Naslovnica

Mojih prvih 66 
prijava za posao

Markina su Hrvati imenovali svojim predstavnikom za veleposlanika u Japanu 1999. godine
24. listopada 2013. u 10:40 0 komentara 481 prikaza
Benjamin
Foto: Zoran Grizelj

Uvrijeme kada sam trebao krenuti na fakultet, Gana je slala studente širom svijeta. Gdje god su bila vrata otvorena, tamo je država slala mlade ljude kako bi stekli obrazovanje. Jugoslavija, Rusija, Čehoslovačka, Amerika, Francuska....

Koliko je išlo na zapad, toliko je išlo na istok. Ja sam došao u Zagreb, tu završio Medicinski fakultet, ali nisam želio ostati u njemu. Mnogi će se upitati zašto? Ostanak u jednom takvom gradu u ono vrijeme za većinu je bio ravan dobitku na lotu. Ali postojao je drugi problem. U Zagrebu su bili profesori, akademici, docenti, primarijusi, stariji iskusni kirurzi, mlađi kirurzi, specijalizanti iz svih grana medicine. A ja sam tek završio Medicinski fakultet. Dok ja dođem do toga pacijenta, samo da ga mogu vidjeti, moram proći sve to. Nemam ni šanse nešto iz prve ruke saznati, sam postaviti dijagnozu, steknuti iskustvo. Alternativa je bila povratak u Ganu. I to sam želio izbjeći pod svaku cijenu. Opet se pitate zašto? Sada ću objasniti.

Već sam ranije spomenuo Rusiju. Upravo iz te zemlje jedne godine se vratila skupina liječnika u Ganu nakon završenog fakulteta, U Gani nije bilo puno čekanja. Odmah dobiješ posao i radiš s ljudima. Oni što su se vratili bez staža, a odmah su dobili poslove gdje su sve sami morali raditi. Sve teoretski znaju, ali u praksi ništa. Zato je i izmišljen staž. Tu se pod kontrolom starijih kolega radi s pacijentima, stječe vrijedno iskustvo... Pacijenti su vidjeli da oni ne znaju što rade. I proglasili ih bolničarima! Podigla se strašna afera. Ministar zdravstva iz Gane je otišao u Rusiju da vidi što se događa na tim fakultetima. Tamo na diplomi piše vrač! Kod nas piše liječnik, kod njih vrač! Nakon silnih provjera i pregleda diploma, zaključeno je da su ti ljudi stvarno liječnici. Ali i da im se mora osigurati staž. Ja nisam želio nikome u Gani dokazivati da sam liječnik, a ne bolničar. Nisam imao puno izbora. Uzeo sam kartu i tražio gradove koji su bili označeni točkicama srednje veličine. Pretpostavljao sam kako ti gradovi imaju bolnice. Poslao sam 66 prijava za posao. Za staž!

Slao sam ih svuda. U srpske, hrvatske, slovenske gradove, po BiH, svuda. Osim na Kosovo! Jedan prijatelj mi je rekao da ne idem tamo, da je bolje da me u Gani tretiraju kao bolničara. Prvi odgovor je stigao iz Jajca. Odjurio sam tamo, razgovarao s ravnateljem bolnice. Dobio sam staž uz uvjet da moram raditi još godinu dana kako bih vratio dug bolnici. I sve je bilo uredu dok nije zatražio moju putovnicu. Želio mi ju je uzeti dok ne ispunim svoj dio ugovora. - Ali uhitit će me čim izađem odavde bez putovnice, kako ću dokazati tko sam – rekao sam svom budućem šefu. Na kraju mu je ipak bila dovoljna moja riječ da ću ispuniti svoj dio obveza. Naravno, došao je novi problem. Bio sam prvi crnac u gradu. Želio sam iznajmiti stan, ali nitko nije želio dati stan u najam crncu. Jedino što mi je preostalo jest da živim u bolnici. I tako je i bilo. Svi odu kući, ja ostajem u bolnici. Ali to je bila izuzetna prilika za stjecanje toliko važnog iskustva. Kasnije sam i počeo volontirati na ginekologiji, a dodijeljeno mi je i cijepljenje djece u svim okolnim selima oko grada. Da ste samo vidjeli tu djecu kada bi me vidjeli. Nekima su oči bile kao u lava od šoka što vide crnog liječnika, a drugi su pak željeli dirnuti moju kožu, vidjeti jesam li stvarno crnac. U međuvremenu je počeo i lov za specijalizacijama. Moja želja je bila oftalmologija. Ali toga nije bilo u Jajcu, tako da sam morao mijenjati plan. Drugi izbor je bila ginekologija, ali se dogodilo da je jedan kolega mene preskočio, tako da sam ostao i bez toga. - Iduću put prvi biraš što ćeš specijalizirati – rekao mi je šef. I tako je i bilo. Tada sam ipak izabrao kirurgiju. Do danas se nisam pokajao. Do danas sam ostao u Bosni i Hercegovini koja je postala moj dom. Moja obitelj je tu, djeca, unuci, cijeli moj život. A samo sam došao završiti medicinski fakultet u Jugoslaviji. Možda... Sada se ipak moramo oprostiti, kažu mi da je pacijent već u dvorani. Možda se pitate kako to da nisam u mirovini. Jesam službeno, ali ja ne mogu sjediti kući i ne raditi ništa. Uvijek se radujem novim izazovima. I ova kolumna je jedan od njih. Stoga, vidimo se opet uskoro!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.