Naslovnica Kultura

“Redovnik riječi” plod desetogodišnjeg rada

10. lipnja 2019. u 10:30 0 komentara 34 prikaza

Novi, suvremeni pristup životu i djelu jednog od vodećih intelektualaca svojeg vremena fra Martina Nedića, kao i nove književnoteorijske valorizacije njegovih djela, potaknuli su njegova prezimenjaka prof. Matu Nedića na desetogodišnje znanstveno istraživanje. Rezultat toga je “Redovnik riječi”, monografija o prvome ilircu iz Bosne, vrijednom pastoralnom djelatniku, sposobnom franjevačkom diplomatu, povjesničaru i književniku koji je sveukupnom ostavštinom zadužio svoj narod. Monografija “Redovnik riječi”, ističe autor, svojevrsno je vraćanje toga duga. Knjiga je tiskana ove godine u nakladi Zaklade Terra Tolis i promovirana na otvorenju manifestacije “Dani Tolise 2019.”, o kojoj su, uz autora Nedića, govorile i njegove kolegice profesorice Jasna Ivić i Andrea Antunović. Prof. Nedić još je 2010. godine objavio roman “Pater Martinus”, romansiranu biografiju fra Martina Nedića, posvećenu 200. obljetnici njegova rođenja i nije stao na tome. Čitavo desetljeće prikupljao je građu i pripremao materijal za novo hvalevrijedno književno-znanstveno djelo.

Otac bosanskoga ilirizma

Prof. Nedić ovim djelom želi fra Martinovu književnu ostavštinu učiniti dostupnijom čitateljskoj, znanstvenoj i stručnoj javnosti iz razloga što je, kaže, dugo bila na rubu interesa (budući da je djelovao izvan gradskih središta, kao što su Sarajevo ili Zagreb) i što nikada nisu sačinjena sabrana ili izabrana djela fra Martina Nedića. Monografija “Redovnik riječi” podijeljena je u četiri dijela, a sastoji se od dvadeset jednoga teksta. Tim se tekstovima nastoji sveobuhvatno prikazati životni put i kulturno-prosvjetno, kao i pastoralno djelovanje ovoga svestranog franjevca.

Upravo po njemu, a na inicijativu prof. Nedića, u povodu 200. obljetnice rođenja fra Martina Nedića, u Tolisi je 2009. utemeljena književna nagrada “Fra Martin Nedić”. Dvije godine kasnije, sasvim zasluženo, Zaklada Terra Tolis ovu je nagradu dodijelila prof. Mati Nediću za postignute izuzetno visoke umjetničke dosege u romanu “Pater Martinus” i plaketu za petogodišnju suradnju u nakladničkoj djelatnosti. Ovaj najplodonosniji posavski književnik ima 17 objavljenih knjiga, a 2017. obilježio je 20 godina književnog djelovanja. Iste godine postao je dopisni član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH sa sjedištem u Mostaru. Nedić je 2008. primljen u Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru, a šest godina kasnije postaje i punopravni član Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu.

- Za mene je veliki izazov bio progovoriti o čovjeku koji je moju pozornost zaokupio veoma davno, toliko me nadahnuvši da sam o njegovu životu i djelu 2010. godine, u povodu dvjestote obljetnice njegova rođenja, objavio romansiranu biografiju naslovivši ju “Pater Martinus”. Trebam li o njemu progovoriti kao o franjevcu, redovniku i svećeniku ili kao i graditelju, mudrome crkvenom diplomatu ili kao o prosvjetnome djelatniku, znamenitome pregaocu za narodno dobro ili kao o jednome od najznačajnijih intelektualaca u Bosni svojega vremena? Kao književnik o fra Martinu Nediću želio bih ponajprije progovoriti kao o književniku; kao prosvjetni radnik trebao bih progovoriti i o njegovu prosvjetno-pedagoškome radu; kao član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH osjećam da bih o fra Martinu Nediću mogao progovoriti i kao o dopisnome članu tadašnje Jugoslavenske, a sadašnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasnome članu Središnje bečke akademije - objašnjava nam prof. Nedić.

Puno je poveznica između fra Martina Nedića i prof. Nedića ne samo po zajedničkom prezimenu, premda imaju zajedničko podrijetlo.

- Istina, vezuju nas krvne niti. No, one nisu razlog zbog kojega sam se davno upustio u proučavanje života i rada fra Martina Nedića. Prije svega, fra Martinu me privukla njegova ljudska snaga kojom je u teškome vremenu uspio ostvariti takva djela po kojima će ga ljudi pamtiti. Nesebičnost ovoga franjevca, njegova služba Crkvi i narodu, posebice njegova ljubav za domovinu, osobito za ovaj posavski kraj i rodnu Tolisu, posvjedočeni su u mnogim prigodama. Poznato je da je fra Martinu Nediću nuđeno mjesto generalnoga definitora Franjevačkoga reda u Rimu, a on ga je sa zahvalnošću odbio želeći živjeti u porobljenoj Bosni i dijeliti svakodnevicu sa svojim narodom, s pastvom koja mu je povjerena. Njegov usklik: “Najkraćim putem kući (u Bosnu), svi, pa što nam Bog da!” i danas odjekuje svojom aktualnošću.

- Bosna je u fra Martinu i onda kada se u Subotici priprema za studij, i dok studira u Mađarskoj, i kada ide u Carigrad rješavati spor s biskupom Barišićem oko prava Franjevačke provincije Bosne Srebrene, i kada s fra Marijanom Šunjićem ide u Beč moliti cara za pomoć pri otvaranju škola u Bosni i kada ide u Rim na Generalnu skupštinu franjevačkoga reda. Bosna je s njim bila uvijek; zato je i on zauvijek u Bosni. Mirno počiva na župnome groblju Karaula. Ipak, iza njega ostadoše djela – ne samo velebna crkva, u ono vrijeme prostorno najveća, koju je s narodom izgradio u Tolisi, nego i književna, koja su me posebno zanimala i kojima sam u ovoj monografiji posvetio najviše pozornosti - kazuje o velikanu fra Martinu njegov prezimenjak profesor Nedić.

Djela kao nadahnuće

O temi gdje je danas književna ostavština fra Martina Nedića i kakav je odnos prema njoj imaju suvremenici prof. Mato Nedić kaže:

- Ako njegov književni rad smjestimo u kontekst vremena, reći ćemo da je fra Martin Nedić bio ilirac, prvi među intelektualcima iz Bosne. U književnosti se pojavio već u prvoj godini uznapredovaloga ilirizma, 1835. godine objavio je, uz pomoć čelnika Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja, epsko djelo “Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje”. Time se ubilježio među čelnike Ilirskoga pokreta, postao je ocem bosanskoga ilirizma. Fra Martin Nedić, živeći u posebnostima bosanskih uvjeta, riječju se borio kako bi neuke poučio, zaslužne proslavio te tako sačuvao spomen na važne ljude i događaje. Monografijom “Redovnik riječi” upravo sam želio pokazati da djela fra Martina Nedića mogu nadahnuti, a to znači da su životna, premda danas u svijesti čitatelja ne žive. Kako bi zaživjela, potrebno ih je učiniti dostupnima, potrebno ih je ponovno tiskati. Nadam se kako će se u skorije vrijeme ukazati prilika i za to - zaključuje prof. Mato Nedić.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.