“Ljetos, kad je bila kući, izvadila je iz torbe komad nečega crnoga i sve nas upitala: - Znate li što je ovo? Kad smo, onako zbunjeni, rekli da ne znamo, kazala je: - Kruh, takav kruh od trske jedu djeca u Burundiju da bi preživjela. Pomozimo im da ne umru od gladi!” suznih očiju, drhtavim glasom prepričava nam Mirko Mamić neobičnu scenu koju je u obiteljskom okruženju prošloga ljeta organizirala njegova pokojna sestra Lukrecija, a koju su ubila dvojica burundijskih pljačkaša. I tada je, prisjeća se emotivno potreseni brat koji je ostao živjeti u tomislavgradskom selu Zidine, gotovo tri mjeseca - koliko je kod njih proboravila u putujući od Sarajeva, preko Splita, Dubrovnika do Zagreba - brinula kako pomoći svojim siročićima u Africi.

Mučenička smrt

Posljednjih dana svoga misionarskog života ova humanitarka, čiji su rad cijenili u Africi, često se puta čula sa svojom sestrom, također redovnicom, i bratom svećenikom koji pastoralni rad već godinama obavlja u Belgiji. “Oni su nam”, dodaje Mirko, “davali informacije kakvo je stanje u Burundiju, gdje je uvijek postojala opasnost od napada pljačkaša i gladnih ljudi”. Razgovoru se priključuje njegova supruga Franka navodeći da su je i ljetos nagovarali da odustane od tolike žrtve. “Ma što bi oni dolje bez nas!? - govorila je tada, na što smo mi kazivali da ima i ovdje djece kojoj treba pomoć, ali bi ona samo kazala da ipak nema takvih kao što su u Burnudiju, kao da je znala da joj je to zadnji dolazak u rodnu kuću”, prisjeća se uplakana Franka dok u naručju ljulja svoje dvogodišnje unuče.

U avetinjski praznom selo Zidine, čiji su mještani razasuti od Aljaske do Australije, nema niti jednog vidljivog znaka, ili osmrtnice, da je njihova mještanka - časna sestra Lukrecija Mamić umrla mučeničkom smrću u siromašnom Burundiju. Nekoliko mladića u praznoj seoskoj kavani, koje smo zatekli kako bulje u rezultate sportske kladionice, pojašnjavaju nam da njihovo selo živi samo u vrijeme ljetnih mjeseci. “Tada se iz svih krajeva skupe mještani, tako da nemaš gdje auto parkirati”, tvrdi mladić po imenu Ante, koji se također živo sjeća ljetnog dolaska sada već pokojne časne sestre Lukrecije, koja je tada od svih tražila pomoć za Burundi. “To je naša Majka Tereza, s takvim je to žarom radila da smo je već tada prozvali sveticom”, tvrdi naš sugovornik koji će ići na pokop u Split ovoj iznenada ubijenoj sumještanki. Viziju o misionarskom putu, pomoći napaćenim i gladnima, Lukrecija je, prema tvrdnjama brata Mirka, imala još u osnovnoj školi. “I tada je pričala da će biti časna sestra i da će pomagati ljudima. Otišla je u srednju školu u Dubrovnik, završila je za medicinsku sestru, a potom na fakultet i ubrzo nakon toga u misije”, kazuje njezin brat Mirko. Prije nekoliko godina, radeći u misiji u Ekvadoru, oboljela je od teške upale pluća, zbog čega se dugo liječila. Snažna volja za misionarskim radom nije ublažila njezinu želju da je rasporede negdje u Afriku. Možda njezino životno opredjeljenje korespondira s neimaštinom koju su, živeći bez oca, sa samohranom majkom, njih osmero djece u rodnim Zidinama proživjeli.

“U školu smo pješačili po 11 kilometara, bilo je teško, ali smo, eto, izdržali sve do ovoga šoka”, dodaje Lukrecijin brat, zamišljeno zureći u jedine dvije preostale slike pokojne sestre. - Znala je, dodaje on, da je dolje opasno. Pričala nam je da ima pljački, ali jednostavno nije je ništa pokolebalo da se ljetos vrati u Burundi.

Stalna opasnost

Čak je sa sobom ponijela i vrećice bombona koje su moje unuke dale Lukreciji na dar. Samo je kazala da će “to dati svojoj djeci u Africi, jer njima je potrebnije”. Čak ju je i poziv mobitelom mogao stajati života jer se morala popeti na neko brdo da bi se javila sestri u Split i bratu u Belgiju. Na putu je stalno vrebala opasnost, a ona bi govorila neka bude što god Bog da - zaključuje tužnu ispovijest Mirko Mamić, brat ubijene časne sestre Lukrecije, kojeg ostavljamo zajedno s obitelji u nekoj neobičnoj tišini tomislavgradskoga sela Zidine.

Bankrotirao poznati modni lanac u kojem su rado kupovali i Hrvati. Zatvaraju trgovine