Hrvatska nije iskoristila priliku koju joj je dala prof. dr. sc. Zlata Đurđević i začudo vojska nije izašla na ulice, nije bilo čak ni prosvjeda, zasad nema ni “u” od ustavne krize. I Ustavni sud je nedavno obrazložio da neizbor predsjednika VS-a nije s gledišta Ustava i zakona nedopustiva situacija, ali je neprihvatljiva u demokratskoj državi, osobito ako bi to potrajalo pa je stoga upozoreno na odgovornost predsjednika Republike da brine za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti, te na načelo diobe vlasti koje podrazumijeva međusobnu suradnju i uzajamnu provjeru nositelja vlasti propisanu Ustavom i zakonom.
To što je prof. Đurđević dobila samo 37 glasova u Hrvatskom saboru potvrda je da nije ni trebala biti predložena. Bila je to farsa od početka. Ne ponovilo se! I da je izabrana bio bi to fijasko, jer i to malo ovlasti koje predsjednik VS-a ima i što može učiniti sa svojim autoritetom, izjalovilo bi se ako uz to što nema baš nikakvu potporu sudaca VS-a, nema ni podršku vladajuće većine. Smisao izbora nije nametnuti osobu koja je neprihvatljiva parlamentarnoj većini. Proceduralna kompromitacija prof. Đurđević nije isključivo HDZ-ova teza, i nije bez pokrića. Stoga je inzistiranje na njezinoj kandidaturi bilo gubitak vremena nakon što je Andrej Plenković kao čelnik saborske većine istaknuo prigovor zbog kojeg za HDZ taj izbor nije dolazio u obzir. Mogao se njihov stav tumačiti kako je tko htio, ali uvažavanje tog stava bilo bi u skladu s poštivanjem principa “checks and balances”, “kontrola i provjera” ili “teža i protuteža” o čemu je baš profesorica puno govorila. Predsjednik Zoran Milanović trebao je voditi računa o realnim šansama kandidatkinje da bude izabrana nakon što ju je kompromitirao pokušavajući provesti ekskluzivan postupak izbora mimo zakona i elementarnog fair playa. Toj političkoj manipulaciji i profesorica se prepustila, “do posljednjeg daha” dajući predsjedniku za pravo da tumači Zakon o sudovima kako on hoće, doduše, u korist njezine kandidature. I u svom otvorenom pismu uoči glasovanja, opet je inzistirala na osebujnim tumačenjima po kojima je izbor doveden do opcije kad predsjednik ima pravo birati koga i kako hoće. A zašto onda tako ne tumačiti u korist Hrvatskog sabora, već isključivo kako odgovara njezinoj kandidaturi i opravdanju njezine povlaštene pozicije!?
Profesorica se pravdala kako je to što je od nje traženo da se “dogovara, postavlja uvjete ili savjetuje Predsjednika”, nespojivo s neovisnošću pozicije predsjednice VS-a i propisanom procedurom, te da to vodi daljnjem zaključku da je Predsjednik trebao “nazvati Premijera i pitati ga za dopuštenje”. To što je predsjednik tražio njezin pristanak, očito nije dogovor. “Kojom sam radnjom prekršila zakon?”, pita se ona i zastupnici koji su glasali za nju. Ne radi se o radnji, već o propustu. O propustu da odbije biti dio postupka koji je Predsjednik izmislio kako bio je predložio na način neprihvatljiv za svakoga tko drži do Ustava i zakona, te jednakosti. Čak i da je predsjednik tražio ocjenu ustavnosti članka 44.a Zakona o sudovima, nije smio postupati kako je njemu ćeif. Ustavni sud nije ocjenjivao postupke predsjednika Milanovića, ali je istakao da je “jasan ustavni zahtjev za kooperativnošću nositelja vlasti, za usuglašavanjem stajališta i traženjem zajedničkih rješenja, napose za izbjegavanjem kriznih i destabilizirajućih situacija koje otežavaju odnosno onemogućavaju redovito funkcioniranje institucija vlasti”. Nije se bavio ni prof. Đurđević, ali je obrazložio da bi svaki pretendent na javnu dužnost trebao sudjelovati “u propisanom postupku pod jednakim uvjetima kao i ostali kandidati, ne samo zato što je to u skladu s člankom 5. stavkom 2. Ustava, već i zato što je za njegov osobni dignitet i profesionalni integritet bitno značajniji transparentan i neprivilegiran izbor te javna percepcija o odsutnosti neprimjerenih političkih i inih utjecaja” te još dodao kako je to osobito važno za čelnika najvišeg suda u državi.
Dakle, naravno da Milanović ne treba tražiti Plenkovića dopuštenje da predloži svog kandidata, ali dogovarao se s njim ili ne, mora voditi računa o prihvatljivosti tog kandidata i za parlamentarnu većinu. A cilj predlaganja prof. Đurđević očito je bio otvoriti političku raspravu koja bi pokazala kako je “malo kršenja procedure” dopustivo, ako je cilj dovoljno dobar pa i pod cijenu da se kandidatkinju, po njezinu očitovanju, podvrgne “postupku višemjesečne diskreditacije”. Prof. Đurđević iskusila je kako je to biti sudac, kako je to kad se sudski stavovi i presude proizvoljno tumače, politiziraju, i kako se stvara negativna percepcija. I sama se kao kandidatkinja obračunavala sa sucima VS-a, pa i neistinom da su svi za to da sami biraju predsjednika VS-a, te prigovarajući im što se samo sudac Đuro Sessa javio na prvi poziv. Tako je samo isprovocirala pitanja osvećuje li im se jer su joj dali samo jedan glas, ili samo govori ono što publika koja loše percipira sudstvo, želi čuti.
Da zaključim, predsjednik VS-a može biti samo kandidat prihvatljiv i Milanoviću i saborskoj većini.
