Film “Quo Vadis, Aida?” redateljice i scenaristice Jasmile Žbanić, od 3. prosinca u 20 sati bit će dostupan za gledatelje u BiH i regiji na online platformi (Ondemand.kinomeetingpoint.ba). Film koji govori o srebreničkoj tragediji imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu, a američku na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Nakon toga film je prikazan i na mnogim međunarodnim filmskim festivalima i osvajao nagrade. Jednu od zapaženih uloga u filmu igra i najbolja mostarska glumica Jelena Kordić Kuret, koja se upravo vratila iz Brčkog gdje je na Kazališnim susretima dobila nagradu za najbolju žensku ulogu u predstavi “Identitluk”.
U igranom filmu “Quo Vadis, Aida?” utjelovili ste Ćamilu Omanović. Koliko ste zadovoljni ostvarenom ulogom i općenito filmom koji govori o genocidu u Srebrenici?
Primarno osjećanje koje imam kad je ovaj film u pitanju je zahvalnost. Zahvalnost što sam dobila priliku biti dio ekipe važnog povijesnog zapisa, koje je ostvareno kroz veliko umjetničko djelo. Sama ta činjenica dovoljna mi je da budem više nego zadovoljna ostvarenim. Svi moji kolege i ja pristupili smo našim ulogama s ogromnim poštovanjem i poniznošću. To je očigledno i u samom filmu. Svako glumačko ostvarenje djeluje tako autentično da je nemoguće ne poistovjetiti se s tim ljudima i to je jedan od razloga zašto je film jako potresan.
Film je u velikoj mjeri doživio pozitivne kritike, osvojio je i neke nagrade. Kakvu poruku nosi?
Da se ovakve stvari ne smiju zaboraviti, ali ne da bi se upiralo prstom u nekoga ili generaliziralo, već da se ne bi ponovilo. A to je jedino moguće ako se stvari prestanu negirati i preuzmu odgovornosti.
Počinje i regionalna online distribucija. Kako će ga primiti publika u susjednim državama, što očekujete?
Voljela bih da publika u susjednim državama primi film onako kako je primljen i kod nas. Vjerujem da će tako i biti jer nemoguće je, po mom mišljenju, da vas film ne dotakne na razini ljudskih priča, sudbina, nečega što se događalo u vašoj neposrednoj blizini, a čega, možda, niste bili ni svjesni. Film je, sigurno, snažno sredstvo preko kojeg možete razviti empatiju prema drugom ljudskom biću. On, prije svega, treba doprijeti do pojedinca jer od pojedinca sve i kreće. I dobro i zlo.
Snimanje se odvijalo na području Hercegovine, Stocu i Mostaru, uz veliki broj statista. Je li bilo zahtjevno?
Rad na filmu uvijek je zahtjevan, čak i kad radite kratki film od 10 minuta s malim brojem ljudi i tehnički jednostavnim scenama. Možete onda samo pretpostaviti koliko je zahtjevno napraviti ovakav film s ogromnim brojem glumaca, statista, ekipe iza kamere, tehnički prezahtjevnih scena, različitih jezika u komunikaciji i još na sve to nehumanih vremenskih uvjeta. No, ljudi koji su bili iza kamere, asistenti, bili su ključni u tome da mi ispred kamere budemo usredotočeni samo na zadatak. Nažalost, ali njihov rad ostaje neprimjećen u javnosti, ali da nije bilo njih da nam olakšaju takve uvjete, to bi se itekako osjetilo i na filmu. Zato želim istaknuti važnost svakog člana ekipe jer sve do jedan kotačić u mehanizmu je jednako bitan.
Film “Quo Vadis, Aida?” nominiran je uime BiH kao kandidat za Oscara. Kakva su vam očekivanja? Hoće li svijet htjeti i moći razumjeti ovu našu tužnu ratnu priču?
Kad bih film počela secirati po segmentima, od režije, montaže, glume, kamere, kostima, šminke..., ne bih mu mogla dlake dodati ili oduzeti i kao takav mislim da je vrijedan svake nagrade, pa čak i čuvenog Oscara. Ovaj film već je ispunio sva moja očekivanja. A sve drugo dobro što se može dogoditi samo je bonus.
Osim uloga na filmu, u javnosti ste poznati i kao izvrsna kazališna glumica, a u posljednje vrijeme i redateljica. Profesionalno ste angažirani u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar, koji je doživio veliki uzlet, no, pandemija koronavirusa sve nas je nekako prizemljila. Kakva je trenutačna situacija u HNK Mostar?
Radimo. U mnogo manjem obujmu nego prije pandemije jer se moramo pridržavati svih propisanih mjera, što podrazumijeva da mnoge predstave koje imamo na repertoaru ne možemo sad igrati. Tako da se snalazimo onim što imamo. Još kad vidite polupraznu dvoranu, sve zajedno na nas djeluje prilično frustrirajuće. No, tako je kako je. Raditi moramo, ali isto tako moramo poštovati odluke medicinske struke, ako želimo da ovo čim prije završi, a vjerujem da nam je to svima u interesu. Nemamo ništa od kukanja, već tu energiju moramo usmjeriti u pronalasku rješenja prilagodbe trenutačnoj situaciji koja će što manje ići na štetu našoj kreativnosti i produktivnosti.
Aktualna je predstava “Identitluk”, koja govori o našim etničkim i vjerskim antagonizmima. Koliko je ona važna za naše društvu u ovo vrijeme podjela u kojem živimo?
Pitanje identiteta je tema koja je uvijek goruća u našem društvu. Predstavom “Identitluk” pokušavamo predstaviti ljude različitih etničkih skupina i kroz njihovo shvaćanje identiteta pokušavamo dovesti do apsurda sve ono čime se naše društvo opterećuje. Mislim da je predstava važna jer kad ste u poziciji publike, a ne aktera, onda možete puno objektivnije procijeniti ono čime se bavimo i vidjeti sa strane kao “treće oko” u kojoj mjeri smo zastranili.
Igrali ste u svim važnijim predstavama HNK-a. Koja vam je uloga najdraža i zbog čega?
Svaka uloga koju sam igrala ili koju igram nečemu me je naučila, tako da nikad ne bih mogla praviti tu vrstu izbora. Sve uloge su mi jednako važne jer su to nečije sudbine i veliko poštovanje imam prema tome.
HNK Mostar otvoren je za koprodukcije, uradili ste nekoliko nagrađivanih predstava u suradnji s NP Mostar, a surađivali ste i s BNP Zenica. Koliko su za glumce i kazalištarce važne te zajedničke predstave?
Koprodukcije danas ne samo da su važne, one su i neminovne. Ako jedna kazališzna kuća želi uraditi produkcijski ozbiljniji projekt, vrlo teško to može iznijeti sama. Također, uvijek me raduje suradnja s kolegama iz drugih kuća. Mislim da je razmjena tih energija zdrava za svaki ansambl. S druge strane, to vam uskraćuje mogućnost honorarnih poslova, tako da sve ima svoje i za i protiv.
Kako HNK Mostar stoji s ansamblom, nedostaje li vam mladih glumaca i kako riješiti taj problem?
HNK-u nedostaje i glumaca i tehnike. Zbog manjka istih ne možemo se ostvariti, u repertoarnom smislu, onako kako bismo htjeli. Ideja ne nedostaje, ali ograničeni smo resursima. Samo snagom dobre volje i posvećenosti ovom poslu uspijevamo kuću održati na razini onih kuća čiji su infrastrukturalni kapaciteti daleko ispred naših i o čemu trenutačno možemo samo sanjati. Riješiti taj problem možemo jedino ulaganjem u kulturu, a to nećemo moći ostvariti sve dok ne shvatimo da je kultura odraz društva. Predstoje nam lokalni izbori i voljela bih doživjeti te promjene. Raduje me činjenica da su se na izborima pojavila pametna lica kulturnjaka i umjetnika koji itekako razumijevaju njezin značaj, ali je sad do nas da omogućimo dovoljnom broju takvih ljudi ulazak u Gradsko vijeće jer će oni raditi u interesu svih ljudi u Mostaru. O tome govore ne njihove lijepe oči nego vrlo jasni programi.
Iako ste rođena Sarajka, životni put odveo vas je na jug, u Mostar, gdje živite i radite. Nedostaje li vam Sarajevo i kako vam je u Mostaru?
Nedostaju mi prijatelji koji nisu uz mene fizički, ali, isto tako, raduju me prijatelji koji su ovdje. A o tome kako mi je u Mostaru, malo mi je smiješno govoriti jer sam već, praktički, pola života tu i nemam taj osjećaj došljaka. Mostar osjećam kao svoj grad i prihvaćam ga sa svim njegovim manama i vrlinama.
Koja vam je u životu ideja vodilja?
Ovo bi bila idealna prilika da prepišem jednu od gomile izreka, životnih mota kojima se ljudi svakodnevno razbacuju po društvenim mrežama. Divno zvuče na papiru, ali bojim se da svijet ipak malo drugačije funkcionira. Svi možemo izdržati i na sat ili dva predstaviti se bolji nego što jesmo. A gdje nestanu ta gesla kad život pred vas stavi ozbiljno iskušenje? Onda te prekrasne misli postanu samo jednostavno proširene rečenice koje ne djeluju u praksi baš najbolje. Svaki dan je drugačiji, svaki dan je novi izazov, živimo u preludom vremenu i što god vas to jutro pokrene da budete u redu sa sobom i da budete u redu prema drugima, to je onda učinkovita vodilja, makar funkcionirala samo taj dan. Sutra ćete nešto drugo smisliti.
Planovi za budućnost, spremate li novu predstavu, imate li ponuda za ulogu na filmu?
Počeli smo s pripremama nove predstave “Ja od jutra nisam stao” Une Vizek, u režiji Dražena Krešića. Dramaturgiju radi Dario Bevanda, ekipa mlađih glumaca iz HNK i pridruženi član glumcima, karizmatični Mario Knezović. Ekipa je odlična, redateljski koncept vrlo uzbudljiv, tako da me jako raduje proces. To je trenutačno. A planovi za budućnost? Ako sam ih i imala, sad mi zvuče kao znanstvena fantastika. •
