Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Metastaza balkanskoga karcinoma

09. srpnja 2017. u 07:00 0 komentara 264 prikaza

Politički analitičari i diplomati otvoreno pišu i na sav glas govore da bi se u našoj zemlji, njezinu bližem i širem okružju, u dogledno vrijeme mogli dogoditi nemiri. Ova jesen ili dolazeće proljeće, kako kažu, mogli bi nam, umjesto zrelih plodova i mirisnog cvijeća, donijeti crne kapuljače i kaos na ulice.
Istaknuti član Odbora koji kreira vanjsku politiku SAD-a utjecajni senator Ben Cardin kaže:
- U nekoliko država na Balkanu može doći do erupcije nasilja. Vidim što se na Balkanu događa i što se ovdje sprema.
Ovdje je senator Cardin ostao nedorečen.
Nije rekao što on vidi, a mi ne znamo.
Nije rekao što se planira i sprema.
Diplomat je.
Oni ne govore sve!
Njihov jezik i rukopis treba učiti.
U najavi pohoda prema Sloveniji, Hrvatskoj, Kosovu, Bosni i Hercegovini, Slobodan Milošević bio je određeniji.
I jasniji.
U povodu proslave 600. godišnjice Kosovske bitke, 28. lipnja 1989. godine, na Kosovu polju okupio je dva milijuna ljudi i u zanosu rekao:
- Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, premda ni takve nisu isključene.
Tako je na plodnom Kosovskom polju začet karcinom balkanskih brda i planina.
Ni u minulim stoljećima nije bilo bolje.
Po povratku s krunidbe bosanskog kralja iz Visokog 1404. godine poklisari Dubrovačke Republike pisali su svom knezu:
- Presvijetli kneže, od vremena potopa nigdje se svijet nije ovako smeo. I uznemirio. U Bosni se sve raspada.
Nekoliko stoljeća poslije, u proljeće 1920. godine, na željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu Ivo Andrić sreo je svog gimnazijskoga kolegu iz Sarajeva - liječnika i liječničkoga sina Maksa Levenfelda. Susret je bio neočekivan.
Zametnuo se zanimljiv razgovor pa i o tome što uraditi - ostati ili otići iz Bosne. U jednom času, Maks Levenfeld kaže:
- Ja sam uhvatio kvaku vrata koja vode u svijet. Ostavljam Bosnu. Nikada se neću vratiti. Pitaš me - zašto?
Zato što su jazovi između različitih vjera tako duboki da ih samo mržnja ponekad uspijeva prijeći. Živimo na dubokim slojevima eksploziva koji se povremeno pali. Dođe vrijeme da je jedino ispravno latinsko pravilo - Non est salus nisi in fuga (Samo je u bježanju spas).
Po svojoj prirodi i po svojim ljudima, BiH je pitoma, plodna i neobična zemlja. Kada je u Jajcu ubijen posljednji bosanski kralj, a kraljica Katarina pobjegla u Dubrovnik, pučki pjesnik je pjevao:
“Bosno moja, lijepa li si,
Još bi stoput ljepša bila.
Da te strana sila,
Davno nije pokorila”.
Što bi danas, sedam ili jedno stoljeće poslije, drugi poklisari mogli napisati našem presvijetlom knezu - visokom predstavniku Valentinu Inzku?
Ništa osim gole istine.
Svijet se smeo kao nikada.
Uznemirio se kao nikada i bježi glavom bez obzira.
Bljesak predizbornih obećanja ne može mu putove osvijetliti.
- Kada na izborima pobijedimo, otvorit ćemo 300 tisuća novih radnih mjesta, uzvikivao je jedan zaslijepljeni političar.
Izbori su prošli, nigdje novih radnih mjesta.
Nigdje, osim jednog u tuzlanskoj pritvorskoj jedinici.
Čega u našoj zemlji nema?
Nema dovoljno putnih isprava za odlazak iz opustošene i u Daytonu obeščašćene zemlje. Ankete govore da bi 35% državljana napustilo zemlju kada bi za tu avanturu imalo izgleda.
U ponedjeljak, 26. lipnja ove godine, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu sudjelovao sam u predstavljanju knjige “Ustavnopravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini” ustavnoga suca i briljantnog pravnog pisca Mate Tadića.
Kako je to savršena knjiga!
Rendgenska snimka našeg stanja - i neznanja onih koji bi o svemu makar nešto znati trebali.
U uvodnom dijelu knjige (str. 13) sudac Tadić piše:
“Nema pouzdanih podataka o tome koliko je Bosna i Hercegovina imala stanovnika 1463. godine kada je pala pod osmanlijsku vlast. ?Neki demografi, oslanjajući se na turske i druge podatke, smatraju da je u Bosni i Hercegovini, prije pada pod osmanlijsku vlast, bilo oko 850 do 900 tisuća stanovnika, od čega je katolika bilo oko 750 tisuća”.
Na putu od najbrojnijeg naroda do nacionalne manjine, na početku ovog stoljeća, Hrvati u Bosni i Hercegovini trče svoj posljednji demografski krug. Maraton unesrećenih ljudi završava na peronima autobusnih kolodvora Münchena, Frankfurta, Dublina.
U subotu, 24. lipnja ove godine, u Beogradu je održana svečana inauguracija Aleksandra Vučića, novoizabranog predsjednika Republike Srbije. Na njegovim snažnim plećima velika je hipoteka minulog rata i općeg nereda.
Vidjet ćemo može li tegobe mandata izdržati.
Vidjet ćemo - može li se vjerovati u ono što je obećao.
Znam zanimljivu mostarsku priču.
Autentična je.
Ne treba u nju sumnjati!
Jednom prigodom došao je Aleksandar Vučić posjetiti vladiku Grigorija i obići gradilište porušene saborne crkve u Mostaru.
- Veliki je ovo građevinski pothvat, traži on velika novčana sredstva - istinu govori vladika.
- Moja Vlada donirat će pola milijuna eura - kaže predsjednik Vučić.
- Nemojte obećavati ako to ne možete učiniti - uzvratio je oprezni vladika.
- Gledam Vas u oči i govorim, vladiko! Novac će doći najkasnije za mjesec dana.
Prođe godina i koji mjesec više, od novca - ni traga, ni glasa.
U vrijeme predizborne vreve upitaše vladiku Grigorija što on ima protiv Aleksandra Vučića.
- Nemam ništa učinkovito - s puno duha odgovorio je vladika Grigorije.
Davno, ne znam točno kada, pročitao sam priču o tome kako je pjesnik u svom zanosu zaspao, probudio se zaleđen s pitanjem - je li on pjesnik koji je sanjao leptira ili je on leptir koji je sanjao pjesnika?!
Zamislio je Aleksandar Vučić da je on leptir i da će za vrijeme svoga mandata letjeti od cvijeta do cvijeta, kupati se u kapima jutarnje rose, uživati u soku rascvalih orhideja i onako, niz vjetar i uz vjetar, uživati u raskoši Belog dvora i bjelosvjetskih metropola.
Neće biti tako, neće mu biti lako.
Budit će se on u znoju i strahu od svega što je pred njim.
Malo radikal, malo naprednjak, malo Europljanin i umjerenjak, a njegov brat i suborac Tomislav Nikolić na summitu “Brdo-Brijuni” hrvatskoj predsjednici pred svjedocima reče:
- Legitimna je politička opcija Virovitica - Karlovac - Karlobag!
Tomica bi još jednom jurišao!
S Tomislavom Nikolićem i takvima, Crna Gora, Sandžak, Kosovo, Vojvodina, Makedonija, Bosna i Hercegovina, sada još i nedonoščad Europske unije - Hrvatska i Slovenija sa Savudrijskom valom, još su bure baruta i nagazna mina spojenih posuda.
Gdje god pukne i eksplodira, eto erupcije nasilja o kojem govori senator Cardin!
I predstavnici našeg političkog života navješćuju burnu 2018. godinu. Bit će izbori i tamo gdje ih dugo nije bilo.
Izmijenit će se Izborni zakon.
Država će doživjeti svoj preustroj. Tko se tu može snaći?
Za što se može uhvatiti?
U što može vjerovati i na što se može osloniti?
Neizvjesnost je naša konstanta!
Mi koji živimo nešto dulje, s vremena na vrijeme bili smo pozivani na izbore. Zapravo, pozivani smo na izbore na kojima se ništa nije biralo. Bila je jedna partija, jedan program, jedan put i jedna osoba koju je na glasačkom listiću trebalo zaokružiti. I izabrati.
Na takvim izborima nije bilo dvojbe.
Nije bilo ni osobne odgovornosti. Drukčije nije moglo.
Budalaštine ne opamećuju - kaže jedna stara mudroslovca.
Danas, kada je zborno “da” ili “ne” dobilo svoju puninu, moramo biti oprezni.
Tko je imalo živio, zna koliko smo puta afirmirali našu nesreću kada smo za neku osobu kazali - da, to je naš izbor, a bio je naš promašaj!
Na političkoj tržnici uvijek je bilo zelene salate i nedozrela voća.
Bilo je i onog koje je različitim sedativima poticano što prije stasati i zauzeti svoje veleposlaničko, poslaničko, ministarsko ili neko drugo poštovanja vrijedno mjesto.
Na nama je prosuditi - što je dostojno našega glasa, našeg povjerenja i budućnosti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.