Naslovnica

Od Međugorja do Mirogoja

Prije godinu dana zauvijek je utihnula dirigentska oluja maestra Vjekoslava Šuteja
28. studenoga 2010. u 11:38 0 komentara 217 prikaza
sutej
Foto: Marko Prpić

Živjeti nije lako ni mravu u mravinjaku,

 ni ptici na grani a kamoli čovjeku,

 umjetniku u ovom složenom i tvrdom svijetu…

 Ivo Andrić

 

U četvrtak, 2. prosinca navršit će se godina dana otkada je, nakon uporne borbe i nade u život, u zagrebačkoj bolnici Dubrava, umro Vjekoslav Šutej, akademik i dirigent svjetskoga glasa.

 Toga predvečerja, odložen je dirigentski štapić, utihnula je dirigentska oluja, a maestrov frak odložen na police sjećanja.

 Tijekom održavanja Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske pisao sam o maestru, pisao sam o našem umjetničkom ravnatelju i velikom prijatelju. Prije nego što na zagrebačkom groblju Mirogoj upalimo svijeće i pomolimo se u mostarskoj franjevačkoj crkvi, ovom kolumnom želim otvoriti police sjećanja i progovoriti o našem desetljeću, o vremenu prvih druženja i razgovora, do posljednjeg prošlogodišnjeg, prosinačkog ispraćaja.

 Međugorski koncert

 Prije trinaest godina, u vrijeme godišnjih odmora i hodočasničkih pohoda u međugorsko svetište, u jednom kafiću, u neposrednoj blizini crkve sv. Jakova, sreo sam se s Rankom Bobanom, skladateljem, solistom i glazbenim menadžerom. U ugodnom razgovoru, odškrinuo mi je vrata svojih planova i rekao kako namjerava, za mjesec ili dva, u Međugorju organizirati veliki koncert na kojemu će, uz sudjelovanje zborova iz dvadesetak zemalja, nastupiti slavni Jose Careras, te da će dirigirati, jednako tako slavni dirigent - maestro Vjekoslav Šutej. U ovakvu priču bilo je teško povjerovati, ali je elementarna pristojnost zahtijevala saslušati sugovornika, saslušati priču do samoga kraja. Nije bilo teško shvatiti da su pregovori oko međugorskog koncerta bili dovršeni i čvrsto dogovoreni. Znajući da velika svjetska glazbena imena imaju dogovorene termine svojih nastupa najmanje godinu dana unaprijed, opreznost svog sugovornika prekinuo sam pitanjem:

Mogu li Vam u tom, Ranko, nešto pomoći?

Nakon takvoga upita, naš razgovor krenuo je drugim tijekom. Dva dana kasnije, u hotelu Anamarija počeo je raditi ured Organizacijskog odbora. Zaredali su telefonski pozivi i sastanci, izrada pozivnica i kataloga, priprema spotova i sve ono što prati ovako veliki glazbeni i kulturni događaj. Senzacionalna vijest obišla je cijeli svijet. Jose Carreras i Vjekoslav Šutej u Međugorju, u Hercegovini. Dvadesetak dana kasnije, jednoga predvečerja, u hotelu sam zatekao maestra. Na njegovu licu ničega suvišnog - ni grimase, ni boje koja bi ukazivala na uzbuđenje i neizvjesnost.

Nakon kratkoga razgovora, pozvao me da siđemo niz stepenice i u predvorju sačekamo vozilo koje je na tiskovnu konferenciju trebalo dovesti njegova prijatelja, slavnoga tenora Jose Carrerasa.

Dva-tri koraka iza nas, na pristojnoj udaljenosti, u svečanom odijelu, s bijelom košuljom i leptir-kravatom, stajao je neponovljivi ugostitelj druge polovice minulog stoljeća - stajao je Mate Mandarić-Baroty, spreman, osmijehom i pićem dobrodošlice, počastiti nesvakidašnje goste. Kada su utihnule kamere, fleševi i fotoaparati, približavao se početak tiskovne konferencije. Oko posebno uređenog stola okupilo se mnoštvo; svatko je, iz neposredne blizine, želio vidjeti, za ovo mjesto i ove krajeve, neobične goste; svatko je želio čuti što će reći menadžer, što će reći slavni tenor i što li će poručiti veliki maestro.

Iz svakoga pokreta, iz svake riječi naših gostiju, izbijao je mir i spokoj, izbijala je njihova pobožnost i poštovanje svetišta koje su svojim dolaskom željeli počastiti i ohrabriti. Novinari dnevnih listova, televizijski i ini reporteri, saznali su vrijeme i program koncerta, saznali su njegove sudionike i sve druge pojedinosti koje su ih u tom trenutku zanimale. Međugorje, inače prepuno svakodnevnih iznenađenja, od toga predvečerja, počelo je drukčije disati; počelo je živjeti drugim životom - životom duhovne i kulturne metropole prema kojoj su okrenute oči cijeloga svijeta. Tako je to uvijek i na svakome mjestu gdje nastupaju planetarno popularni umjetnici - solisti, glazbenici i dirigenti. Nakon večere, prošetao sam s maestrom Vjekoslavom do crkve sv. Jakova, do vanjskoga oltara, na kojemu će se, za nekoliko dana, održati koncert. Jedan, drugi, treći i posljednji zbor, prva violina i posljednji glazbenik, svaka nota i svaki solist, u njegovoj memoriji imao je svoje mjesto. Shvatio sam da to drukčije i ne može biti.

Maestro je bio miran i odmoran, bio je sretan što se našao u marijanskom svetištu, bio je raspoložen za razgovor. S laganom posramljenošću, slušao sam ga dok je pričao o svome radu, o velikim koncertima i metropolama, o sudbini umjetnika, o odnosu spram kritike, o životu, zapravo - o svemu. Slušajući maestra, pomislio sam da me sudbina nagradila ovim susretom, poznanstvom i prijateljstvom u nastajanju, da se Božja milost spustila na mene. Nakon izvjesnog vremena, naš razgovor poprimio je dodatnu kvalitetu, i u jednom trenutku pomislio sam da se naš susret, u neku ruku, morao dogoditi. Pričao sam maestru o Međugorju, o njegovu stradanju po okončanju Drugog svjetskog rata, o našoj najstarijoj kulturnoj instituciji - pričao sam mu o Matici hrvatskoj i njezinim nastojanjima na obnovi kulturnog života u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Kada sam shvatio da me pomno i radoznalo sluša, rekao sam:

Povjesničari su, maestro, izbrojali mrtve i ranjene; zabilježili su imena nestalih i prognanih, svatko će za sebe reći da je žrtva ili pobjednik, oko svega će biti sporenja i svakojakih potezanja, može li umjetnost pomoći u liječenju nastalih ratnih i poratnih rana?

Dok svijet postoji, bit će zla i od njega se treba braniti. Čovjek je dužan svome užem i širem zavičaju, i na svaki način treba mu pomoći. Kada bi svijet bio uređen kako valja, možda bi mu umjetnost bila suvišna. Ovako kako ste počeli, to je najbolji način kako zaliječiti nastale rane i traume. Svi mi možemo pogriješiti, ali vrijeme neće. Ono će kazati - tko je i što uradio, loše ili nešto plemenito. Stjecajem okolnosti svoj prvi nastup imao sam u Mostaru, tamo sam prvi put stao pred orkestar, podigao dirigentsku palicu i održao koncert. To nikada neću zaboraviti, pa, eto, i ja se osjećam obveznim pridružiti se Vašim nastojanjima. Razgovarat ću s Miljenkom Puljićem, razgovarat ću s mojim prijateljima u Sarajevu, Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, u inozemstvu. Gradu svjetlosti, gradu mostova i prelijepe Neretve, trebamo pomoći. Samo pod jednim uvjetom - da mi nitko i nikada ne ponudi naknadu za moj rad - u dahu izgovori slavni maestro.

Znao sam da maestro ima ugovore i da u isto vrijeme dirigira u Beču, Berlinu, Tokiju i Seattleu, pa mi se ovaj razgovor, u prvi mah, učinio nevjerojatnim. O veličanstvenom međugorskom koncertu i postupcima Jose Carrerasa, sve je rečeno, sve je napisano. U vrijeme boravka u Međugorju, slavni tenor bio je smješten u obiteljskoj kući Davora Kordića, inače poznatog međugorskog arhitekta. I tu je nastalo prijateljstvo dostojno svakoga poštovanja. Na svoje europske koncerte Jose Carreras redovito u goste poziva obitelj Kordić. S ove vremenske distance, i nakon koncerta Andrea Boccellija pretprošle godine, možemo reći da je takvo što teško i nemoguće ponoviti. Bila su to druga vremena i drugi ljudi.

Carmina Burana

Kritike i ogovaranja treba nositi kao rđavo vrijeme. Život umjetnika i kulturnog poslanika, bez toga ne može. Životna zadovoljstva i radosti često stanuju pod drugim krovovima, na drugim adresama. Na to se ne treba obazirati, vjerujem da ćemo za iduću godinu pripremiti program i obradovati žitelje grada Mostara i cijele Hercegovine - s puno odlučnosti, reče maestro.

Tako je i bilo. Tako je počela naša višegodišnja suradnja, tako je Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske doživjelo svoje zvjezdane trenutke. Tko se još ne sjeća tihe svibanjske noći, mirisa lipa, maestra u zanosu, plesa bijeloga dirigentskog štapića i glazbe Carmine Burane, na otvorenom, na Španjolskom trgu!? Oko slavnoga maestra, oko izvršnog producenta mr. Miljenka Puljića, sada već ravnatelja Zagrebačke filharmonije, oko Festivalskog vijeća, okupili su i domaći i inozemni umjetnici.

Okupili su se i drugi brojni prijatelji bez čije pomoći i razumijevanja ne bi bilo moguće ni zamisliti jednu ovakvo veliku kulturnu manifestaciju - manifestaciju koja se ponosi članstvom u Savezu europskih i svjetskih kulturnih metropola i tamošnjih festivala.

Maestro se sprijateljio s članovima Matice, s brojnim sugrađanima, i Mostaru se uvijek rado vraćao.

Uživao je u Starom gradu i plavetnilu Neretve. U japraku, sogan-dolmi, ćevapčićima, uštipcima, baklavama gospođe Hilde Škoro, pečenoj janjetini u Udovicima, Blatini i Žilavci Stanka Vasilja i Pere Buntića. S nekoliko boca Rozićeva misnog vina, otišao bi u Biograd, i svojim brodom otisnuo se u tišine jadranskog plavetnila. U isto to vrijeme, Zagrebom, pa i cijelom Hrvatskom, rasplamsalo se antihercegovačko raspoloženje, stvorio se zadah socijalnog rasizma, i mnogima nije bilo jasno što maestro radi ovdje. Znam, pouzdano znam, da je na svakome mjestu i u svakoj prigodi, prijateljima i poznanicima razbijao predrasude i govorio da ovdje, u Hercegovini, žive časni, čestiti i uspješni ljudi. Razbijao je predrasude o bijelim čarapama i šarenim mobitelima, o ribicama i okruglim glavama. Govorio je ono što u ovom trenu propovijeda i aktualni predsjednik Republike Hrvatske. U ovo sam se i osobno uvjerio kada sam, u proljeće ove godine, s dr. Slavkom Musom, bio na službenom prijmu kod dr. Ive Josipovića, i dogovarao njegov dolazak na svečanost otvorenja XII. mostarskog proljeća. Vjerujem da će dah ovih poruka doći i do štetočina, do kreatora priča sa zadahom socijalnog rasizma i narodne nepodnošljivosti.

Dubrovački rastanak

Svake godine sastajali smo se u Dubrovniku u vrijeme otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Bili smo smješteni u istom hotelu, kupali se na istoj plaži, a ostatke večeri provodili u vrevi Straduna i tamošnjih kafića.

Pretprošle godine, bilo je nekako svečanije.

Svi smo se okupili. Pristigli su Ivana i djeca, Miljenko i Julijana, Gordana, Miro, Angela, Dragan i Džeraldina.

Kao da smo slutili rastanak. Slavni maestro pripremao je koncert s megazvijezdom Invom Mulom i obećao doći u Međugorje na koncert Andrea Boccellija.

Bolest je bila brza i neumoljiva. Maestro je morao poći drugim putem, morao je poći do Splita, pa preko Zagreba - do Seattlea. Nitko nije vjerovao, a svatko se pitao što može biti čovjeku koji je, još jučer, hodajući trčao, plivajući letio i tako strasno dirigirao.

Zagrebački ispraćaj

Kulturna i ina javnost strepila je nad sudbinom slavnoga maestra. U prosincu pretprošle godine mr. Miljenko Puljić pozvao je Jose Carrerasa i njegove prijatelje na veliki koncert podrške. Pod svodovima Cibonine dvorane nije bilo slobodnog mjesta. Pjevali su najveći među najvećima; pjevao je Jose Carreras, bila je to neponovljiva noć našeg Ivice Šarića.

Nakon koncerta, dogodio se pomoćni susret u hotelu Westin i telefonski razgovor s maestrom u Seattle. Vjerovali smo da će maestro pobijediti zlokobnu bolest i vratiti se. Jednoga poslijepodneva, radnu atmosferu u mome uredu prekinuo je telefonski poziv iz Seattlea.

Maestro se osjećao dobro, bio je raspoložen za razgovor, nagovijestio je svoj povratak i nastavak liječenja u Zagrebu. Nekoliko dana kasnije, obradovalo me njegovo toplo i prijateljsko pismo.

Sjećam se povratka i emisije „Nedjeljom u 2“, emisije u kojoj je maestro govorio o tegobama kroz koje je prošao i u kojoj odlučno reče:

Želim živjeti dok se moj Nikša oženi, dok on dobije dijete! Bolest je odlučila drukčije. Maestro je otišao u vječnost.

Ivana, Ema i Nikša bili su s nama u crkvi sv. Petra i Pavla. Bit će i ove godine, kada ćemo zapaliti svijeće i pomoliti se za našega umjetničkog ravnatelja, za plemenitog čovjeka i dragog prijatelja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.