Naslovnica Kultura

‘Ito Korjenić nije repa bez korijena’

09. lipnja 2019. u 16:40 0 komentara 34 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

“Ito Korjenić nije repa bez korijena jer korijen vuče iz čuvenog liskaluka, koji je nastao na čuvenom hercegovačkom kamenu koga grije hercegovačko sunce, a rashlađuje hladna Neretva”, zapisao je Đoko Ninković, karikaturist i recenzent knjige “Karikature” Ismeta Ite Korjenića, jednog od naših najpoznatijih karikaturista. Ovaj rođeni Mostarac (1943.), koji već dvadeset i nešto godina živi u dalekom Sydneyu u Australiji, knjigu će uskoro predstaviti u okviru kulturne manifestacije “Mostarsko ljeto”.

Inženjer, inovator...

Korjenić je prije rata bio direktor razvoja u Sokolu i, kao inovator, predsjednik Saveza inovatora BiH.

Rano se počeo baviti karikaturom, a 1965. godine prvu karikaturu objavio je u sarajevskom Oslobođenju. Do početka rata, u gotovo svim novinama na području bivše Jugoslavije objavio je više od 10.000 karikatura kojima je prenosio specifičan mostarski humor. Imao je više od 20 samostalnih i 40-ak kolektivnih izložbi diljem svijeta, a izlagao je od Japana preko Kanade sve do Moskve, Londona, Beča... Iako se radi o velikanu karikature, o Iti Korjeniću ovdje se malo zna.

“Čovjeka ne određuje mjesto rođenja već rezultati koje je postigao. Radio sam u Sokolu kao strojarski inženjer. Sudjelovao sam u izgradnji i opremanju svih robnih kuća u bivšoj Jugoslaviji, počevši od Name u Zagrebu u Ilici, robne kuće u Knez Mihajlovoj u Beogradu, sve do Sarajke, Boske, Razvitka i Hita u Mostaru. Imao sam svoja četiri patenta, što nije bila mala stvar”, govori nam na početku razgovora ovaj uistinu svestrani i svjetski čovjek iznimne biografije.

Ono što ga je dovelo k nama u redakciju Večernjeg lista, novinu s kojom je surađivao davnih godina, jesu “Karikature”, njegova nova knjiga koju će uskoro predstaviti u svome rodnom gradu. U njoj je opisan njegov profesionalni put kao crtača karikatura.

“Počeo sam u sarajevskim listovima Oslobođenju, Večernjim novinama, Svijetu, pa onda sam crtao za Večernji list i Vjesnik u Srijedu u Zagrebu, surađivao sam sa Slobodnom Dalmacijom, beogradskim Ježom, novosadskim Veselim svijetom, slovenskim listovima...”, prisjeća se s osmijehom na licu.

Bilo je to zlatno doba karikature na ovim prostorima. Danas je karikatura kao posebna novinarska vrsta i moćno sredstvo izricanja stajališta, mišljenja i kritike gotovo nestala iz medija na zapadnom Balkanu.

“Naravno, bilo je i slabosti toga jednopartijskog sustava, ali ga se ipak moglo kritizirati. Poglavito birokraciju. Karikatura je odigrala bitnu ulogu u tom sustavu. Bilo je ljudi slobodarskog duha koji su pomicali te granice. Izdvojio bih Adija Mulabegovića, Midhata Ajanovića, Hasana Fazlića, Božu Stefanovića, Đoku Ninkovića, koji je i danas aktivan. Puno sam surađivao sa zagrebačkom školom Icom Voljevicom, Zvonkom Gavranovićem, pa pokojnim Davorom Štambukom koji je živio u Francuskoj, ali je radio i za naše listove. Pa Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić iz Beograda, koji su i danas aktivni i borci progres. Nisu omiljeni režimima, ali su uporni. Od aktualnih karikaturista najviše mi se sviđa to što rade Nik Titanik i Srećko Puntarić iz Večernjaka”, ističe Ito i dodaje da karikatura u oblikovanju mišljenja ima veliki značaj i danas u svijetu, ali ne i kod nas.

“Ja sam pomalo razočaran kada usporedim sredstva informiranja na Zapadu i tamošnje novine s našima ovdje. Primjerice, jedan New Yorker, koji sadrži stotinjak stranica, ima po 30-ak karikatura. U jednom izdanju. Još uvijek se dobro drži hrvatski tisak i ima karikaturista koji su prilično aktivni. Dosta ih je završilo u žutom tisku. Ali treba živjeti i ja to razumijem”, govori Ito.

Prošle godine Ito je objavio novu knjigu karikatura, a promocija će biti ove godine u Mostaru. Očekuje se da će promociju pratiti i izložba 50-ak Korjenićevih karikatura. Prof. dr. Asim Peco kaže kako je Korjenić na svojim karikaturama vrlo uvjerljivo uspio prikazati gotovo sve segmente mostarske, ali i cjelokupne bosanskohercegovačke stvarnosti.

“Bit će to u sklopu Mostarskoga kulturnog ljeta. Karikatura je usko vezana uz novinarstvo, ali i grafičku umjetnost. Ako shvatimo da je karikatura dio umjetnosti. Od pećinskih najjednostavnijih crteža, koliko se do danas razgranala ta umjetnost. Karikatura se u novinama počela pojavljivati početkom 19. stoljeća. Mnogi smatraju da je začetnik karikature bio Francisco Goya, slavni španjolski slikar koji se borio protiv inkvizicije. Da bi malo ozbiljnije i više tome pristupio, francuski slikar Honore Daumier počeo je registrirati taj podjarmljeni društveni sloj jer je tada počeo na sceni stupati proleterijat kada je pala buržoazija da bi istaknuo obespravljenost tih slojeva društva. Znamo da su djeca u Engleskoj išla u Križarske ratove. Rame uz rame karikaturisti i novinari čine da se stvari u društvu poprave. Tu bih dodao aforističare i općenito satiričare koji karikiraju društvenu stvarnost da se negativnost ne ponavlja. Današnje naše društvo idealno je za stvaranje karikatura, toliko je materijala svuda oko nas, ali, nažalost, nemamo mogućnosti to gdje plasirati. Evo, sada kada bih ja nekome poslao svoje karikature da ih objavi u medijima, odmah bih naišao na zid: ‘E, pa nemamo mi novca za to, to je preskupo, ne isplati se, može se i bez toga’. A da ne govorim o tome da karikatura spašava društvo. Jer ti ćeš s jednim običnim crtežom oslikati bolje stanje u društvu nego s desetak kartica teksta koje nitko neće ni pročitati jer danas nitko nema vremena. Ljudi ovoga vremena hoće da im je sve jasno u naslovu, podnaslovu i opremi članka, tko će čitati dvije stranice teksta...”, mišljenja je Korjenić.

Kaže kako je francuska škola karikature najjača jer imaju Charlie Hebdo, ali i od ranije poznate karikaturiste iz časopisa poput Le Mondea. Omiljena meta svih karikaturista u svijetu danas je Donald Trupmp jer, kako kaže Ito, živopisan je i kontroverzan lik idealan za karikaturiste. Jer karikatura predstavlja poseban način izražavanja, a moraš imati krzno životinje da se boriš protiv pojava oko sebe, a da ne budeš samo puki registrator događaja”, kaže Ito. Netko je davno rekao da se humor, baš kao i ljubav, ne rađa u zloj duši.

A što je s karikaturom u Australiji?

”Radim ja i tamo dosta. Čak mi je jedna karikatura objavljena u tamošnjem listu, proglašena za karikaturu tjedna. Imao sam također i dosta izložbi. I sada imam ponudu da izlažem u Power Houseu u Sydneyu. Sada kad sam u mirovini mogu se karikaturi još više posvetiti”, kaže ovaj karikaturist.

Odlazak u Australiju

Korjenića je ratni vihor iz Mostara otpuhao do obala daleke Australije gdje je morao krenuti od nule. “Tamo sam došao opljačkan, otjeran i obeščašćen bez ičega. Imao sam na sebi traperice i neku neuglednu majicu, odnosno nisam imao ništa. Sve što sam posjedovao je znanje koje sam stekao. Govorio sam njemački, ruski i talijanski jezik. Javio sam se u najveću građevinsku tvrtku i pitao mogu li me primiti nekoliko tjedana na probni rad i oni su rekli da mogu. Engleski sam govorio pasivno, ali dovoljno za sporazumijevanje. I hodajući tako kroz pogone, šef mi pokaže jednu vitrinu koju su uradili i još zatvori vrata iza mene, jer je to bio kao njihov novi proizvod u koji su polagali nade i nije bio za javno predstavljanje. I ja mu kažem nekoliko primjedbi koje bi trebalo poboljšati na vitrini, da su im stopice od vitrine fiksne i da trebaju biti fleksibilne jer nagib stupa treba biti negativan jer kad se stavi opterećenje da dođe u pozitivno, kao i da imaju previše uključenja za police za tu dužinu. To je cijela znanost, a ja sam to znao jer sam ranije radio s Rusima i s Nijemcima. Prošao sam tu školu suvremene trgovine, skladištenja i supermarketa prije njih. Trebao sam na tome doktorirati 1992., ali svi znamo što se dogodilo. I kad sam ja tome šefu ukazao na još nekoliko detalja, pita on mene: ‘Želite li posao?’ Ja mu kažem: ‘Naravno, pa došao sam zbog toga.’ Svidio sam mu se odmah. I dok smo išli prema njegovu uredu, prošli smo pored jedne lijepe ostakljene prostorije i on mi je rekao ovo je od sada moj ured. Tik do njegova. Eto, tako je to bilo”, u dahu nam prepričava svoju sudbinu.

Žao mu je što se toliko ružnih stvari odvilo na ovim prostorima iako smo imali veliku šansu za prosperitet. Ali nama se puno toga obilo o glavu.

“Da, sputavali su nas puno. Nacionalizmi nisu bili iživljeni jer je nas ovdje na Balkanu zaobišlo prosvjetiteljstvo i renesansa. Mi praktički do prvih višestranačkih izbora nismo imali nikakva iskustva s demokracijom. Od Rimljana, preko Mletaka, Bizanta do Turaka i Austrije uvijek je netko vladao ovim prostorima i ovim narodima. Bili su depresivni ti totalitarni režimi, diktature, mi jednostavno nismo znali što je to demokracija. Tek moja generacija koja je putovala na Zapad i koja je bila školovana donosila je dašak civilizacije i zapadnjačke kulture na ove prostore”, objašnjava.

Korjenić, unatoč svemu, nije izgubio vjeru u ljude smatrajući da će s vremenom mnoge stvari doći na svoje jer je to neminovnost.

“Svaki normalan čovjek želi mir i prosperitet za sebe, svoju obitelj svoju zemlju. Međutim, postoje ljudi koji su žrtve mitologije, nekih nazadnih ideja koje nas vuku u propast. Ja sam 20 godina živio i u jednom i u drugom sustavu pa dobro znam kako je tamo, a kako je ovdje. Znate kako funkcionira zapadni sustav. Recimo, ako radimo novi uredski stol, on mora biti jeftiniji, bolji i ljepši od prethodnih. Kako? Pa lijepo. Tražiš nove materijale, smanjuješ mu debljinu, tražiš jeftiniju radnu snagu... i zato je Zapad ispred jer uvijek teži k boljem. Mi još nismo dosegnuli tu razinu svijesti jer još nismo doživjeli katarzu i ilustraciju. Po mome mišljenju, mi ne shvaćamo da ubijamo budućnost naše djece. Govorimo da nam djeca i mladi odlaze, a što smo učinili da ih zadržimo?

Ipak je optimističan

“Mi smo, ne zahvaljujući nama već višoj sili, već umreženi s Europom kroz investicije, kroz politiku, sport i kulturu. Životna matica vuče nas k sebi. Pozitivne stvari moraju prevladati jer razorne stvari su providne. Ne možeš stalno hvaliti zlo kada znamo što je dobro, ne možeš hvaliti ružno ako znamo što je lijepo. Mislim kako će te retrogradne snage ipak popustiti jer mladi neće to dopustiti. Oni će reći ‘dosta’. To je neminovni proces. Ali ne može se prije zore svanuti. Sada je takvo ozračje, ali stvari zriju polako”, zaključuje Korjenić. •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.