Već 20 godina Radenko Milak, banjolučki umjetnik mlađe generacije s međunarodnom karijerom koji je 2017. predstavljao BiH na 58. venecijanskom bijenalu, razvija vještinu crno-bijelog akvarela. Izoštrava fokus na temama svjetskih katastrofa, ratova, ekoloških kriza i prijelomnih društvenih događaja. I na aktualnoj izložbi “Katastrofa neviđenog” u zagrebačkom MSU tematski pokriva turbulentno 20. st., ali i nestabilnu stvarnost. Izloženi su radovi nastali 2019. i 2020., fokusirani na kritičku analizu nasilnih sukoba predstavljenih u medijima, od prve atomske bombe, protesta 1968., Zaljevskog rata i rata na prostoru bivše Jugoslavije do terorističkih napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001., migrantske krize i epidemije COVID-19.
Večernji list: Je li ta motivika vaša osobna katarza ili umjetnički apel na ljude da ne zaborave i da se osvijeste?
Želim razumjeti stvarnost. Živimo u digitalnom dobu u svijetu koji je preplavljen slikama, verbalnim sadržajem i tehnologijom za brzu i jeftinu proizvodnju slika i riječi. Upravo takvo digitalno doba odredilo je i putanju mog slikarstva. Ja se ustvari bavim slikama koje već postoje i njihov život iz digitalnog svijeta prevodim ponovo u analogni sadržaj. Cilj je usporiti prijam slike, potaknuti dugotrajno promišljanje. Od prvog svog računala nesvjesno skupljam fotografije i godinama je nastajala arhiva koju sam počeo koristiti za svoj istraživački i umjetnički rad. Živimo u epohi u kojoj se vode medijski ratovi slikama. Zadnjih 20 godina moje produkcije zanima me kako se te slike konstruiraju, distribuiraju i konzumiraju, kako određuju naš svjetonazor, kako kreiraju naše živote. Ustvari, pozitivno ili negativno iskustvo svesti na četiri elementa, sliku, misao, emociju i tjelesnu senzaciju. Ja sam slikar i moj je posao da se bavim slikom u njezinu širem smislu.
Večernji list: Tema katastrofe aktualna je i zbog pandemije koronavirusa, pozabavili ste se i tom temom u ciklusu izloženom u Zagrebu?
Mi se ne bavimo katastrofama, već se katastrofa bavi nama. Živimo u čudovištu od vremena, stari sistemi su se raspali, a nove paradigme nemamo. Ja sam odrastao krajem 80-ih kad su bili popularni filmovi znanstvene fantastike, i to nisu bili filmovi o znanosti, to su bili filmovi o katastrofama. Ako idemo u prošlost i pogledamo biblijske teme koje su slikari obrađivali, vidimo da je ideja katastrofe jedna od najstarijih umjetničkih preokupacija. Svaka generacija zaokupljena je idejom o kraju svijeta, svaka generacija pronalazila je nešto apokaliptično u vremenima u kojima je živjela. Nama je najmanji problem trenutačna kriza, znanost će naći mehanizam da se ova pandemija završi. Ali ostat će nam naše vječite neizlječive bolesti poput pohlepe, mržnje, ljubomore, to su bolesti koje kreiraju sve probleme na ovom planetu.
Večernji list: Odakle uopće početna ideja da krenete slikati novinske dokumentarne fotografije povijesnih događaja?
Svijet u kojem živimo je interesantniji od bilo koje fikcije. Tko je od nas mogao prije par godina predvidjeti ovu krizu s pandemijom. Kao da smo u scenariju hollywoodskog filma. Što dalje donosi 21. st., nitko ne zna. U kojem će se pravcu razvijati umjetna inteligencija i tehnologija, migracije, klimatske promjene, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, sve to donosi nepredvidivu budućnost. Zato su nacionalne politike propale, jer svi potencijalni budući problemi su globalni, što se upravo manifestira kroz ovu krizu. Taj kontradiktorni svijet oko nas postao mi je interesantniji od fikcije i odatle i moje zanimanje za medijsku arhivu kao polazište moga slikarstva.
Večernji list: U regiji je poseban odjek imala vaša slika fotografije Rona Haviva iz Bijeljine 1992. Na njoj Arkanov borac udara ženu koja bespomoćno leži na pločniku. Koja je bila osnovna intencija te slike i jeste li zbog nje imali problema?
Slika nikada nije tako vitalna kao u trenutku kada je netko pokušava ubiti, ukloniti, odnosno cenzurirati. Zato je za mene važno baviti se slikama koje već postoje. Slikarstvo je kao šutnja koja glasno odzvanja.
Večernji list: Tone li regija previše u radikalizam?
Odbijanje ljudske solidarnosti, tupa i cinična ravnodušnost stvorila je pesimizam koji je prevladao u javnoj sferi ne samo u našoj regiji već gotovo u cijelom svijetu. Problem je taj što i dalje duhovi prošlosti usmjeravaju naš pogled prema budućnosti. Političkom nepismenošću plaćamo sadašnju cijenu kvalitete života. Čini mi se da je demokracija u rukama naših naroda pogubnija od atomske bombe. Ali nadam se da ćemo uspjeti razviti svoje suosjećanje, a ne mržnju, kako bismo reagirali globalnom solidarnošću.
Večernji list: Bavite se i tematiziranjem gorućeg problema migranata?
Na ovoj izložbi u Zagrebu prezentirao sam i animaciju koju sam radio 2018. u Kampali u Ugandi. Na poziv kustosa Simona Njamija prihvatio sam sudjelovanje na tamošnjem bijenalu gdje je svaki umjetnik trebao napraviti radionicu s lokalnim umjetnicima. Ja sam se odlučio za radionicu animacije, a kontekst Ugande kao najvećeg izbjegličkog centra u tom dijelu Afrike doveo me u direktan susret s izbjeglicama iz Eritreje, Etiopije, Sudana, Konga. To je bilo nestvarno iskustvo za koje treba imati jak želudac. To je prostor koji odiše metaforom odsustva jer mi jako malo znamo o tom dijelu svijeta. Afrika je najveći upitnik zapadne civilizacije, zapadni svijet bahato koristi njezine resurse, ali te iste siromašne ljude ne želi u svojoj zemlji. Svjedočanstva izbjeglica koje sam sretao tijekom boravka tamo za mene su bili jedan od razloga da napravim animirani film o tom problemu koji je prikazan u MSU.
Večernji list: Mogu li umjetnici mijenjati svijet?
Pa kad vidimo koliko je Karl Marx kao filozof utjecao na naše živote, onda vjerujem da i umjetnost ima utjecaj na društvo. No nije dovoljna samo umjetnost, neophodno je kreirati i taj svijet oko umjetnosti, a to je ono što u našoj regiji nedostaje. Imamo značajne umjetnike, ali kao individue, oni nisu proizvod sistema. Naše političke nacionalne elite ne vide partnera u suvremenoj umjetnosti, jer suvremena umjetnost nije nacionalna, nije ksenofobna, ona razbija tabue i želi drugačiji pravedniji svijet. Suvremena umjetnost je sve ono protiv čega se bore nacionalne politike. Svijet je podijeljen između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. U tom kontekstu ja vidim umjetnost kao opoziciju novim suverenim politikama i populističkom društvu u nastajanju.
Večernji list: Kakvo je stanje na kulturnoj i likovnoj sceni BiH? Nekako mi se čini da je previše orijentirana sama na sebe?
U pravu ste! I čini mi se da se nije toliko poboljšao bosanskohercegovački kontekst koliko se s druge strane pogoršalo stanje u cijelom svijetu. Tu prije svega mislim na visoku politiku koja također generira umjetnički sistem i kreira institucije. Problem društva u BiH vrlo je živa prošlost od koje nismo u stanju razmišljati o boljoj budućnosti, a još veći problem je vječita percepcija BiH kroz prizmu rata, naprosto se ne dozvoljava neki novi mogući narativ. Politika odražava ono što ljudi govore, a ljudi ponavljaju ono što političari propovijedaju, tako se vrtimo u krug zadnjih 30 godina. Vrijeme prolazi sa zamornom monotonijom. Samo se vjerski praznici prepliću i čine krug godine, to je moj doživljaj BiH, u takvoj državi s vrlo agresivnom religijom umjetnost je na marginama društva. Percepcija kulture svedena je na religiozne obrede i folklornu kulturnu politiku. BiH je podijeljena zemlja, nas je oduvijek karakterizirala negativna povijest od Otomanskog Carstva, preko sarajevskog atentata do danas. Kad god ljudi govore o ovoj zemlji, razgovaraju o nečemu brutalnom, neciviliziranom, nasilnom. Jedan dio mog rada bio je vezan za kontekst BiH kada sam morao raditi s tom sirovinom, s onom količinom tragedija koja je generacijama proživljavana. Ja volim cijelu našu regiju koju često zovu Balkan, kako kaže Marija Todorova, ali bez potrebe da budem ponosan na njega ili da ga se stidim.
Večernji list: Koliko se u BiH ulaže u kulturu?
Umjetnost u BiH je kao anonimni vrisak u svemiru ravnodušnih zvijezda, umjetnička scena je bila u stanju entropije, a to je njeno stanje i danas. Ono što predstavlja BiH na međunarodnoj sceni su umjetnici koji su sve napravili sami bez pomoći države. Samo djelatnici na području filma imaju drugačiji tretman i tu postoji znatnija podrška države. Zadnjih deset godina nisam aktivno uključen u procese Ministarstava kulture. Svoj rad financiram sam ili uz pomoć mojih galerija Christine Könieg iz Beča, Priska Pasquer iz Kölna i La Balsa Arte iz Bogote.
