„Sejseni – Djevojački miraz“ naziv je druge po redu izložbe koju je povodom tridesetogodišnjeg (30) jubileja svog osnivanja Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno organizirao za svoje sugrađane, ali i širu publiku. Izložba obuhvaća razdoblje od kraja 19. te kroz cijelo 20 st., a fotografijom zaprežnih kola iz prve polovice 20. stoljeća kojima se prevozi nevjestino ruho već je u katalogu izložbe dočarana ta, ne tako davna prošlost.
Tradicijski predmeti predstavljeni izložbom Sejseni svjedočanstvo su vremena koje govori o kulturi livanjskog kraja. Baština je to koja objedinjuje svadbene običaje s tradicijskim tekstilnim rukotvorstvom, a sadržaj je ovisio o pripadnosti seoskoj ili gradskoj kulturi, pojasnila je voditeljica etnografske zbirke i autorica izložbe Jela Duvnjak te dodala: „Tako da ćemo u gradskoj kulturi naći veći broj predmeta koji su jedan sklad orijentalnog i zapadnoeuropske kulture, dok recimo u seoskoj kulturi možemo vidjeti predmete koji su uglavnom srednjoeuropskog nasljeđa kao što je, recimo, tunika dalmatika i uglavnom predmeti koji su izrađeni od domaće sirovine kao što je vuna i lan sa diskretnim vezom u bijelom i crvenom koncu. Druga polovica 20.st. obiluje predmetima industrijske proizvodnje, no, još uvijek je zastupljeno tekstilno rukotvorstvo što možemo vidjeti u mnoštvu torbaka, šlapa i uz dodatak heklanih stolnjaka, miljea, zavjesa, goblena itd.“
Ravnateljica Muzeja Dražena Džeko istaknula je franjevačku zaslugu i doprinos u očuvanju kulturne baštine, te govorila o položaju žene koji je zahtijevao njen konstantan rad: „Htjeli smo odati počast našim Livanjkama, našim vrijednim ženama koje unatoč teškim životnim uvjetima, radu u polju, u kućanstvu, nikad nisu sjedile skrštenih ruku nego su vrijedno kroz cijelu godinu, a pogotovo u zimskom razdoblju, pripremale ruho za svoje djevojke.“ Budući da su miraz i djevojačko ruho bili specifični za patrijarhalno društvo postavljanje izložbe bio je poseban izazov i za njenog mladog koautora Ivu Dalića, budući da je rođen u vrijeme kada sejseni nisu postojali.
Ovaj pripravnik, etnolog i mag. povijesti i umjetnosti, 'odgovoran' je i za likovni zgled izložbe, a za njen sadržaj kaže kako uz edukativni ima još jedan vrlo bitan aspekt: „Predstavljamo tradicijsku kulturu ali onu koja je isključivo vezana za ženski svijet, nešto šta nije baš često ni u povijesti etnologije bilo samo po sebi promatrano, tako da sa jednog kritičkog aspekta promatramo našu povijest, promatramo ulogu žene, ulogu žene u našem društvu i kako je se ona kroz 20.st. mijenjala.“
Premda neravnopravna u ta davna vremena žena je po običajnim normama ipak imala neprikosnoveno pravo na svoje ruho i nakit, govori nam to autorica izložbe i naglašava kako je riječ o običajnim normama, te dodaje: „U slučaju njene prerane smrti pravo nasljedstva su imala njena djeca, a ako bi ostala udovica i htjela se ponovo udati ona je imala pravo raspolagati sa svojim sejsenima, znači to je u principu bilo njeno vlasništvo u toj jednoj patrijarhalnoj i mnogočlanoj obitelji.“ Ova, jedna od ljepših etnografskih izložbi u kojoj se kroz djevojački miraz miješaju različiti kulturološki utjecaji posjetiteljima će biti dostupna dva mjeseca, a nakon toga ustupit će mjesto novim sadržajima, jer 30 godina postojanja valja dostojno obilježiti.
