Ovom kolumnom želim se sjetiti časnih kolega dr. Bariše i dr. Rade Smoljana, glasovitih mostarskih odvjetnika, i dragoga prijatelja mr. sc. Vlade Smoljana, graditelja, znanstvenika, gradonačelnika i pjesnika. Smoljani, nekada Smoljanovići, starosjedilačka su mostarska obitelj. Teško je sa sigurnošću utvrditi mjesto njihove postojbine. Kada se sagledaju raspoloživi povijesni izvori, njihovo polazište, sa sigurnošću, može se smjestiti u današnje Međugorje.
Kako?
U sudskome predmetu mostarskoga kadije (1663.) spominje se ime svjedoka Jure Smoljana iz Međugorja. U Ljetopisu Splitske provincije spominje se ime fra Luke Smoljana iz Međugorja koji je pred Osmanlijama pobjegao u Makarsko primorje i u mjestu Lapčan podigao utvrdu Gradac.
Tako je Lapčan, s vremenom, preimenovan u današnji Gradac. Prema istim izvorima, može se zaključiti kako je jedan krak Smoljana otišao prema Stocu i da su to oni koji se spominju u Dubrovačkom arhivu. Drugi krak pošao je prema Makarskom primorju, a treći prema Rodoču i, konačno, Mostaru.
Prema istraživanjima Nikole Mandića, djed dr. Rade i dr. Bariše, mostarski obrtnik, trgovac i zemljoposjednik Andrija Smoljan, umro je 10. ožujka 1903. godine u 104. godini života.
Imao je šest sinova: Nikolu, Grgu, Ivana, Matu, Petra i Stjepana te kćeri Jelku i Paulu. Petar, otac dr. Rade, imao je dva sina - Pavu i Radu te šest kćeri - Anu, Maru, Jelku, Stanu, Ljubicu i Dragicu. Bile su to brojne obitelji.
Dr. Rade i dr. Bariša rođeni su u kolovozu 1888. godine. Jedan 3., drugi 18. istoga mjeseca. Istodobnost rođenja kao da je opredijelila njihovo zajedništvo do kraja života.
U vrijeme njihova rođenja teško se živjelo. Dobrostojećim se smatrao onaj čija obitelj nije gladovala, a obrazovanim onaj tko je tek znao čitati i pisati. Obrtnička, trgovačka i posjednička obitelj Smoljan, iako brojna i s puno djece, izdvajala se iz toga prosjeka. Imala je posjede u Donjoj Mahali. U središtu grada imali su nekoliko kuća, a u Prijekoj čaršiji nekoliko dućana. U okolici grada imali su vinograde i voćnjake, a u Vionici, u blizini današnjeg Čitluka, nekada Karlovca ili Suhače, kmetsko selište.
Mostar je u vrijeme njihova rođenja i stasanja bio mali grad. Imao je petnaestak tisuća stanovnika, nerazvijenu vodovodnu i električnu mrežu, i nijednu ulicu pokrivenu asfaltom. O pravoj slici našega “malog mista” zorno svjedoči činjenica da je, u vrijeme njihova srednjoškolskog obrazovanja, mostarska gimnazija imala 11 učenika.
Uz dvojicu Smoljana, gimnaziju su pohađali Jakov Jakša Milković i Franjo Jakopić, budući odvjetnici. Obitelj Smoljan u gradu je postala poznata i po tome što je dvojicu izvrsnih mladića poslala na studij, i to na prestižni Juridički fakultet Kraljevskog sveučilišta “Franjo Josip I.” u Zagrebu.
Ovoj skupini pridružio se Juraj Šutej, sarajevski maturant. To je skupina koja je do kraja života ostala zajedno.
Zajedno su studirali, doktorirali, otvorili odvjetničke urede, kulturno i politički djelovali u Mostaru i Sarajevu. Netko manje, netko više. Prorijedila se i sarajevska obitelj Šutej. Umro je dr. Juraj, umro i njegov sin dr. Zdravko. Tu i tamo, u prolazu, može se sresti Mladen Šutej, odvjetnik u mirovini i dubokoj starosti.
Tridesetih godina prošloga stoljeća Mostar je imao četrnaest odvjetničkih ureda.
Uz dva srpska - dr. Veselina Semiza i dr. Antonija Marinkovića, bilo je dvanaest hrvatskih odvjetničkih ureda.
Evo ih redom: dr. Rade Smoljan, dr. Bariša Smoljan, dr. Ivan Kordić, dr. Cvitan Spužević, dr. Božo Nikolić, dr. Jakša Milković, dr. Pavao Canki, dr. Božidar Božić, dr. Dominik Mazzi, dr. Vlatko Tambić, dr. Ante Madirazza, dr. Hugo Novan i dr. Ivan Kolbe. Među onovremenim mostarskim odvjetnicima bilo je znanstvenika, glazbenika, bibliofila, poliglota, književnika, ministara, novinara i političkih djelatnika. Svi odreda bili su članovi i čelnici Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Matice hrvatske i Nogometnog kluba Zrinski.
Dr. Bariša Smoljan bio je prvi potpredsjednik Hrvatske seljačke stranke, dr. Jakša Milković predsjednik Napretka, NK Zrinski i Pjevačkog društva “Zvonimir”.
Dijelili su sudbinu vremena i naroda.
I jednoga i drugog poredak je želio disciplinirati.
Tako je dr. Rade, u kolovozu 1923. godine, protjeran iz Sarajeva tzv. mučnim hodanjem. U pratnji policajca morao je, zavezanih ruku, doći pješice iz Sarajeva do Mostara. Putovanje je trajalo osam dana.
Policajac je bio dobrohotan čovjek. Na svakoj dionici puta gdje nije bilo kuća i gdje nitko nije mogao vidjeti, skidao bi mi lisičine s ruku. Kada smo došli u Mostar, pri pozdravu, obratio mi se riječima: “Dragi doktore, puno je više razloga da vi mene sprovedete, nego ja vas. Ali, što ćemo, takva su vremena”, pričao je dr. Rade.
Deset godina kasnije dr. Bariša bio je interniran u selo Istok na Kosovu. Zanimljiv je sadržaj dopisa br. 12990/34, od 6. 12. 1934. godine koji je mostarska policija uputila Vladimiru Popoviću, banu Drinske banovine u Sarajevu.
“Dragi brate bane, sutra navečer ide žena interniranog dr. Bariše Smoljana vlakom preko Sarajeva mužu u posjet. S njom putuje i dr. Vlatko Tambić, odvjetnik iz Mostara. Stvar je veoma sumnjiva. Pričekat će ih sigurno dr. Juraj Šutej. Bilo bi umjesno da izdaš nalog podređenim organima da na ovaj sastanak paze i da se cio put gospođe Ljerke Smoljan, kao i sastanak s mužem, najstrože pazi. Uz bratski pozdrav kličem: Neka je slava viteškom kralju Aleksandru i ujedinjenju!”
Po okončanju II. svjetskog rata, dr. Rade i dr. Bariša ponovno su se našli na udaru novog poretka. Nadzirao se svaki njihov pokret i postupak. Preživjeli su!
Nikada nisu prežalili smrt Marka Sutona (Lepoglava, 1944.), bliskoga prijatelja, narodnog zastupnika i ravnatelja Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu. U Okružnom zatvoru u Mostaru 1948. godine ubijen je dr. Božidar Nikolić. Dr. Jakša Milković i dr. Pavao Canki osuđeni su na smrt strijeljanjem. Bilo je to 1946. godine. Njihov branitelj bio je dr. Vlatko Tambić, otac starijeg, nažalost, pokojnog kolege dr. Slobodana Tambića.
Političku, gospodarsku i kulturnu povijest Mostara, Hercegovine i hrvatskog naroda uopće, između I. i II. svjetskog rata, nije moguće promatrati bez uloge i djelatnosti dr. Rade i Bariše Smoljana.
Izvanredno poznavanje diplomatskih jezika omogućavalo im je zastupanje inozemnih korporacija i financijskih institucija. U njihovu uredu začeta je ideja eksploatacije boksita, otvaranje rudnika u Čitluku, Širokom Brijegu i Posušju i formiranje Hrvatskog aluminijskog društva d.d. Mostar.
U poslijepodnevnim satima redovito su se sastajali s Mujagom Komadinom, legendarnim mostarskim gradonačelnikom.
Tako je nastala anegdota kako dvojica Smoljana i Mujaga Komadina i kada ne razgovaraju, u svemu se razumiju. Dr. Rade i dr. Bariša, svojim marom, poticali su na sve strane.
Tako je 1930. godine dr. Rade otvorio knjižaru i u njoj nudio na čitanje Akademijina i Matičina izdanja, probrane knjige i časopise. Knjige i časopisi su se tu, najčešće u večernjim satima, čitali ili nosili kućama i vraćali. Prigodom obilježavanja pedesete obljetnice Napretka, dr. Bariša je, kao predsjednik, rekao:
“Naši stari, koji su živjeli životom teškog fizičkog rada, zarađujući s mukom jedva toliko da podmire svoje skromne i primitivne potrebe, imali su toliko poleta da se i dan-danas čudimo - kakva je to duševna snaga tjerala ove ljude ustrajno inzistirati na otvaranju jedne kulturne ustanove?
Ljudi bez škole i bez učene, knjižne naobrazbe, bez svoje inteligencije, u neravnoj borbi s osmanlijskom i austrijskom vlasti, ipak su završili ovu bitku oko osnutka jedne kulturne ustanove svojom pobjedom. Kao njihova djeca i unuci, puni iskrena i pobožna pijeteta, klanjamo se njihovim sjenama i odajemo im harnu sinovsku zahvalnost.”
Dr. Rade Smoljan umro je 1964. godine. Pokopan je na mostarskom groblju “Šoinovac”.
Dr. Bariša Smoljan umro je 1977. godine. Pokopan je u Aleji velikana na zagrebačkom groblju “Mirogoj”.
O jednom i drugom dr. Smoljanu mogla bi se napisati velika knjiga, tvrdog poveza i čvrstih korica. S ove vremenske distance možemo i moramo kazati:
Slava im!
I treći Smoljan mr. sc. Vlado (1926. - 2008.), graditelj, znanstvenik, gradonačelnik i pjesnik, dostojan je jednakog sjećanja i jednakog poštovanja. U listopadu 2008. i kolovozu 2012. godine Matica hrvatska uputila je dopise gradonačelniku grada Mostara s obrazloženim prijedlozima da novi most u sjevernom dijelu grada ponese ime zaslužnog građanina, graditelja, gradonačelnika i pjesnika - mr. sc. Vlade Smoljana. Sugrađani se sjećaju kako je upravljao Projektantom, Hercegovinom, Vranicom, Sokolom, Gospodarskom komorom, kako je vodio i predstavljao grad. Suvremenici se sjećaju 60-ak njegovih znanstvenih radova o gospodarskim problemima Mostara i Hercegovine.
U rujnu 2008. godine, kasno noću, s Ljubom Bešlićem, aktualnim gradonačelnikom Mostara, posljednji put došao sam u kuću obitelji Smoljan.
Razgovarali smo - kako se, na dostojan način, oprostiti od velikana duha i uma. Govorio sam na njegovu posljednjem ispraćaju, svjestan da se od grada i od nas koji smo ga poznavali i poštovali, otrgnula velika i teško nadoknadiva ljudska gromada.
