Mijo Tokić poznati je hrvatski pjesnik, više puta nagrađivan za svoju poeziju; pjesme su mu zastupljene u antologijama i zbornicima, a neke i prevedene na strane jezike. Uvršten je i u školske udžbenike. Zbirka Breme te tvoje nosi (Izabrane pjesme) deseta mu je knjiga poezije koja je nedavno objavljena.
Pjesništvo Mije Tokića široko je razvedeno u tematsko-motivskom pogledu, višeslojno i kompleksno, ali je čvrsto integrirano samosvojnošću njegove poetike, prije svega njegove misaonosti i jezične osobitosti kao i vidnom svjetonazorskom dosljednošću, posebice etičkim i vjerskim te zavičajnim i nacionalnim znakom. Na obzoru pjesnikove vodoravnice pokazuje se mnoštvo pojmova, predmeta, pojava i sudbina zemaljske naravi, a na okomici okrenutoj nebesima kao esencijalnoj odrednici otkriva se njegov duh, odnosno poetska kreacija preobrazbeno moćna da pobude zemaljske prolaznosti uzdigne na raznu trajnosti. Međutim, ovo pjesništvo svakom je pjesmom "upojedinjeno", ostvareno kao poseban izraz pjesnikova trenutka i njegova posebna raspoloženja pa se ne može redoslijedom određivati ni kauzalnim odnosima promatrati, čak ni onda kad se te pjesme nađu obuhvaćene manjim ili većim ciklusom. Ni tada one nemaju suodnos povezanosti – ni semantičke, ni morfološke, a ni ontičke. Ipak, ima nešto što se može poimati zajedničkim nazivnikom Tokićeve lirike. To je u prvome redu izraz njegova duha koji se otkriva kao duboka misaonost priopćena jasnim riječima što ih stilski prate sugestibilne slike i simboli kao poetička sredstva, ali i svjetonazorski i uopće životni zrenici koji skladno odjekuju recepcijskim horizontom kao darovi mudrosti, ljubavi i dostojanstva. Svoje pjesništvo Tokić ostvaruje širinom epske otvorenosti što se u trenutcima izljeva liričnosti sublimira u stihovlje koje plijeni ljepotom misli i slike, dopadljivošću ritma, svježinom glasa i snagom prepoznatljive simbolike. Njegova iznimna jezična umješnost pruža mogućnost plovidbe između stiha i proze, čime doista majstorski vlada ploveći predjelima, široko razgranatim, od prošlosti do budućnosti, od zemnosti do onostranosti, od pojedinačnoga do općega, prolazeći kroz svakojake izazove što daju odgovor koji pjesnik daruje svojom pjesmom kao jamstvom opstanka. Ta pjesma iznimne tenziotvornosti, duboke refleksivnosti i začudne ljepote što priziva visoko u snove, osvaja epifanijskom blizinom.
Tokićeva je misaonost bitno i prepoznatljivo svojstvo njegova pjesništva bez obzira na tematsko-motivske okvire. Nisu to sustavna filozofska uspinjanja, nego meditacije poetskoga glasa koji se opire običnosti i površnosti čime njegov pjesnički jezik – estetska supstancija – postaje puniji i snažniji te posve prirodan, a istodobno i začudan, kao da je stvoren za novu pjesmu. Dakle, u iznimnoj ljepoti i zamamnu ritmu, a u vidnoj nadmoći misli i duha protječu i njegovi doživljaji ljubavi i vjere, dobra i zla – trnja i ruža, u zjenici bola i osmijeha, snova i nade, okupljeni u pjesmi, a kontekstualizirani znakovima nošenim s jedne strane nespokojem zemne prolaznosti, a s druge uzletima što ih daruju visine:
Svaki je korak zamka
Stupica
i svaki uzlet može biti
i jest
grobnica
Ništa kao visine i ljepota ne može baciti
na koljena
(Jeka koraka)
U kontrapunktu uzleta i pada, uzleta – visine i ljepote i pada – bacanja na koljena oslikanima na individualnu doživljaju, pjesma će se zahvaljujući svojoj snazi, iako je osobni doživljaj, recipirati na univerzalnoj razini kao zajednička istina. On se napaja s rijeke jedinstvene dvostrukosti – i s racionalnoga i s emocionalnoga odredišta, ali oba su njegova, oba pounutrašnjena, samosvojna, pri čemu prevladava misaona komponenta.
Ustrajavajući na ljubavi i dobru i svojoj unutarnjoj slobodi, čovjek ostaje vjeran svome jastvu, koje mu nitko ne može ugroziti ni u najtežim okolnostima: Nema zlatnih uzda/Ni okova zlatnih
U kontrastima misli i slika javlja se retorički ponesen glas koji negacijom oksimoronskih, anaforičnih nizova (nema zlatnih uzda/ni okova zlatnih/ni svijetle tame/ni tamnica svijetlih), bez obzira na patnju čovjeka i svijeta, proniknuvši istinu, smireno naviješta slobodu. U pjesmi ničim ne naglašava svjetonazorska, a posebice ideološka motrišta pa se čini da tako još više osvaja, spontanije djeluje i nenametljivo opominje, a pritom snaži poetsku riječ virovima slobode duha što daju upečatljive slike, produbljuju misao i doživljaj.
Njegov rodni duvanjski kraj okrenut je jugu, dinarsko-sredozemnomu arealu kao impresivnu zemljopisnomu i povijesno-kulturnomu duhovnom prostoru, koji je, zapravo, zajednička zipka naših početaka, našega rasta i sudbine. Ovaj pjesnik zapućen jugu kao da dijeli zajednički itinerarij mediteranskim krajolikom s fra Jankom Bubalom, Vladimirom Pavlovićem, Nikolom Martićem i drugim srodnim suputnicima šireći mediteranske vizije u kojima zajedno plivaju mašta i zbilja, prošlost i sadašnjost prožeti opomenom čovjekova usuda. Premda dominiraju tamni tonovi, pjesnička ustreptalost zna zaiskriti vedrinom i sjajem zvijezda:
svake večeri
gledam (…)
one mi tajanstveno poručuju
zemlja je tvoja zvijezda
ja mislio neznan
da moja zvijezda sja
(Sjaju li zvijezde)
A na obasjanu prozračcu propeo se:
… jedan brijeg
tik do zvijezda
širok ko osmijeh
pun ptica
može ti izliječiti dušu
(…)
i jedan uvijek otvoren prozor
s oba krila
(Tvoj let)
Unatoč neprohodu prijetećih grebena, unatoč suzama i mukama…, brijeg štiti i obećaje utjehu gnijezda koje te raširenih ruku čeka i liječi dušu. To je let povratka zavičaju – zemaljskome raju, let do apsolutne slobode, do vazda otvorena prozora, s oba krila.
Pjesnik ponekad zna nastupiti u dotjeranu profetskom (proročkom) postupku, hrabro i samostalno donoseći odluke i poruke, iznoseći ih kao svoje, ali i kao opće istine. Metrički su prikladne retoričkomu izrazu, a ukupnom kreacijom istinska su poezija. Poznajući dobro načela uljuđena svijeta, a smatrajući ih i svojim znakovima na putu, on pjeva iz dna srca u istini koju živi i u koju vjeruje, što gradacijski snažno izriče služeći se anaforskim trostihom retoričkoga ritma, a proročkoga značenja:
Ako ne izgoriš
za druge
k tome još i u zanosu
ne ćeš osvijetliti put
ne ćeš pobijediti tamu
ne ćeš obasjat
svijet
Plamen ljubavi je jedino oružje
protiv tame
(Pouka svijeće)
Poznato je već da se proročki govor zasniva na sveznalačkoj samouvjerenosti, autoritativnosti, izjavama "s visoka", prenaglašeno izraženima, gradacijski zahuktalim retoričkim nizovima u vidu objava, otkrića ili opomena u aforističnu obliku, često anaforično da bi se postigli kozmički odjeci poruka u ime općega dobra ili neke važne pojedinačne istine. Iako je snažno stvaralački pokrenut unutarnjim ganućem, njegova riječ ne grmi, ne trese se u afektacijama. On pjeva "suptilni profetizam" oslonjen na duboko proživljenu i promišljenu riječ koja je uzvišeno zanosna, začudna, sugestivno izražena, samosvojna, ali okrenuta zajedničkomu obzoru.
To je poezija dubokoga iskustva zagledana u Apsolut; ona stvaralačkim nemirima, cjelokupnom kreacijom i ljudskim težnjama, zori ljepotom i privlači blizinom. Tokić pjeva o prvim i posljednjim stvarima, i riječju i slutnjama, i afirmacijom i negacijom, i šutnjom i sumnjom, i nadom i beznađem, i javom i snovima zboreći svojim jezikom zavičajne bistrine, samosvojnim jezikom što ga s obje ruke drže srce i razum. Njegova riječ teče ljepotom slike i opomenom simbola, dubinom misli, bogatstvom asocijacija i nedogledom imaginacije, plodna i skladna, mudra, izvorna i lijepa donoseći nov pjesnički svijet. U njemu je usredištena istina martirijskoga puta hrvatskoga naroda u milenijskom trajanju, naroda koji je plamenom žrtve svijetlio (taj) put i okrenut licem prema buri plodio povijest kontinuiranim usudom koji nije gasio nadu, već rađao život. •
