Ako ste se ikada uhvatili kako u antikvarijatu ili knjižnici nesvjesno prinosite staru knjigu nosu i udišete njezin prepoznatljiv miris, niste jedini. Ta pojava ima i svoje službeno ime – bibliosmija. Riječ je o terminu nastalom spajanjem grčkih riječi za knjigu i miris, a označava specifičnu privrženost mirisu stranica koje su preživjele desetljeća. Taj je fenomen toliko popularan da pojedine parfumerije proizvode mirise s aromom „stare knjige” i „džepnog izdanja”.
Stručnjaci objašnjavaju da je miris starih knjiga iznimno slojevit: kombinira tople, drvenaste, blago slatkaste note s nijansama vanilije, badema i suhe prašine
. Za razliku od njih, nove knjige imaju oštar, gotovo kemijski miris svježe tiskarske boje, ljepila i izbjeljivača za papir – što je ekvivalent mirisu novog automobila u svijetu književnosti.
Zašto naš mozak tako snažno reagira na taj miris?
Privlačnost starih knjiga leži u neuroznanosti i psihologiji. Za razliku od vida ili sluha, osjetilo mirisa ima izravnu i najbržu vezu s dijelovima mozga zaduženima za emocije i dugoročno pamćenje. Miris stare knjige u djeliću sekunde budi nostalgiju – sjećanja na djetinjstvo, školske knjižnice, bakine police ili osjećaj mira i sigurnosti. piše Reader's Digest.
Osim same nostalgije, ključnu ulogu igra i kemija nagrađivanja u mozgu. Znanstvena istraživanja pokazuju da note koje podsjećaju na hranu – poput vanilije i badema, koje se prirodno oslobađaju iz starog papira – aktiviraju dopaminske centre za ugodu na isti način kao i miris svježe pečenih kolačića.
Odakle zapravo dolazi taj miris?
Ono što udišemo zapravo je rezultat kemijskog procesa starenja. Kako papir stari, celuloza i lignin (prirodni spoj u drvenoj pulpi) polako se razgrađuju i u zrak otpuštaju hlapljive organske spojeve. Među njima se posebno ističu četiri molekule:
Vanilin – isti spoj koji daje aromu pravoj vaniliji i stvara dojam slatkastih kolačića.
Benzaldehid – spoj koji unosi blagu notu badema.
Furfural – aromatični spoj s mirisom prepečenog kruha koji konzervatorima služi kao pokazatelj stupnja propadanja papira.
Gvajakol – spoj zaslužan za blagi dimljeni ton, isti onaj koji se nalazi u viskiju, prženoj kavi ili dimu s ognjišta.
Stariji papiri izrađeni od pamučnih ili lanenih krpa prije 19. stoljeća gotovo da nemaju lignina, zbog čega znatno manje žute i nemaju tako izražen miris kao industrijski papir od drvene mase iz 20. stoljeća.
Je li udisanje starih knjiga sigurno za zdravlje?
Liječnici ističu da je miris čistih i suhih starih knjiga potpuno bezopasan jer je koncentracija plinova koji nastaju starenjem papira premala da bi naškodila organizmu.
Ipak, oprez je nužan kod vlažnih i pljesnivih primjeraka. Ako knjiga ima oštar, vlažan miris po podrumu, vidljive bjelkaste ili tamne mrlje, valovite stranice ili izaziva kašalj, kihanje i peckanje očiju, riječ je o gljivicama i plijesni. Osobe koje boluju od astme, alergija ili oslabljenog imuniteta takve knjige ne bi smjele udisati niti listati bez zaštitne maske.
Pravilo je jednostavno: ako je miris topao, sladak i suh – u pitanju je lijepa kemija starenja; ako je oštar, vlažan i kiseo – knjigu radije držite podalje od lica.
Otvori KEKS Pay
