Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat’ k’o što ovo grije...

04. lipnja 2018. u 13:03 0 komentara 304 prikaza
josip muselimović

Često putujem našom zemljom s jednoga na njezin drugi kraj. Ceste su trošne i zapuštene, krivudave i opasne. Kada se oslobodim uspona, zavoja i vozilom dođem na ravne prostore, u Popovo ili Livanjsko polje, posavski ili bihaćki krajolik, misli naviru i nameću pitanje – je li zemlja na svom izdisaju i može li se naći infuzija koja bi umorne i usnule prostore oživjela? Oživjela i dala nadu za novi početak.

Prije nekoliko dana, rano ujutro, pošao sam u Trebinje. Na izlazu iz Mostara do ulaza u Stolac sreo sam poneko vozilo. Nakon toga – pustoš! Žegulja, Ljubinje pa dugo Popovo polje – nigdje nikog! Ni vozila ni čovjeka u dvorištu i u polju ni stoke koja ide na ispašu.

U neka druga vremena, na ovome dijelu puta, velika opasnost bio je izlazak stoke na cestu. Žene ogrnute maramama, tvrda pogleda i lica izborana od bure, žege i leda, s uzvisina i podbrđa, s prvim zrakama sunca, razrovanim puteljcima, iz pravca svojih kuća puštaju stoku preko ceste u polje na ispašu. Razigrani konji, velika goveda i stada sitne stoke znaju u prometu napraviti velike neprilike. Na ovom putu treba biti oprezan!

Nakon dva sata vožnje, na prvoj jutarnjoj kavi s prijateljem sam se našao u novom trebinjskom hotelu Park. Pričam mu kako nije ugodno putovati mrtvim cestama i pitam – je li ovako ostalim danima ili je to bio trenutak prometne slučajnosti.

- Nije sve tako crno kako si jutros doživio – odgovori mi.

Poći ćeš sa mnom na jedno mjesto i vidjeti kako je ovaj kraj živ i kako ga uzdižu radišni, vrijedni i neobični ljudi.

Za malo više od sata, našao sam se u Gradu sunca, u mjestu Dražin Dol, na petom kilometru od Trebinja prema Mostaru.

Kada smo vozilom prešli preko manjega mosta, s desne strane ukazao se dvorac onakav kakav se može vidjeti po grofovijama Irske, Švedske, Škotske... To je privatni posjed Rodoljuba Draškovića, čovjeka koji nije zaboravio svoju postojbinu. Ako vas putovi dovedu do ovog mjesta, zastanite, predahnite i pogledajte.

Oduševit ćete se!

Razgledam hotel s pet zvjezdica, bazene, dječji park, sportsku dvoranu, arenu za kulturne i druge događaje. Ništa mi nije jasno!

Jasno mi je da je arhitekt pronašao ime za ono što podiže. Po svemu odgovara njegovu rodoljubnom imenu – GRAD SUNCA.

Na gradilištu je kao u košnici. Kamioni, rovokopači, mikseri itd. Dok sam razgledao to čudesno gradilište, svako malo netko pozdravlja i pita – Kako ste, odakle vas ovdje?

Takva pitanja mogao sam i sam postavljati ljudima, majstorima koje sam zatekao.

Ljubuško građevinsko poduzeće Mucić izvodi radove na velikom kompleksu. Hodam, gledam i razmišljam:

- Bože, pa ovi ljudi su se jučer u trenucima ratnog besmisla, u postrojbama vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, tukli i ginuli po vrhovima Leotara. Danas rade zajedno. Nitko nikom ne smeta. Čujem ih kako na jednom dijelu gradilišta pjevaju.

Dva dana kasnije, skupina učenika mostarske Elektrotehničke škole pozvali su me u Karting klub na svoje redovito godišnje druženje. Na tom druženju bit će prikazan film o graditeljskim pothvatima dr. Ćirila Zovke, o njegovim hotelima i vilama smještenima na dubrovačkom Babinu Kuku.

- Možda će i Ćiro doći... – govore mi.

S najdubljim poštovanjem pričaju i sjećaju se kako ih je prošle godine okupio, pozvao i doveo na trodnevno druženje u njegovim dubrovačkim hotelima. Ima i ovakvih školskih kolega i prijatelja! Žao im je što i danas nije mogao doći. I meni, također! Uvijek je ugodno sresti ovog plemenitog čovjeka.

Izudin Ćićo Šahović, vješt novinar i daroviti scenarist, kao školski kolega i prijatelj, od samih početaka pratio je gradnju na Babinu Kuku. Sve je sažeo u polusatni film i to nam pokazao. Na Babinu Kuku, kao najljepša perla, poredalo se pet hotela s pet zvjezdica. Ima se što vidjeti!

Na kraju kompleksa, pod stoljetnim stablima čempresa, smjestila se i gospodari Vila Elita. Najmlađi peti hotel svojim ovalnim oblikom i bazenom na krovu izaziva uzdah svakom tko dođe i baci pogled na okolicu i mistično Elafitsko otočje.

Nakon što sam razgledao Grad sunca, Rodoljuba Draškovića i film o dubrovačkim hotelima Ćirila Zovke, pitao sam se – Ima li između ovih arhitekata ikakvih razlika? Sposobni su i uspješni ljudi, znam i lako je vidjeti. Domoljublja i rodoljublja ni na jednoj strani ne nedostaje. Ipak, razlika je u jednom važnom, bitnom i presudnom. Jedan ima, a drugom je uskraćena podrška lokalne zajednice.

Prije nego što je ušao u gradnju kompleksa hotela na Babinu Kuku, dr. Ćiril Zovko želio se odužiti gradu svoje mladosti i svom kraju, želio je obnoviti u ratu urušeni hotel Neretva, u utrobi trga Musala sagraditi poslovne prostore, a odatle do Rondoa, na razdaljini od tisuću i pol metara, izgraditi šetnicu kakva se može vidjeti u Nici ili kneževskom Monaku. Lokalna uprava zaustavila je ove planove, ugasila plemenita nastojanja, a hotel Neretva, ukras bečkog graditeljstva, kao spodoba plaši ljude, prolaznike i turiste. A novi vlasnik hotela Neretva svake druge godine ponovno otvori gradilište i nešto malo uradi. Tako je i dan-danas, dvadeset i tri godine od prestanka rata.

Nešto slično događa se i s početkom radova na autocesti Zvirovići – Počitelj – Mostar. Autocesta kroz Hercegovinu zaplela se u sarajevskom vrzinu kolu.

Gdje je problem?

Problem je u mutnim političkim vodama. Dok se one ne razbistre, uzalud je ponavljati stihove slavnog pjesnika i govoriti: Ostajte ovdje. Netko drugi, razborit i poučen iskustvom, mogao bi i ovako pjevati:

“Bježite odavde, sunce tuđeg neba

grijat će vas bolje no što ovo grije,

mirniji su tamo zalogaji kruha,

gdje bližnjeg nije, gdje OHR–a nema.”

Ljudi naših prostora naučili su živjeti s različitim teškoćama. Znaju se oni nositi sa sušom, nerodnom godinom i svakom nevoljom. Politička nesigurnost je ono što ih tjera na odlazak i potražnju mira u nekom drugom, sigurnijem prostoru.

Nije bilo sreće s Wolfgangom Petritschem i njegovom luđačkom košuljom. Nije bilo sreće ni s Paddyjem Ashdownom. I on se kaje i kaže da je napravio pogrešku što se nije posvetio hercegovačkim Hrvatima i pomogao im da ovu zemlju prihvate kao svoju. Svakom je ovo jasno. I malom djetetu, i šugavu mačetu!

Kasno, ali pošteno je priznati svoj grijeh, pokajati se i reći: - Mea Culpa!

Često se pitam kada će službeni Zagreb smoći snage i reći: - Mea Culpa, Mea Masima Culpa (Moj veliki grijeh). Kada bi po svom osjećaju i razumu pravio ljestvicu krivaca našeg beznađa, apsolutni šampion bila bi baš ona – Međunarodna zajednica.

Ona koja je zemlju prepustila vihoru rata, iscijepkala je na republike, federacije i distrikte; narode izludila, a na odgovorna mjesta sustavno postavljala ljude kao izvršitelje svoje demokratske volje i preobrazbe.

Kakve preobrazbe?

Preobrazbe iz ratnog stanja u stanje kontroliranog kaosa!

Samo to i ništa drugo! Međunarodnu zajednicu ništa ne može opravdati. Daytonskim mirovnim sporazumom napravila je nevolju koja se ne može riješiti bez novih, velikih i teških potresa. Ako to ne znaju, onda su kratkovidni i površni.

U čemu je naša nesreća?

Po svojim prirodnim resursima naša zemlja može se usporediti sa svakom drugom. Ali malo tko može se usporediti s Hercegovačkom-neretvanskom županijom jer ona ima sve: more, planine, plodna polja, obilje sunca, vode i radišne ljude kakvih na svijetu nema. A svijet opet odlazi! Masovno! Cijele obitelji, staro i mlado odlazi.

Čuo sam da je jedna prigradska škola pred zatvaranjem. Nema učenika! U drevnim Gradnićima, u mjestu gdje je bila prva broćanska pučka škola, priča legendarni Franjo Zubac, u prvome razredu samo su 3 učenika. Zato se po vitalnoj zapadnoj Hercegovini, umjesto novih škola, tvornica i pogona, otvaraju starački domovi. Trebat će! •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.