Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Pod nebom Mediterana

14. listopada 2018. u 09:43 0 komentara 184 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Svakoga radnog dana, nekako u isto vrijeme, u moj ured dođe starija, nekada i mlađa muška osoba, s torbom obješenom o vrat i naslonjenom na prednju stranu tijela. Uredno pozdravi, preda dnevnu poštu – svijetloplave i crvene kuverte u kojima su pozivi i odluke Suda, Tužiteljstva i državnih tijela.

S vremena na vrijeme donese bijelu kuvertu nešto većega formata, u čijem zaglavlju kurzivnim slovima piše – Založba kralja Tomislava Čapljina.

To je nepogrešiva naznaka da će se u dogledno vrijeme upriličiti kulturni događaj koji zove zaljubljenike umjetnosti – sve živo što obitava u trokutu od Mostara do Splita i Dubrovnika. Naravno, i svakog drugog putnika i namjernika koji ima saznanje o onom što će se dogoditi u Galeriji Zaklade kralja Tomislava.

Tako sam jednog ranog jesenjeg dana dobio vijest da će se u Galeriji Zaklade održati izložba Marije Ujević Galetović, slavne kiparice, slikarice i redovite akademkinje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dok promatram lijepo stiliziranu pozivnicu, nahrupiše mi sjećanja na imotsku lozu Ujevića, na velike pjesnike, znanstvenike i umjetnike.

Ako u bilo kojem intelektualnom ili manje obrazovanom društvu izgovorite riječ Ujević, vjerojatno će svakom poteći misao na Augustina Tina Ujevića (1891. – 1955.). Po običaju župe Poljice, pod čiju je jurisdikciju potpadao Imotski, bio je običaj da se muškoj djeci daju dva imena. Tako je puno ime slavnoga pjesnika – Augustin (Tin) Josip Ujević.

Prije četrdesetak godina, kao član i utemeljitelj mostarske Prve književne komune, došao sam do knjige “Veliki Tin”. U toj knjizi Milan Žeželj, na više od tri stotine stranica, opisao je osebujan život pjesnika Tina Ujevića.

Knjigu sam na čitanje dao potomcima dr. Nike Andrijaševića, odvjetnika i književnika koji je o Tinu vodio brigu i pomagao mu u vrijeme njegove sarajevske životne epizode. Unuci dr. Andrijaševića tragično su okončali svoje živote. Ovoj knjizi zagubio se trag. Pokušao sam je pronaći po zagrebačkim i drugim antikvarnicama.

Bez uspjeha.

Dr. Niko Andrijašević rođen je u Gracu na moru. Odvjetnički ured imao je u Ulici biskupa Josipa Jurja Strossmayera u neposrednoj blizini sarajevske katedrale. Zastupao je velike austrougarske kompanije. Bio je imućan čovjek i sklon pisanoj riječi. Pisao je o životu i običajima ljuti u dolini Neretve. Između dvojice Dalmatinaca koje je, po rođenju, dijelilo samo jedno brdo, rodilo se veliko prijateljstvo.

U hotelu Europa znali su se stol i stolice na kojima su, nakon radnog vremena odvjetničkog ureda, sjedili Niko i Tin i uz ritualno piće igrali preferans.

Knjiga Milana Žeželja prepuna je anegdota o Tinovu zagrebačkom, pariškom, beogradskom, sarajevskom, mostarskom i splitskom životnom razdoblju.

U hotelu Europa sjede i piju pa Tin dr. Niki kaže:

- Život je pun iznenađenja i razočaranja. Moje najveće razočaranje dogodilo se u II. razredu Pučke škole u Vrgorcu kada sam saznao da na ovom svijetu ima i jedno brdo više od našeg Biokova. Kako nešto može biti više kada se vrhovi Sv. Jure dodiruju sa samim nebom?! – objašnjavao je svoje čuđenje Tin.

Lazar Drljača, neponovljivi bosanskohercegovački umjetnik, priča:

- Došao sam u Pariz. Nemam poznanika. Ne znam što ću sa samim sobom. Rekoše mi da na Montmartreu ima kavana u kojoj se navečer okupljaju najpoznatiji slikari, pjesnici i umjetnici. Tako se i ja nađoh u toj kavani.

Vrtim se, gledam okolo i promatram. Vidim, tamo, za jednim stolom, sjedi veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević. Vidim i divim se kako svatko tko uđe skida šešir i pozdravlja ga s najdubljim naklonom. “Je li ovo moguće?”, pitao sam se.

Prišao sam Tinu, uljudno ga pozdravio i predstavio se. Mojoj sreći nije bilo kraja. Postali smo cimeri u maloj podstanarskoj sobi na Montmartreu. Moje razočaranje bilo je neopisivo što se za šest mjeseci nismo uspjeli naći u našoj sobi. To su bile zlatne godine Tinova boemskog života – priča Lazar Drljača.

U mladosti Tin je bio gorljiv pripadnik Hrvatske stranke prava ili, bolje i preciznije rečeno, veliki protivnik Habsburške Monarhije. Kao intelektualac najviših dometa, poliglot koji je govorio sve diplomatske jezike, smatrao je da Beč i Pešta lukavo i perfidno guše slobodu hrvatskog naroda i nemilosrdno iskorištavaju njezina prirodna bogatstva. Zbog svojih radikalnih pravaških postupaka bio je prognan iz Zagreba. Nekoliko godina živio je u Beogradu. I otud je bio prognan.

- Moja domovina je mala i nejaka, treba tražiti spas u zajednici slavenskih naroda. Treba se udružiti i zajedničkim snagama ishoditi slobodu – govorio je, propovijedao i pjevao. Njegova razmišljanja bila su slična nastojanjima političara Frana Supila, člana Jugoslavenskog narodnog odbora.

Tin i Frano, dva povijesno značajna čovjeka, razočarala su se u ideju jugoslavenstva. Frano Supilo (1870. – 1917.) svoj život skončao je samoubojstvom u Londonu. Tin je napustio ideju i Beograd. Pjesmom u prozi poručio je:

“Mi smo trebali biti jedna vojska,

ali srca su naša bila podvojena.

Vi ste tražili vlast, a ja samo ljepotu…”

Godine 1955. umro je veliki Tin. Svaki veći grad u susjednoj Republici Hrvatskoj ima njegovu ulicu. Ima je i Sarajevo!

Krivodol, Vrgorac, Split i Zagreb imaju kipove i poprsja. Zanimljivo je da Mostar, hercegovačko kulturno središte, nema ulicu koja nosi ime ovog velikog pjesnika.

Deset godina po rođenju pjesnika Tina, rodio se još jedan veliki Ujević. Rodio se dr. Mate (1901. – 1967.), pisac, enciklopedist, humanist i pravednik među narodima u muzeju Jad Vašem u Izraelu.

Dr. Mate Ujević, pod pseudonimom Josip Sučević, pisao je protiv Mussolinija i dolazeće aveti fašizma.

Za vrijeme II. svjetskog rata Gestapo ga je uhitio i do kraja rata držao interniranim. Unatoč svemu, doktor je podizao sedmero djece i sustavno radio na Hrvatskoj enciklopediji. Marljivo i odgovorno, kao što u naše teško i tmurno vrijeme, samozatajno, u mostarskom Leksikografskom zavodu, radi kolega Ivan Anđelić, naš Mate Ujević.

Pod ravnateljem dr. Matom Ujevićem, od 1931. do konca 1945. godine svjetlo dana ugledalo je pet svezaka Hrvatske enciklopedije. Dalje se nije moglo. Nije se ni smjelo. Pomorska enciklopedija čiji je tvorac Mate Ujević ocijenjena je, a i danas o njoj takvo mišljenje postoji, kao najbolja enciklopedija u cijelome svijetu.

Po okončanju II. svjetskog rata dr. Matu Ujevića zaštitio je Miroslav Krleža. Pozvao ga je i imenovao za svoga prvog i najvažnijeg suradnika u Leksikografskom zavodu. Tako je doktor Mate preživio vihor II. svjetskog rata i tmurne godine poraća. Nastavio je raditi na novim književnim izdanjima i podizanju sedmoro djece, među kojima je odrastala i djevojčica sklona crtanju.

Eto, ta djevojčica, danas slavna umjetnica, u 85. godini života svojim dolaskom počastila je Čapljinu, Hercegovinu, našu zemlju i Republiku Hrvatsku, od Splita do Dubrovnika. Znala je slavna umjetnica i akademkinja da u Galeriji nema propusta i da s njom “izdaleka, nevidljivom rukom”, upravlja don Vjeko Jarak.

Nije ni čudo ako znamo da kataloge stilizira, predgovore piše i na otvorenjima uvijek nadahnuto govori gospođa Biserka Rauter Plančić, umjetnička duša zagrebačke Moderne galerije. Zato, ako čujete ili na drugi način saznate da Galerija kralja Tomislava priređuje likovnu izložbu, bez razmišljanja pođite u Čapljinu.

Inače, u Čapljinu, u pitomu i urbanu sredinu, u galeriju na otvorenom, ugodno je doći, zastati, prošetati i uživati. Moj dugogodišnji kolega i prijatelj Jusa Alilagić odradio je sarajevske godine i vratio se u svoje mistične Struge. Sarajevsku maglu zamijenio je prozračnim nebom Mediterana, a asfaltni zastor – zelenim travnjakom urbane obiteljske vile.

Nije ni čudo!

Jer, Struge na rijeci Trebižatu pitomo su i ljekovito mjesto koje putniku i namjerniku oduzima dah, a bolesnom čovjeku vraća snagu i zdravlje.

Čapljina, grad na četirima rijekama – Neretvi, Trebižatu, Bregavi i Krupi, zagrljena Ošanićima, Počiteljem, Mogorjelom, Hutovim blatom, mitskom Trojom, stoljećima prije i poslije Krista, i novim lijepim parkom – parkom koji ponosno nosi ime akademika Jakova Pehara, prvoga predsjednika Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini, zove na susret i druženje.

Svako vrijeme ima svoje velikane. Svaki velikan, za svoga života, ne doživi ono što je akademik Jakov Pehar doživio u rodnom gradu i kraju. Dodjela velikog društvenog priznanja za života laureata je iznimka.

Iznimka u ovom slučaju ima svoje utemeljenje i svoje platinasto pokriće.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.