Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Izbori su demokratski privilegij

11. lipnja 2017. u 07:00 0 komentara 48 prikaza

Lokalni i nacionalni izbori uvijek su kapitalna politička tema. Izbor, koji traje samo nekoliko trenutaka, svakome čovjeku i svakoj zajednici može donijeti blagodat, ali i katastrofalne posljedice.
Izbor mudrih, sposobnih, odgovornih i moralnih ljudi vodi u stanje progresa i napretka, nasuprot tomu - razuzdani, površni i amoralni tipovi vode u sukobe, stagnaciju i nesporazume.
Ta kratka riječ, satkana od samo dva slova - da - u izbornom mandatu može opredijeliti kvalitetu našega života, a u bračnoj zajednici do smrti, razvoda ili rastave od stola i postelje, sreću ili pakao. Zato su demokratski i ovi drugi izbori privilegij i trenutak za donošenje mudrih odluka.
Minuli hrvatski lokalni i srpski nacionalni izbori velika su pouka.
To je iskustvo koje treba proučiti i pripremiti se za ono što našu zajednicu čeka u izbornoj 2018. godini, u godini za koju ozbiljni, odgovorni i iskusni političari kažu da će biti vrijeme raspleta i uzleta ili novoga obračuna i civilizacijskoga posrnuća.
Mnogi, dobro upućeni, govore kako je na našim livadama ionako sve sazrelo za novu kosidbu i obračun. Jer - mi se nalazimo u središtu poslijeratne kataklizme koja svoje strahote može prenijeti na susjedne prostore na kojima veliki planiraju izvesti nove geopolitičke vježbe.
Republika Crna Gora, nasuprot volji najmanje polovine svojih žitelja, istrgnula se iz stoljetnoga pravoslavnog okvira.
Kosovo želi biti ono što nikada nije bilo.
Srbija, nesretna zbog izgubljenih ratova, čeka priliku za novi pohod.
Grešnu Makedoniju jedni, drugi, treći i četvrti žele raskomadati i podijeliti.
Ni jedan projekt ne može biti započet, a pogotovo dovršen, bez novih potoka krvi.
Jesmo li toga svjesni?
Naša bh. javnost je umorna i izbezumljena.
Kud god pogledamo, praznina je oko nas. Iz dana u dan slušamo o mjestima tragičnih sukoba i iskopinama masovnih grobnica. Naša zemlja posijana je sjemenom bezumlja. Mi hodamo i provlačimo se između grobova. I o njih se spotičemo.
Nema živih mudraca i pravih prijatelja za poučiti nas - kako izaći iz balkanskoga vrzina kola i poći naprijed.
Kako se pridružiti zajednici civiliziranih naroda kada jedan entitet o tome ne želi ni razgovarati?
Svjestan otvorenih i još više - prikrivenih političkih podrhtavanja bivše države, Branko Mikulić, nekadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, priča kako je 14. siječnja 1974. godine posjetio Miroslava Krležu, hrvatskog, europskog i svjetskog velikana pisane riječi i jasnih misli:
- Posjetio sam ga u njegovu domu u Zagrebu i s njim, u četiri oka, razgovarao o najvažnijim političkim pitanjima, međunarodnim odnosima, međunacionalnim problemima i sudbini zemlje - Jugoslavije.
- Dobro, razgovarat ćemo o onom o čemu i ja sam sa sobom često razgovaram i raspravljam, dobrohotno reče mi Krleža.
Dok se namještao u fotelji i okretao tražeći cigarete, pretvorio sam se u uho da bi svaku riječ što bolje čuo i upamtio.
Kakvo je stanje u našoj vojsci?
- Što Vi mislite - kako bi se deseci tisuća časnika mogli ponijeti u nekom kritičnom trenutku?
- Ne znam.
- Armija je dobro zatvorena struktura, nemam uvida i ne mogu Vam odgovoriti na ovo pitanje, uzvratih mu.
- Meni se čini da Tito ne nadzire vojsku onako kako bi trebao, nastavi Krleža.
- Kao da mu polako klizi ispod maršalskog šinjela. To je moj dojam. Ako je on točan, to nije dobro.
- Reći ću Vam još nešto. Idućih dvadesetak godina bit će odlučujuće za naše narode i njihovu sudbinu.
- Jesmo li toga svjesni?
- Nisam siguran!
- Iskreno Vam kažem, ne bih želio biti svjedok onom što bi se, nakon Titove smrti, moglo dogoditi. Bojim se da bismo mogli doživjeti ono što nikada nitko od nas doživio nije.
Krleža u tom času zastade.
Uljudno smo se pozdravili i razišli. Na putu do Beograda razmišljao sam o onome što sam čuo. Nakon nekoliko dana sastao sam se s Titom. Pričao sam mu o susretu s Miroslavom Krležom i - što mi je rekao.
Tito se zagledao i u jednom času reče:
- Boga mu, zar Fric baš tako govori!? Krležina mišljenja su lucidna. Proročanska. U nekoliko navrata uvjerio sam se u to. Moram ga što prije vidjeti i s njim razgovarati...
Eto, samo četiri godine nakon susreta Miroslava Krleže i Branka Mikulića počeli su brutalni obračuni. Na Kosovu 1981. godine. Deset godina poslije, 1991., ista pjesma u svakom kutku bivše zemlje.
Armija se razvrstala i svrstala.
Ni ja danas ne bih želio biti svjedok onom što bi se moglo dogoditi u godinama novog bosanskohercegovačkog razvrstavanja jer, pjeva bokeljski pjesnik Rikard Katalinić:
Palače su ionako puste,
Pomalo se ruše,
Baš u nove,
i slobodne dane.
Samo crkva stoji,
Zapis naše duše,
I Gospoda moli
da nam sunce grane…
Zašto ljudi žude za političkom vlašću?! I kada je imaju - zašto je se nerado odriču? 
Zato što je prirođena težnja svakog ljudskog bića potvrđivanje svoje vrijednosti.
Zato što politika pruža mogućnost oblikovanja sredine prema osobnom viđenju i što ona sa sobom nosi bogatu lepezu različitih pogodnosti i privilegija.
Neće političar brinuti o vozilu, gužvi u prometu i parkirališnom mjestu. Neće telefonirati i tražiti ljude s kojim treba razgovarati.
Neće ići u mesnicu, na tržnicu, u kiosk po dnevni tisak…
Sve te i druge poslove za njega će raditi vozači, tajnice i kućne pomoćnice. Različite pogodnosti znaju se oko čovjeka snažno splesti i on ih se, naviknuo na njih, neće lako odreći.
Postoje i ljudi koji se žele baviti politikom i preko nje težiti ostvarenju svojih ideala. Nekada, u povijesnim okolnostima, žele osloboditi svoj narod.
Nekada urediti grad po mjeri civiliziranoga svijeta. I tako redom.
Konačno, žele potvrditi svoje postojanje, i to ne na običan, nego na drugi, respektabilan način. Žele ostati upisani u knjige koje povijest svjedoče.
U posljednjih 150 godina Zagreb je imao 55 gradonačelnika. Netko je na toj časnoj dužnosti bio dvije, netko četiri godine.
Samo je Većeslav Holjevac, sa statusom narodnog heroja, obnašao dužnost gradonačelnika u dva mandata.
Sjećanje na njega je spomenik u prirodnoj veličini u gradu Zagrebu. Njegova politička karijera završila je objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Izbačen je iz CK SK Hrvatske i postao politički mrtvac.
U demokratskom svijetu gdje se na položaj dolazi temeljem izborne volje određene društvene zajednice nije zabilježeno da je jedan čovjek dužnost gradonačelnika uzastopno obnašao u šest izbornih mandata.
To je uspjelo Milanu Bandiću, sinu kršne Herceg-zemlje, njegovu političkom talentu, genijalnosti i upornosti u ostvarenju svojih ciljeva.
U nekoliko navrata pokušali su ga diskreditirati, ponižavati i uhićivati. Očito je da žitelji grada Zagreba ne vjeruju pravosudnom sustavu, ne vjeruju da je njihov gradonačelnik kazneno odgovoran i za to su mu šesti put darovali svoje povjerenje.
Ne treba zaboraviti da je uz novog - starog gradonačelnika elitna postrojba filozofa, znanstvenika, gospodarstvenika, umjetnika i sportskih asova.
Uz političku viziju Milana Bandića stali su Slaven Letica, Ljerka Mintas-Hodak, Davor Štern, Ana Rucner, Sandra Perković i niz drugih jednako vrijednih, sposobnih i odanih ljudi.
U noći, 4. svibnja, pobjednički govor Milan Bandić podredio je općeljudskim vrijednostima, zajedništvu i navijestio borbu za novi, sedmi mandat po redu. Uvjeren sam da je to bila najava borbe za nove predsjedničke izbore.
No, kako god, Milan Bandić zavrjeđuje naklon do zemlje.
Ako je legendarni gradonačelnik Većeslav Holjevac, za svoja dva mandata, zavrijedio spomenik u prirodnoj veličini, već sada može se, što bliže središtu i banu Jelačiću, tražiti lokacija za spomenik Milanu Bandiću.
Za spomenik u natprirodnoj veličini. Jer, njegova ljubav i zasluge za grad Zagreb veće su, neusporedivo veće, od bilo koje druge.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.