljubavi, mira, ozdravljenja… Tjedan dana kasnije nas troje: ja, muž od sestre moje žene Kevin Gill i prijatelj Robert Griffin sjeli smo u zrakoplov i došli u Međugorje Nakon dugog puta Arthur, s teškim rakom pluća, odmah po dolasku u Međugorje s prijateljima odlazi u crkvu sv. Jakova na večernju misu. Bila je velika gužva u crkvi i s ostalima je molio krunicu. Između krunice pjevalo se Ave Maria. Dirnulo ga je kad je vidio kako svi punim srcem pjevaju, istodobno. To ga je na neki način podiglo, dalo mu snagu. Otišao je sutradan s prijateljima na ispovijed. Našli su svećenika, koji je, kako su kazali, bio izuzetno susretljiv. Kad je Arthur završio ispovijed, sva depresija i skučenost koju je imao izašla je iz njega. Bio je kao nova osoba. Otišli su nakon toga u međugorsku zlatarnicu i tu su, igrom slučaja, naišli na vidjelicu Vicku. Nakon što su joj ispričali o Arthurovoj bolesti, Vicka je molila nad njime. I tada je doživio vrlo važno i snažno iskustvo. Onda su se odlučili popeti na brdo Križevac.

Mir iz Međugorja

“Bio je kišan dan. Kada sam se penjao, bio sam umoran i osjećao sam jake bolove i osje­ćaj kao da mi je bilo sve gore i gore... Prsa su me jako boljela, kao nikad do tada. Popeli smo se na vrh. Bili smo samo nas trojica na brdu Križevcu. Molili smo punim srcem da nam Bog oprosti sve naše grijehe i da mi pomo­gne ozdraviti. Nas trojica odraslih muškaraca plačući smo molili… Nakon toga pozvao sam mobitelom ženu, jer sam imao osjećaj, kao i moji prijatelji, da se nešto sa mnom čudno događalo i dogodilo baš na brdu Križevcu. Ona mi je rekla da je dogovorena, četiri dana nakon što se vratim iz Međugorja, operacija odstranjenja moga desnoga plućnog krila. Zamolio sam ženu da upita liječnike mogu li još jednom prije operacije, kad se vratim u Ameriku, provjeriti sve i vidjeti kakvo je stanje s mojim rakom i da to sve organizira ako je moguće. Tajnica liječnika koji je trebao obaviti operaciju nedugo zatim nazvala me i kazala: ‘Gospodine Boyle, mi znamo da ste u Međugorju i znamo zbog čega ste tamo. To je divna stvar. Ali, vi imate rak i on neće nestati, vjerujte mi. Budite uvjereni, morat ćemo na­praviti tu operaciju’. Nakon ovakvog odgovo­ra moja je žena kontaktirala s jednim drugim liječnikom. Kad sam došao kući, svima sam kazao: Bog me ozdravio, ozdravio sam u srcu. Duhovno sam ozdravio. Sve što sam imao u sebi trulo i nezdravo, izbacio sam u Međugorju na ispo­vijedi. Ispričao sam im sve što mi se dogodilo i objasnio na taj način ovo što sam im kazao na samom početku. Mir je bio kad sam govo­rio. To je onaj mir koji sam donio iz Međugo­rja. A sve ovo što sam rekao kasnije, potvrdilo se kad sam otišao k novom liječniku napra­viti nove nalaze. “Otišao sam tada kod ovog novog liječnika s kojim je žena kontaktirala i ponio mu ranije i nove snimke. Rekao mi je da pričekam pet minuta i onda me pozvao u svoj ured. Češkao se po bradi i čudno je izgle­dao. Rekao mi je da je rak jednostavno otišao, nema ga. Zvali smo sve liječnike urologe koji su trebali biti na operaciji i obavijestili ih o tome. Svi su to, s velikim čuđenjem, ipak pri­hvatili. I 14. rujna kad se tradi­cionalno slavila misa na Križevcu, umjesto da idem na operaciju i vađenje desnoga plućnog krila, otišao sam igrati golf s Kevinom i osta­lim prijateljima.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest