Već godinama je klinika Svjetlost u Zagrebu glavno odredište za tisuće ljude iz jugoistočne Europe i drugih zemalja koji imaju probleme s vidom i razne bolesti oka. Ravnatelj i vlasnik klinike, ugledni oftalmolog prof. dr. Nikica Gabrić odlučio je proširiti rad i na zemlje regije. Prvo je otvorio polikliniku Svjetlost u Banjoj Luci, a prije nekoliko mjeseci i u Sarajevu. Bio je to pun pogodak, jer je za vrlo kratko vrijeme poliklinika Svjetlost u Sarajevu primila ogroman broj pacijenata koji imaju problema s vidom. Lasersko skidanje dioptrije i druge suvremene metode liječenja koje primjenjuje dr. Gabrić i njegovi suradnici, tako su postali lakše dostupne svim pacijentima u BiH. Osim u BiH, medicinski projekti dr. Gabrića prisutni su i u Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu.

Vi ste odlučili investirati u medicinu, širite zdravlje u regiji. Baš i nije česta pojava da netko svoj novac tako ulaže?

Kada sam kao mlad iz malog Metkovića došao u Zagreb brzo sam spoznao da ne moram biti inferioran u odnosu na one koji dolaze iz većih gradova. Dolaskom iz malog mjesta čovjek ne mora biti neravnopravan. Ključna stvar koju morate ponijeti sa sobom je odgoj, koji vas obilježi kao osobu, a druga je stvar što vam veliki grad pruža velike mogućnosti. Utoliko sam ja zahvalan Zagrebu što me je oplemenio i učinio da ne budem mali čovjek. Ono što sam dobio od roditelja je tablica dijeljenja koja je mnogo važnija od tablice množenja. Ljudi obično nauče množiti i zbrajati, ali ne nauče dijeliti. No, treba znati da je dijeljenje zapravo investiranje i to je ono što sam ja naučio u svojoj obitelji i što mi je pomoglo u životu. Druga stvar, čovjek ima 60 do 70 tisuća misli u svojoj glavi svaki dan. Čak 70 posto tih misli nikada ne izgovaramo, a one preostale ponavljamo svaki dan. Čovjek je jedino biće koje može birati hoće li misliti pozitivno ili negativno. Čim prepoznajete u ljudima ono pozitivno, vi šaljete pozitivnu energiju i privlačite druge ljude oko vas. Pozitivna misao stvara želju, ona se pretvara u cilj, cilj traži plan i akciju, a iz akcije nastaju djela. Kada djela ponavljate nastaje navika. Iz navike se producira karakter, a ako imate karakter imate i budućnost. Karakter je iznad intelekta i to je ono što je još davno kazao Buddha. To je moja životna filozofija i vi ne možete očekivati da vam se u životu dogodi išta pozitivno ako ne razmišljate pozitivno i ako u ljudima ne prepoznajete suradnike, a ne protivnike, ako u glavi imate zidove, a ne mostove. Sve proizlazi iz misli. Kada sam htio investirati, ja sam uvijek razmišljao pozitivno. Ja u svojoj tvrtki ulažem u ljude da bih s njima gradio partnerski odnos, koji se s jedne strane sastoji od lojalnosti, a s druge od doprinosa. Lojalnost se sastoji od toga što poštujete svoja partnera i tolerirate njegovu različitost i zahvalni ste mu što zbog njega možete ostvariti cilj. S druge strane je doprinos, gdje je svatko odgovoran za svoj dio posla i kada bi ljudi gradili partnerske odnose sve bi bilo bolje. Eto tu se moja životna filozofija pretače u moju poslovnu filozofiju i zbog toga ja nemam problema. Imam 55 zaposlenih u Zagrebu, po 10 zaposlenih u Banja Luci i Sarajevu. U suradnim klinikama u Zemunu, Prištini, Subotici i Meljinama još imam 40 zaposlenih. Oko mene i mojih projekata se vrti od 100 do 120 ljudi i kada ti ljudi ne bi htjeli vezati svoju sudbinu uz mene i vjerovati u mene i kada ja u njima ne bih vidio partnere, ja ne bih mogao realizirati svoje projekte.

Nakon Banja Luke i Sarajeva imate nove planove. Što Vas motivira za dodatno širenje?

Odlučio sam se širiti u regiji zato što je globalni svijet tako velik da nas naprosto promatra kroz brojke. Na temelju broja stanovnika na nekom području može se vidjeti koliko ljudi nosi naočale, koliko ljudi ima mrenu ili druge probleme s vidom. Od tih podataka ovisi strategija velikih u nekoj regiji. Kao što su mali dućani nestali iz naših ulica i ustupili mjesto velikim šoping-centrima, vrlo brzo će se dogoditi da će nam doći i veliki zdravstveni lanci koji će nuditi usluge na prostoru bivše Jugoslavije i ostvarivati zaradu na velikom volumenu, odnosno s malim profitom, ali na velikom broju pacijenata. Naša sudbina je, dakle, da budemo sluge velikih sustava. Moj djed je bio austrougarski vojnik, njihov sluga. Ja nisam protiv Europe, ali želim biti partner s tom Europom. Da bih to bio ja moram nuditi istu razinu usluge kao na Zapadu, po aparaturi, po kvalitetu, po organizaciji, po svemu moram biti kao oni da bih opstao na tržištu. Zbog toga sam odlučio izvoziti znanje i tehnologiju, prvo u susjedne zemlje. Imam još dvije-tri godine vremena prije nego ti veliki zdravstveni lanci dođu kod nas. Ako ja budem uspješan u tome da osiguram tehnologiju, organizaciju i ljude kao što su na Zapadu, neću biti sluga Zapadu, nego ću biti njegov partner, a nadam se da će moja djeca otvarati klinike u Italiji i Austriji. U tome ja vidim svoju misiju, a svoju snagu vidim u mladim stručnim ljudima. Moj zadatak je da kao dobar dirigent stvorim dobar orkestar u kojem ima mnogo izuzetnih solista. Snaga klinika Svjetlost je u tome što smo mi filharmonija, koja je uvijek u stanju poslati dva-tri svirača da pomognu nekim drugim našim orkestrima u nastajanju da odsviraju dobro partiture. Sve ono što smo gradili u Zagrebu prenijeli smo u Sarajevo, Banja Luku, a dogodine i u Beograd, a potom i u Ljubljanu. Nadam se da ćemo se i dalje širiti, jer samo takva filofozija nam može osigurati opstanak i ravnopravnost s velikima.

Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u BiH?

Moja početna investicija u Sarajevu je bila oko milijun maraka. Mi smo već za prva tri mjeseca imali prihod od 380 tisuća KM, što je više nego sam ja očekivao, jer sam mislio da ću na početku morati pomagati ovu polikliniku iz Zagreba. No, ona potpuno pozitivno posluje i u ovom trenutku imamo pokrivene sve troškove za prva tri mjeseca i dovoljno prihoda da bez ikakvog posla možemo pokriti troškove u rujnu. Vodimo stabilno poslovanje koje nam omogućava da budemo bez stresa i nervoze hoćemo li imati dovoljno prihoda. To daje sigurnost i meni i ljudima koji rade sa mnom i mi ne možemo doći u poziciju da medicinske kriterije moramo zamijeniti financijskim.

Iz Vaše perspektive, postoji li danas kvalitetna suradnja javnih i zdravstvenih privatnih ustanova kako bi se poboljšalo zdravlje stanovništva?

Najbolje uređeni javno-privatni zdravstveni sektor ima Kanada i tamo nije važno je li bolnica u državnom ili privatnom vlasništvu, već kako obavlja svoju ulogu. Država daje sredstva i državnim i privatnim bolnicama da za nju obavljaju posao i ona nadzire njihov rad. Taj model je jako dobar, jer država privatniku ne kupuje zgradu, opremu, ne plaća osoblje. Ona njima plaća uslugu. Kod nas je stanje drugačije, jer država gradi bolnicu, kupuje opremu, plaća zaposlenike i plaća uslugu. Istina je da ona tu uslugu plaća nešto jeftinije, ali ta usluga je neefikasna. Privatno zdravstvo na početku mora biti neka konkurencija i korektiv javnom zdravstvu da bi se ono mijenjalo na bolje. U svakoj bolnici u Hrvatskoj, a i u BiH, imate 30 do 40 posto više zaposlenika nego što je potrebno. Novac koji bolnica dobiva za liječenje ljudi se 70 do 80 posto troši na plaće zaposlenika. S onih 20 posto što im ostaje bolnice ne mogu pokriti ni režijske troškove, a kamoli kupovati medicinsku opremu, lijekove i slično. Onda imate glumljenje rada. Ili ne plaćate režije, lijekove ili opremu i imate neku siromašnu medicinu, gdje se stvara privid o liječenju ljudi i stvara prostor za korupciju.

Koliko su ljudi na našim prostorima svjesni značaja vida, odnosno liječenje ovih oboljenja i je li struktura očnih oboljenja u BiH i regiji drugačija nego u razvijenim zemljama EU-a?

Zahvaljujući socijalizmu, ne držeći, naravno, nikakve ode tom vremenu, kod nas je izgrađen solidan sustav dijagnostike i prepoznavanja, tako da su mnoge zarazne i druge bolesti koje nastaju u manje razvijenim zemljama nestale. Kada je u pitanju broj ljudi koji nose naočale, koji imaju mrene ili visok očni tlak, može se reći da se on mnogo ne razlikuje u BiH u odnosu, primjerice, na jednu Austriju. Možda je takvih slučajeva u BiH nešto više, jer ljudi nemaju priliku brinuti o svom zdravlju na način da jedu kvalitetniju, manje masnu hranu, da se više kreću i imaju manje stresa nego građani u zemljama EU-a.

Cijene medicinskih zahvata na očima u poliklinikama Svjetlost u BiH niže se nego u Hrvatskoj, a posebno niže u odnosu na druge europske zemlje. Kakva je struktura pacijenata koji dolaze u Vaše poliklinike u BiH i ima li među njima stranaca? 
 -Mi godišnje u Hrvatskoj radimo preko 5.000 operacija. Više od 10 posto pacijenata je izvan Hrvatske, pri čemu najviše iz BiH. To je jedan od razloga zašto smo otvorili klinike u Banja Luci i Sarajevu. U ljetnim mjesecima imamo i veliki broj naših građana iz inozemstva kojima su svi zahvati ovdje znatno jeftiniji i brži nego u zapadnoeuropskim zemljama. Mi smo tu našli svoj tržišni interes i u ljetnim mjesecima imamo pojačan interes za operacijama iz inozemstva.

Koje su specifične prednosti poliklinke Svjetlost u odnosu na druge oftalmološke medicinske ustanove?

-Ključna stvar proizlazi iz filozofije koju sam objasnio. Većina ljudi zamišlja privatni biznis kao „ja i još jedan“, odnosno mali broj ljudi kome treba mali prostor, malo opreme i malo troškova. Takvima je važno da im nešto prihoda „kapa“ i da im osigurava određene prihode, ali ne i održivi razvoj. Mi imamo potpuno drugačiji pristup koji nam omogućava da tretiramo različite vrste bolesti i da imamo po nekoliko liječnika za specifične vrste operacija. U svakom trenutku pacijentu možemo ponuditi odgovarajuću uslugu. Potom, prostor koji smo mi napravili zadovoljava sve standarde EU, iako to sadašnji propisi u BiH ne zahtijevaju. Također, oprema koju mi koristimo je najsuvremenija i svi aparati su mlađi od tri godine. Imamo i puno osposobljenih kadrova koji mogu pružiti uslugu na razini EU i to nas preporuča kod pacijenata.

Koji su najčešći zahvati potrebni pacijentima koji vam se obraćaju i što je ono novo što ste vi donijeli u BiH?

Jedna od najpopularnijih procedura je lasersko skidanje dioptrije. To je hit u svijetu, pa i ovoj regiji. Zahvaljujući toj proceduri ljudi se oslobađaju potrebe nošenja naočala i kontaktnih leća kada imaju dioptriju od minus pet do plus deset i čak šest cilindara stigmatizma, što se prije nije moglo rješavati. Druga vrsta operacija su one kod ljudi s većom dioptrijom od spomenute. Mi jedini u regiji posjedujemo tehnologiju i znanje da možemo riješiti i takve zdravstvene probleme, ali se to ne radi uz pomoć lasera, već sa specijalnim lećama koje se ugrađuju u oko i one su doživotno rješenje. Specifični smo i po ultrazvučnim operacijama sive mrene na mali rez, pri čemu pacijent ne dobiva injekciju, nema šava, a operacija traje svega nekoliko minuta i u roku od nekoliko dana pacijent se vraća na posao. Kada sam ja počinjao svoju specijalizaciju za takvu bolest je čovjek ležao 14 dana u bolnici, a sada nakon dva-tri sata prođe od dolaska do odlaska iz klinike. Imamo i moderno liječenje oka od dijabetesa uz pomoć specijalnih injekcija, te liječenje povišenog očnog tlaka, plastične operacije u slučaju deformiteta i izraslina na oku. To su sve nove procedure u BiH, uz koje pacijent dobiva vrhunsku njegu i odnos liječnika i osoblja. Ovdje je svaki pacijent važan kao da vam je najbolji prijatelj. On dobiva ljubaznost, modernu tehnologiju, razgovor o mogućnostima liječenja i ljudi odlaze zadovoljni iz ove klinike. Danas je dobro što liječnik više nema poziciju vrača i što pacijenti putom interneta mogu provjeriti svaku dijagnozu, detalje o vrstama liječenja i tehnologiji koja se koristi. Upravo zahvaljujući internetskim forumima i Facebooku mi vidimo koliko je zadovoljnih ljudi prošlo kroz ovu kliniku. U to se mogu uvjeriti i svi koji ukucaju našu web stranicu www.svjetlost-sarajevo-ba.

Imate li procjenu koliki je to okvirni broj pacijenata u BiH kojima ne možete pružiti odgovarajuće liječenje i koji zbog težine ili specifičnosti bolesti moraju potražiti pomoć negdje izvan zemlje?

Ako gledamo s pozicije BiH, onda možemo reći da pacijenti ne bi trebali odlaziti u inozemstvo na liječenje očiju, osim kada su u pitanju složene operacije transplantacije, rijetkih tumora ili neke operacije na stražnjem dijelu oka. Kada se sve to zbroji, možemo govoriti o eventualno 500 ili nešto malo više pacijenata koji bi trebali potražiti pomoć izvan BiH. U Hrvatskoj je taj broj dvostruko manji, jer kako raste kvaliteta zdravstvene službe broj se smanjuje. Dolazak konkurencije sigurno će i ovdje doprinijeti ukupnom razvoju zdravstvenog sektora.

Kako Vi osobno uspijevate uskladiti sve obveze? U svim svojim klinikama boravite i radite vrlo često, što iziskuje prilično veliki angažman?

Medicina više nije individualni posao, već timski rad. Ja sam odličan dirigent koji zna svirati solo nekoliko instrumenata i po čemu sam prepoznatljiv. No, moja snaga i moj uspjeh leže u uspjehu dobro odabranih suradnika koje sam ja odgajao. U mojoj klinici u Zagrebu ne radi nitko da ga ja nisam odgajao, a u ovim vanjskim klinikama primam ljude koje nisam ja školovao, ali su to ljudi koje godinama poznajem, pratim i s njima surađujem. Zajedno sa svojim suradnicima ja radim na njihovoj daljoj nadgradnji, usavršavanju i ostvarivanju europske karijere svakoga od njih. To je mnogo lakše raditi s mladim ljudima, jer su oni kao spužve, sve upijaju. No, tu je i stvar motivacije, jer je mnogo lakše učiti s 25 ili 30 nego s 50 godina, iako ni te ljude ne želimo odbaciti.

Velike promjene za sve vozače u Hrvatskoj: Vozačka ‘seli iz futrole’, stižu stroža pravila, evo što sve trebate znati