Rečeno – učinjeno. Nije da u kampanji nisu najavljivali ukidanje mjere roditelj odgojitelj. Nitko ne može reći da nisu. Svakome s barem pola mozga bilo je jasno da najavljivana tobožnja revizija i analiza učinaka može završiti na samo jedan način – ukidanjem te mjere. Uostalom, nikakvu analizu nismo ni dobili, osim ponavljanja već sto puta ponovljene, ali nikad obrazložene, a kamoli dokazane tvrdnje da mjera, eto – nije dala rezultata. Tako da opravdano možemo pitati je li se na ikakvoj analizi uopće radilo ili je to bilo samo glumatanje demokratske procedure.
Da, reći ćete, Grad doista i bez nekog pretjeranog obrazloženja ima pravo reći da više nema dovoljno novca tu mjeru na isti način kao i do sada nastaviti proširivati novim korisnicima. Da, time vladajući samo potvrđuju ono što se već znalo – da ih demografska politika baš i ne zanima, pogotovu kad se ona predstavi kao neka nacionalna, a samim time onda, jelte, i kao sumnjiva nacionalistička politika rađanja malih Hrvatića. S time se možda možemo i pomiriti. No Možemo! odlazi i korak dalje od toga te se odlučuje i na dramatično rezanje prava onih koji su već prije dobili status roditelja odgojitelja iako su u kampanji Tomašević i društvo nebrojeno puta naglasili: nećemo dirati u već stečena prava!
Unaprijed je jasno kako će takva prijevara završiti, odnosno da će sudovi to sve poništiti, da će roditeljima novac na koncu ipak morati isplatiti, naravno sve uvećano za kamate, ponovno iz džepa svih Zagrepčana. Sudovi će i ovu priču sasvim sigurno vratiti na početak jer dramatično rezanje stečenih prava roditelja odgojitelja posve je usporedivo s jednostranim raskidanjem ugovornog odnosa.
Koliko god vam to smiješno ili karikaturalno zvučalo, nekoliko tisuća zagrebačkih roditelja već je isporučilo svoju ugovornu obvezu – donijeli su i treće dijete na svijet, te buduće male Zagrepčane koji će, ako budemo pametni i dosljedni, ostati u ovom gradu i ovoj državi te za dva desetljeća iz svojeg rada isplaćivati mirovine onima koji danas rade. A što umjesto toga radi Zagreb, odnosno oni koji su preuzeli njegovo kormilo? Oni odlučuju izigrati obećanje koje je Grad dao te će umjesto do 15. godine života takve mnogočlane obitelji pomagati do 7. godine života, a iznos srezati četiri puta. Istovremeno, pomoć za treće dijete s 54 tisuće kuna reže se na 1800. Pazite, to nije 54.000 kuna odjednom, već 750 kuna mjesečno tijekom 6 godina.
Od toga se nitko nije obogatio! U prijevodu, tisuće zagrebačkih obitelji i doslovno će pretvoriti u socijalne slučajeve. Tisuće zagrebačkih majki, koje su, kako bi dobile status roditelja odgojitelja, morale prije toga dati otkaz na dotadašnjem sigurno ne baš bajnom poslu, sad se doslovce tjera na burzu rada. A tisućama zagrebačke djece odmah na početku njihova života šalje se poruka da se u obećanja ovog grada i države nikad ne smiju pouzdati te da je sreću možda pametnije potražiti – negdje drugdje.
Možemo li uvesti kazne za rađanje trećeg djeteta?
Naravno da možemo! Ovo već jest takva kazna. Mi po mrežama likujemo i rugamo se tim roditeljima, nazivamo uhljebima i neradnicama majke koje su se sasvim sigurno nakon mnogo promišljanja odlučile na takav potez.
Možemo li dobiti ciničnije objašnjenje od onoga da se mjera ukida zato što su troškovi preveliki, a djece nema, odnosno da mjera nije dovela do ukupnog(!) rasta nataliteta? Ta djeca su se očito rodila jer, da nema te djece, ne bi bilo ni troška! Da su stvarno radili analizu, a ne samo pokušavali zamazati nam oči, onda bi lako zaključili da se u Zagrebu zbog ove mjere rodilo više od tisuću treće djece koja inače ne bi bila rođena. Možda se to moglo postići s osjetno manje novca, no to je činjenica! Kakve god bile Bandićeve stvarne namjere, ta mjera donijela je opipljivi demografski učinak te sama po sebi barem zaustavila ukupni pad nataliteta do kakvog je došlo u gotovo svim većim hrvatskim gradovima.
Možemo li drskije od tvrdnje da mjeru treba ukinuti zato da bi se djeca mogla socijalizirati u vrtićima? A pritom se toj djeci uopće ne garantira mjesto u vrtiću. Jer, ništa jednostavnije nego ukinuti taj stupidni uvjet.
Nevjerojatno, ali istinito, čak i neke feministice liju krokodilske suze nad tim ženama u trenutku dok plješću odluci da ih se bez ikakvog padobrana baci na burzu. Najgora i najlicemjernija od svega je ta lažna briga što će biti s tim ženama i kako će one naći svoje mjesto na tržištu rada kad djeca navrše 15 godina, umjesto da jednim potezom ukinu i taj uvjet, odnosno da im ponude neku mogućnost postupnog uključivanja na tržište rada, a da pritom ne izgube svoj status.
