Negdje polovinom travnja 2006. godine održana je obnoviteljska skupština UG “Gradski orkestar” Stolac s namjerom revitalizacije najstarije kulturne institucije u općini, piše Večernji list BiH. Bez inicijalnih sredstava, instrumenata, prostora za vježbanje i bilo kakve potpore, “suludim” entuzijazmom nekolicine starijih glazbenika i prijatelja orkestra, krenulo se ponovno ispočetka, za mnoge beznadno i pod većom skepsom u uspjeh nego davne 1931., kada je orkestar prvi put registriran. Djeca su se susrela s instrumentima koji su prikupljani na svim mogućim mjestima, često starijim i od njihovih roditelja, te su se počela stjecati osnovna glazbena znanja. Neobjašnjiva energija i upornost rezultirali su prvosvibanjskom budnicom 2007., koju su žitelji Stoca nakon mnogo godina teške tišine dočekali eksplozijom pozitivnih emocija i potpore. Bila je to udarna vijest u informativnim emisijama javnih emitera. Stolac, do tada u medijima interpretiran kao sredina političkih, nacionalnih, stranačkih, “međuzvijezdanih” trvenja, postao je najpozitivnija vijest dana. Imena entuzijasta, glazbenika i svih onih ljudi koji su ogromnom žrtvom iznosili taj sizifovski posao, svakodnevno se boreći s vjetrenjačama, ovom prigodom nećemo spominjati jer u stolačkom orkestru imena nisu važna. Svi problemi - mogući i nemogući, shvatljivi i neshvatljivi, zaborave se kad krvavi rad i trud donesu rezultat koji mnogi etiketiraju kao uspjeh, čega ovom kolektivu zasigurno ne manjka. U ovih nešto malo više od deset godina Stočani su postali jedini amaterski orkestar u svijetu koji je na jednoj nogometnoj utakmici u organizaciji FIFA-e (kvalifikacije za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu: Bosna i Hercegovina - Grčka ) intonirao nacionalne himne. Svirali su otvaranje turističke sezone u BiH, tri puta sudjelovali na Baščaršijskim noćima, osam puta u organizaciji veleposlanstava Kraljevine Norveške i Švicarske nastupali na prijmovima za diplomatski zbor. Svojim nastupima slušateljstvu i gledateljstvu orkestar je upotpunio doživljaj na KID’s festivalu i SSF-u, predstavljao svoj grad i regiju na Danima europskog nasljeđa u Sarajevu, festivalima “Dani mimoze” u Herceg Novom i “Castellón de la Plana” u Španjolskoj itd. U ovih nepunih jedanaest godina iz ničega je u gradu bez glazbene škole odnjegovano više od osamdeset mladih glazbenika koji su upotpunili svoj kulturni habitus i oplemenili svaki prostor u kojem su se pojavljivali. O tim je mladim i onim malo mlađim ljudima fotograf svjetske reputacije Milomir Kovačević Strašni postavljao izložbu “Oda radosti” u Stocu, Sarajevu i višekratno u Parizu. O njima su rađeni prilozi i dokumentarni filmovi za norvešku, švedsku, francusku i Federalnu televiziju. Ispričane su priče u mnogim svjetskim tiskanim medijima, na mnogim jezicima o tim upornim Hercegovcima, a oni kažu kako su samo jedan običan orkestar koji, eto, tako nešto svira. U dva navrata bili su gosti manifestacije “Večernjakov pečat”, a svojim su koncertima, u sklopu trebinjskoga ljeta sedam puta obilježili Trebinje. Brojni su ih posjetitelji njihovih koncerata pozdravljali diljem BiH, u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Španjolskoj, Francuskoj... Skromni, radni i neobični, svoj repertoar, od Divanhane do Santane, ugrađuju u kulturni štih svoga i svih mjesta u kojima gostuju. Jedan običan orkestar smješten u neobičnom prostoru i vremenu, skup projekt u općoj besparici, često neshvaćen i neprihvaćen, sjajem svoga djelovanja dokazuje kako, kada imate cilj, ma koliko se on nerealan činio, upornim radom do njega možete stići. Kad sjednu u svoj prostor za vježbanje, za tu kompaktnu klapu otvori se jedan mikrosvijet i ništa drugo u ta dva sata, koliko traje pokus, ništa izvan zidova njihova hrama ne postoji. Samo se vidi ruka dirigenta i začuje se sazvučje četrdesetak duša koje svoje najistančanije osjećaje preko instrumenata pretvaraju u melodije. Zato imena u orkestru nisu i nikad neće biti važna. Njihova su imena truba, tuba, horn, klarinet, flauta, bubanj jer njihova glazba je njihova nutrina i njihova djela njihovo su ime. Priču o toj pomalo bajkovitoj družini u vremenu u kojem djeluje možemo prenijeti na sve sfere ljudskog djelovanja. Ljudi, kad slušamo jedni druge, kad pazimo na harmoniju te kad se poštujemo i uvažavamo, kao što to čine udaraljke i limeni instrumenti, kao klarineti i basovi, tek onda možemo zvučati i djelovati kao jedan uštiman orkestar i tek onda ništa nije nemoguće.

Ljudi ponavljaju grešku prilikom plaćanja karticom: ‘Ovo govorim u ime svih radnika…’