Mnoge države, pa i Europska komisija, skidaju oznaku tajnosti s dokumenata koji su nastali devedesetih godina. Iz njih se s ove povijesne distance može objektivnije zaključivati kako su se svjetske sile odnosile prema raspadu Jugoslavije, odnosno nastajanju novih država. Smrt Roberta Badintera, čovjeka koji je proglasio smrt bivšoj državi, vratila je u fokus godine kada se raskomadao Istočni blok.
U svibnju 1991., što se može vidjeti iz tek deklasificiranih dokumenata, Europska je komisija političkim potezima i novcem pokušala spasiti SFRJ. Ona je Jugoslaviji ponudila ubrzano priključenje Europskoj zajednici, prethodnici današnjega EU. Uz to, ponudila je i 5,5 milijardi dolara kako bi je financijski očuvala. Međutim, režim u Beogradu imao je druge, osvajačke planove, zbog čega je propalo europsko spašavanje Balkana.
Zato je utemeljena peteročlana Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Badinterova komisija je, kakve li slučajnosti, baš na “rođendan” SFRJ, tog 29. studenoga 1991., ustanovila da se država raspala, a da su granice između bivših federativnih jedinica državne granice osamostaljenih republika. Ta je odluka pružila pravnu podlogu za priznavanje njihove neovisnosti.
Što se kao uvertira događalo pola godine prije te odluke, javnosti je ovih dana djelomice postalo dostupno. Europska komisija skinula je oznaku tajnosti s tih dokumenata i otkrila sadržaj razgovora svojih povjerenika. Jedan dio njih smatrao je kako Hrvatska i Slovenija imaju pravo na samostalnost. Osobito Njemačka, Francuska, Italija…, drugi su se protivili.
Međutim, i Njemačka je otvorila svoje arhive. U bilješkama njezina Ministarstva vanjskih poslova od 4. siječnja 1991. stoji: “... u interesu europske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije”. Njemačka pozicija evoluirala je pod dojmom eskalacije sukoba. Stav, koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991., tijekom godine je slabio te je ujesen prevladala druga politika. Kohl i Genscher složili su se da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslavenskoj drami.
Nakon što je u studenome JNA sravnila Vukovar sa zemljom, u noći na 17. prosinca 1991. dvanaest država Europske zajednice odlučilo je da će 15. siječnja 1992. zajednički objaviti kako su priznale Sloveniju i Hrvatsku. Temelj za takvu odluku bio je zaključak Badinterove komisije. Možda i zbog grižnje savjesti prema Hrvatima u tim dramatičnim mjesecima, po nalogu Helmuta Kohla, Njemačka je odluku o priznavanju požurila objaviti već 23. prosinca. Diplomate je to istrčavanje naljutilo.
Tek kada se otvore sve arhive, moći će se dobiti cjelovita slika o ulozi svih država i zajednica oko rata na Balkanu. No i dosad dostupni dokumenti razbijaju neke stereotipe. Poput onoga da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio temelj po kojem je Europska zajednica priznala pravo Hrvatske i Slovenije, a potom i drugih republika na odcjepljenje. I sam je Badinter rekao kako njega nisu uzimali previše u obzir jer se radilo o Ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije. Prije bi se moglo reći da su za uspostavu novih, neovisnih republika od Ustava iz ‘74. zaslužnije avnojske granice. Iako su i one nastajale na različite načine i u različitim vremenima.
Uz Hrvatsku i Sloveniju, mirnu budućnost za preostalih pet republika jedino može osigurati EU ako se vrati na prijedlog svog prethodnika EEZ-a. Primiti ih po užurbanom postupku i financijski ih ojačati s onih 5,5 milijardi koje je nudio još 1991. Prilika za BiH već je u ožujku. I Badinteru bi pripala posmrtna zahvala ako se toj državi odredi datum za pregovore s EU. •
