Naslovnica Kolumne

Zvona moga grada

04. ožujka 2018. u 07:40 0 komentara 247 prikaza

Kada je u srpnju 1966. godine Josip Broz Tito s političke scene amputirao moćnoga Aleksandra Rankovića, svatko je, i najobičniji promatrač, znao kako nakon toga ništa neće biti isto. Nije bilo jednostavno potopiti potpredsjednika države, prvoga čovjeka surove OZNA-e i još surovije UDBA-e, zatočiti ga u politički kavez i prepustiti se mirnom snu.

Nitko, ni do dana današnjega ne zna točno što je bio pravi povod za tako žestok i surov politički obračun. Jedni tvrde kako je Ranković prisluškivao Tita i spremao ono što se na dvoru, inače, zna dogoditi. Velikani nestaju u potocima tuđe ili kapljicama svoje vlastite krvi.

Drugi su tvrdili kako to nije točno. Snagom osobnoga svjedočenja i pisane riječi govorili su kako drug Marko, kako su Rankovića zvali, to nije uradio. Da on to nikada ne bi učinio prema vrhovnom zapovjedniku i suborcu za kojega je odradio najteže i najprljavije političke poslove.

Za Tita su govorili kako se od njega moglo očekivati sve. Povjesničari pišu kako je aktualne i potencijalne pretendente na prijestolje podmetanjima i golim rukama znao poslati na drugi svijet.

Uglavnom, brijunski otočki prasak bio je prvi korak u razvrstavanju na jedne i one druge. Bez obzira na rigidna vremena u kojima se ništa nije moglo, a pogotovo smjelo uraditi bez Komiteta i Partije, Aleksandra Rankovića na vječni počinak ispratilo je stotinu tisuća ljudi. Netko kaže kako ih je bilo i dvostruko više. Pokopan je u beogradskoj Aleji velikana kao nacionalni heroj.

Kako god, na Brijunskom otočju ozbiljno je načeta politička floskula o pobratimstvu lica u svemiru (Tin Ujević). Jugoslavenska koliba ozbiljno se uzdrmala.

Zanjihala se!

Počelo je iskriti!

Požar se rasplamsao pet godina poslije. Matica hrvatska (1971.) odrekla se Novosadskoga sporazuma o jeziku.

Nakon beogradskih, novosadskih i zagrebačkih turbulencija, u jednom intimnom razgovoru Miroslav Krleža, intelektualni gorostas, vizionarski je predvidio:

- Ne bih želio biti svjedok onome što će se nakon smrti Josipa Broza dogoditi. Bit će gore nego što je ikada bilo...

Tako i bijaše.

Kada netko umre, iz odvjetničke prakse znam, i odnosi među nasljednicima prvoga nasljednoga reda (bračni partner i djeca) znaju se ozbiljno poremetiti. Svatko ima svoju priču, priču pod čijom se oblandom kriju osobni interes i probitak.

Nisu se brijunske i novosadske vatre ni primirile, počelo je iskriti na sve strane. Od 1968. do 1970. godine, tu i tamo, iz desetljeća političko-policijskih okova počeo je progovarati intelektualni dio hrvatskoga naroda. Stvorio se nekakav lažni prostor slobode. Govorili su:

- Pao je svemoćni šef policije! Eto prilike da samoupravni socijalizam prodiše punim plućima!

Bio je to, zaista, lažni prostor slobode jer se s vremenom pokazalo kako je pravosudni sustav bio ništa drugo nego obična sluškinja aktualne politike. Oko Matice hrvatske, naše najstarije kulturne institucije, okupljala se intelektualna elita - akademici, sveučilišni profesori, znanstvenici, umjetnici, gospodarstvenici i poneki hrabriji general te naivni političar.

U intelektualnoj skupini našao se i daroviti glazbenik, profesor, filozof, poliglot i književnik Vice Vukov.

Ovu kolumnu posvećujem njemu, našem četrdesetogodišnjem poznanstvu, suradništvu i prijateljstvu u Matici. Sjećanje na te dane (1970. - 2008.) zove serijal kolumni. Obrise svega pokušat ću staviti na stranice ovoga sjećanja.

Na početku odvjetničke karijere (1969.) u ured moga principala Ive Čizmića došla je molba gospodina Mladinea, zagrebačkog odvjetnika. Molio je da mu pomognemo u zaštiti digniteta Vice Vukova na koga su, sa svih strana, odapete otrovne strijele. Otrovnije nisu mogle biti!

Strelice su vijugale iz smjera Beograda i Sarajeva, preko Mostara, do Širokog Brijega, Ljubuškog i Posušja.

Zašto?

Mladi ljudi to ne mogu razumjeti. Kako bi imali spoznaju o onome što je iza nas ostalo kao najneugodnije sjećanje, evo nekoliko detalja, nekoliko kvalifikacija koje su se obrušile na blistavu glazbenu, filozofsku i književnu karijeru Vice Vukova.

Kao gimnazijalac Vice Vukov izbačen je iz Saveza omladine. Odudarao je slobodom misli. U školskome radu napisao je kako se u Rusiji 1917. godine nije dogodila Oktobarska revolucija, nego pobuna obespravljenoga svijeta. Na Krapinskom festivalu 1967. godine rekao je kako je sretan što je u prilici odjenuti lijepu hrvatsku narodnu nošnju.

Tri godine poslije (1970.) na Krapinski festival došao je Josip Broz Tito. Izvođači su bili u narodnim nošnjama. Svima je bilo naređeno da pojaseve (kanice) izvrnu kako bi izgledale kao jugoslavenska zastava. Vice Vukov odbio je to učiniti. Krenuli su žestoki udari slijeva i zdesna. Sa svih strana.

Čaša se prelila na popularnom festivalu “Pjesma ljeta”. Tražio je da se bedževi izrađuju na jezicima kojima tamošnji narodi govore. Od Makedonije do Slovenije. Dok je pjevao refren pjesme “Zvona moga grada”: - Boga su i ljude zvali za trabakul koji tone - revnosni državni čuvari govorili su kako je to posmrtno zvono koje on priželjkuje i slavi.

Povratka nije bilo! 

Vice Vukov bio je izložen surovom progonu. Radio-televizija Bosne i Hercegovine skinula ga je sa svih programa. Službeno Sarajevo proglasilo ga je nepoželjnom osobom. U svome surovom napadu Sarajevo je bilo rigidnije od svakoga drugog mjesta.

Na tim vijugavima putevima priča se spustila do Hercegovine. U tisku su pisali da je Socijalistički savez radnoga naroda Mostara osudio nacionalističko ponašanje Vice Vukova, da je nepoželjan u Ljubuškom, a da su posuške socijalističke snage otkazale njegov koncert.

Hercegovci k’o Hercegovci!

Na priče kako je Vice Vukov nepoželjan u Posušju, odjeknula je ubitačna hercegovačka pjesma: “Vice Vukov, naše gore grana, on bi pjev’o, ne sm’je od hajvana”.

U Karađorđevu Josip Broz obračunao se s Hrvatskim proljećem i Maticom hrvatskom. Matici je zabranjen rad. Njezino čelništvo je uhićeno.

Deseci tisuća ljudi glavom su platili privrženost najstarijoj kulturnoj instituciji hrvatskoga naroda. U vrijeme uhićenja Vice Vukov zatekao se na turneji u Australiji.

Nakon cjelodnevnog pretresa stana, supruga Diana shvatila je kakva se opasnost nadvila nad životom i karijerom njezina supruga. U strahu da netko ne bi čuo razgovor, otišla je u Trst, telefonirala i upozorila ga da se u zemlju ne vraća.

U knjizi “Pogledi iza ogledala” Vice piše kako su razgovor snimile australske obavještajne službe i odmah ga posjetile. Napustio je Australiju i otišao na nekoliko godina u Pariz. Nakon diplome talijanskoga jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na prestižnom Pariškom sveučilištu prava i društvenih znanosti dobio je novo prestižno zvanje.

Unatoč progonstvu i neprilikama, u knjizi “To je tvoja zemlja” piše:

- Ja sam sretan što je, čini se, providnost režirala moje sudjelovanje u ovim društvenim kretanjima moga naroda.

Prošle su australske i francuske godine…

Našim kontaktima zameo se trag. U kolovozu 1995. godine vraćao sam se trajektom s Brača u Makarsku. Gle čuda i slučajnog susreta! Pričao je da na Braču pravi vikendicu, kuda ide u Međugorje i da je smješten u hotelu Anamarija. Nekoliko idućih dana, ujutro, u podne i navečer družili smo se, šetali i razgovarali.

Nakon svakoga razgovora ostajao sam pod dojmom lucidnoga uma. Sjećam se mostarskoga predstavljanja knjige “Pogledi iza ogledala” i druženja na Godišnjoj skupštini Matice hrvatske u Zagrebu 2006. godine.

Bio je to naš posljednji susret. Nedugo zatim saborski zastupnik spotaknuo se na stubištu, pao u komu i u teškim mukama preselio se na drugi, bolji i pravedniji svijet.

Kao briljantan um, laserskom preciznošću dijagnosticirao je događaje oko svoje domovine. Mnoge ljude, svoje znance, nije mogao shvatiti. Njihova politička razmišljanja nije mogao razumjeti. Posebno ona koja se dotiču naše zemlje - Bosne i Hercegovine.

Vice Vukov zaslužuje čast ulice, trga, ustanove.

On ne smije biti zaboravljen.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.