Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Stan’, Neretvo, stani vodo

20. siječnja 2019. u 11:10 0 komentara 323 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Današnju kolumnu počeo sam pisati s velikom mučninom u srcu i želucu.

Za vrijeme proslave pravoslavnog Božića na društvenim mrežama u susjednoj Republici Hrvatskoj ukazao se mlađahni Ivan Đakić, sin saborskog zastupnika Josipa. Fotografijom na kojoj ustaški vojnik drži otkinutu glavu četnika, poručio je: “Ovo je srbićima čestitka za božićne blagdane”.

Sve televizijske postaje, sva dnevna i tjedna glasila, predsjednica države, predsjednik Vlade, oglasili su se i osudili ovaj morbidni, vandalski čin.

I nakon svega, katastrofalna pogreška!

Općinski sud u Virovitici osumnjičenom Ivanu Đakiću nije odredio pritvor. Pušten je da se brani sa slobode!

Kako-tako, protiv Ivana Đakića pokrenut je kazneni postupak. Vjerujem da će prvostupanjsko sudsko vijeće znati što je specijalna, a što generalna prevencija u kaznenom pravu i što ona, u ovo vrijeme i na ovim prostorima, znači.

Za vrijeme katoličkog Božića u poštanskim pretincima uglednih mostarskih Hrvata osvanulo je pismo nepoznatih autora.

Pismo mi je pokazao sveučilišni profesor, miran i tih čovjek. Naslov pisma ledi krv u žilama. O tom monstruoznom uratku nitko ne piše!

Nitko ne govori!

A trebalo bi. Muk na sve strane.

Pismo i njegove poruke su Đakićeva stila, crnila i ludila.

Hladno je, a politički odnosi se zaoštravaju!

Propeo sam se na vrhove prstiju. Svoje tijelo izdužio sam koliko je bilo moguće. Pogledom sam želio nadići mostarske uzvisine. S jedne strane – brdo Hum, a s one druge – Velež planinu.

Želio sam vidjeti što se “iza brda valja”, kojim smo putem krenuli i gdje bismo mogli završiti. Što bi nam mogla donijeti nova godina i što nam priprema “pravedna” međunarodna zajednica. Baš ona koja je zemlju pretvorila u minsko i bojno polje na kojem održava svoje generalne probe.

Ponekad i zabave!

Koliko god sam se propinjao, shvaćao sam da je čovjek malen i jedino što može vidjeti jest – nebo iznad sebe. Gordo i visoko!

Nebo, koje se prostrlo iznad Radobolje i Neretve, svojim hladnim oblacima prigrlilo je jednu i drugu obalu. Kada je oblačno, oblaka ima i na jednoj i na drugoj strani. Kada je nebo vedro, prozračno je i tamo i ovamo. Kada nebo zagrmi, čuje se na sve strane. U tom nema razlike! Samo je nebo pravedno! Ne pravi razliku. Jednako nas natkriljuje.

Po danu na brdu Hum vidim križ. Noću mi svjetlo reflektora svjedoči da su znamenje i opomena tu i da će svatko od nas, možda već sutra, ohlađen pod njim u miru Božjem počivati.

S one druge, istočne strane, nekako u istoj ravni, vijori se zastava Bosne i Hercegovine. A opet baš na tom mjestu, gdje se barjak razmahao, do vremena demokratskih promjena velikim slovima pisalo je: Tito, volimo te!

Slova više nema. Uklonjena su. I ta je ljubav usahnula. Ili se, možda, primirila i čeka novu priliku za novi iskorak?

Tko zna! Živimo u prostoru i u vremenu u kojemu je sve moguće. Moguće je da čovjek u kotlini i dolini plemenite rijeke Neretve doživi dva-tri rata, promijeni nekoliko imperija pa tek onda pođe na drugi svijet da u Božjem miru počiva.

U čitlučkom Gracu 102. godinom života plovi Ante Pehar-Šakotušić. Veseo, živahan, čestit i razgovorljiv čovjek. O drugom svijetu ne razmišlja. Brinu ga političke prilike, otuđenost susjeda i nered u državi.

Svakog gosta, kao dobar i brižan domaćin, počastit će najboljim što ima i rado ispričati kako su oni, Gračani, za vrijeme Drugoga svjetskog rata u hrvatskom i katoličkom mjestu zaštitili nekoliko obitelji Sudara – one koji su pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti. Nikome, kako se u narodu kaže, nije falila dlaka s glave ni cigla s kuće. Kako su obnavljali svoje, tako su obnovili i njihove domove.

“U našem kraju krize, a pogotovo gladi, ne može biti. Imamo plodnu zemlju i blagorodnu klimu. Zemlja daje sve, samo je treba obrađivati. Pogledajte, sve su njive neobrađene!”, u svakoj prigodi pripovijeda stogodišnji Ante.

Volio bi da se govori i piše o časnim, a ne uvijek o tamnim stranama minulih vremena. Rado priča kako je zaokupljen pripremama za svoj 103. rođendan. Želi promijeniti odijelo i demode model širokih kravata. On slavi svoje godine i, kao svjetiljka u tami nevremena, pokazuje kako se i u najtežim vremenima može časno živjeti.

U mostarskom Parku nobelovaca, kao kip na oltaru, stao sam između poprsja Ive Andrića i Vladimira Preloga i, anđeoskom mirnoćom, promatrao hladne zimske boje. Lice mi miluje zalutao, hladan sjeverni vjetar.

Njih nema među nama. Ništa ih upitati ne mogu. Kud god pogledam, praznina bulji u mene. Na koju god stranu se okrenem, vidim razvaline. Razvaljene ustanove, dogme i obitelji. Ruševina do ruševine.

Od svega najteže je naći iskren odgovor kako prijeći razdaljinu koja dijeli ljude. Susjede. Udaljenost nije prostorna nevolja.

Kada zaobiđe i zbjegne plahovite virove, i prosječan plivač Neretvu može preplivati i na drugu obalu izaći. Kilometri danas ne znače ništa.

Suvremena i moćna vozila autocestom s lakoćom prevale najveće razdaljine. Cijeli svijet i sva znanost zbili su se u kutijicu pametnog mobilnog telefona, promjera 15-ak centimetara.

Dakle, razdaljina među ljudima ljudska je kategorija. Čovjek je od čovjeka, susjed od susjeda, udaljen onoliko koliko je udaljen od njegova srca. Sve ostale udaljenosti su blizine. Lako se svladaju.

Mržnja ne donosi život. Ona ne zna što je sreća. Sretan je samo onaj narod koji ne slavi ratne junake i spomenike im podiže.

Zapravo, sretni su oni narodi koji slave Nikolu Teslu, Mihajla Pupina, Lavoslava Ružičku, Vladimira Preloga, Senu Jurinec, Vladimira Ruždjaka, Ljiljanu Molnar, Gabrijela Jurkića, Mersada Berbera, Safeta Zeca, Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Miroslava Krležu, Janicu Kostelić, Novaka Đokovića, Luku Modrića, velike, svjetske znanstvenike, umjetnike, književnike i sportaše.

Ovako nekako, u pravoslavnoj božićnoj noći (7. siječnja), u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače nadahnuto su govorili vladika Dimitrije, muftija Salem ef. Dedić, glavni tajnik Mostarske biskupije don Željko Majić i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Svi su govorili o uzrocima i posljedicama podjela i razdvajanja.

Kada se između susjeda pojavi razvalina, ona se može razriješiti samo razgovorom i kompromisom. Ne, ne obećava ništa! Samo dijalog, rasna, nacionalna i vjerska tolerancija, kao način življenja, čovjeku obećaju nadu. Vjerski fanatici i politički manipulatori ne daju nadu u bolji život.

Dok pišem ove retke, u uhu mi zvoni stari veliki hit Kiće Slabinca “Te tri slatke riječi... Ja te volim...”

Nakon 1941. i 1991. godine naša popudbina postale su tri teške riječi: sukob, selidba i dioba. Tko će se s kim ponovno sukobiti, tko će se od koga dijeliti, ja to ne znam.

Ni uzoriti kardinal Vinko Puljić to nam ne htjede reći. Oprezan čovjek.

Senad Hadžifejzović, iskusan voditelj, “pritišće”, a kardinal, uz osmijeh, vješto uzmiče.

“Nije moje da o tom govorim! Neka netko drugi kaže. Ja samo znam da je nekim političarima obećana dioba ovih prostora. Nećemo još dugo čekati!”, reče uzoriti kardinal Puljić.

Nakon svega, poželio sam čuti slavne Ladarice i njihovu pjesmu “Na Neretvu misečina pala, ja se svome dragom obećala”.

Slušam pjesmu i pitam se – tko je kome nešto obećao?

Tko će koga u novoj interesnoj igranki “navući” i još jednom prevariti?

Ne znam gdje sam i kada sam pročitao priču o pohlepnom majmunu.

Pokušat ću je prepričati...

Sjedili lovci i smišljali kako će pohlepnog majmuna navući na plijen i zarobiti ga. U veliku tikvu s uskim otvorom ubacili su hranu kao plijen. Majmun, gladan i naivan, zavukao šapu u uski otvor tikve i strasno zgrabio plijen. U tom času šapa je postala prevelika, nije ju mogao izvući. Plijena se nije htio odreći. Tako je postao zarobljenik svoje pohlepe i žrtva tuđe prijevare.•

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.