Davne 1995. godine naš veliki glumac Ivo Gregurević došao je na ideju da u svoj ratom razoreni rodni kraj unese dašak kulture i životnog optimizma.
Poslijeratna terapija
Kao terapiju za liječenje ratnih rana i trauma primijenio je prikazivanje filmova. I za veliko čudo, u tada devastiranoj dvorani, na našu sreću ostalo je neoštećeno platno.
U Orašje su pored filmova počeli pristizati i prvi gosti: glumci i redatelji, njih nekolicina. Obnovom i gradnjom hotela, motela, uređenjem kinodvorane i drugih važnih sadržaja, rodila se ideja o filmskom festivalu.
I, tako je počelo.
Uz veliko razumijevanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske, redatelja, producenata i pomoći Hrvatske matice iseljenika (HMI), filmovi s pulskog festivala počeli su se seliti u Orašje. Naravno s njima je pristizao i puno veći broj glumaca, filmskih djelatnika i visokih uzvanika.
No, nije se stalo na tome. Posljednjih deset godina na festivalu u Orašju prikazuje se i jedan od najnovijih filmova iz bosanskohercegovačke kinematografije, a ove jubilarne 20. obljetnice u program je uvršten po jedan film iz Srbije i Slovenije, pa je festival postao međunarodni.
I da skratimo priču, Dani hrvatskog filma u Orašju su tijekom 20 godina postali jedan od najznačajnijih hrvatskih kulturnih projekata u Bosni i Hercegovini, prepoznat i u široj regiji kako kroz medijsko praćenje tako i dolaskom gostiju iz susjednih država.
Čak ni velika poplava nije prošle godine potopila festival. Mnogi od gostiju svojim dolaskom su željeli Posavljacima dati potporu u tim dramatičnim trenucima.
Ove godine ponovno su gosti, ali, nažalost, sprženog posavskog kraja.
Što ne uništi poplava, uništi suša. Ali, to su samo materijalne katastrofe, a mi smo i dalje mentalno stabilni, maštoviti, kreativni i nadasve duhoviti.
Poplava pa suša
Eto na primjer, drevnu izreku "Poslije kiše dolazi sunce" zamijenili smo novom - "Poslije poplave dolazi suša". Mnogi nas žale, a nemaju pojma koliko smo sretni. Da, dobro ste čuli...
Uvijek ima gore od goreg. Pa, što mislite da nas je zadesio potres i srušio ovu dvoranu. A, kad nemaš kinodvoranu, onda nemaš ni festival. A, kad nemaš festivala, onda nemaš ni važne goste i divnu publiku. A, kad nemaš ovako važne goste, onda te nitko ne primjećuje i ne čuje za tebe. A, kad te nitko ne primjećuje i ne čuje za tebe, to je kao da ne postojiš. Kud ćeš gore.
Valjda neće potres?!
Zato, i staro i mlado u posavskom kraju moli:
"Dragi Bože, i kad smo u krivu, ne diraj nam dvoranu ni Ivu."
