Da, endemi među ljudima i travama. Trebalo bi – čim čuješ riječ endem upaliti sve alarme – pod hitno zaštititi! Po svaku cijenu! Nekoć su polja i šume bili puni ljudi. Sad su sablasno prazni. Bilo je i poljara i šumara. Zašto ih više nema? Sve se snima iz ureda. Tu su i dronovi. Život nije poljem proći. Od djetinjstva nama je upravo tako. Odrasli smo na selu. Šetati selom nije baš gledano lijepim u vrijeme našeg djetinjstva kad se teškim ručnim radom dolazilo do plodova zemlje. Sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća upravo je tako bilo. Život jest bio – poljem proći. Do svoje njive. Moguće i napraviti neki krug u spletu lenija. Prtenih putova. Nigdje nije bilo smeća. Išli smo s mlađom braćom i sestrama. Baš kao u pjesmi Jove Jovanovića Zmaja – ovdje potok, ondje cvijet. Livade iz sna. Travnati tepih. Nije se toliko trovalo. Zemlja se obogaćivala sazrelim stajskim gnojivom. Sapinjač – korov koji bi se pohvatao po pšenici – ali se lako skidao. Neka vrste puzavice – oporne na dodir. Nije ni jestiva ni mirišljava – samo ima lijepu boju. Mi bismo pažljivo zašli u njivu i skidali ga kad bi se uspuzao do klasja skoro sazrelog žita. Mak dikoji. Sad su sablasno čista polja. Trovačnice – to su postala naša polja. Gdje nekoć bijaše hrašće, sad su vrbe i neka vrsta opasnog genetički modificiranog tobože ukrasnog bilja – proširila se svud uz Bosut. Kako samo raste i crpi ljekoviti Bosut. Ti odrežeš tri grane, nikne njih pet novih. Pušta duboko korijenje. Žilavo. Svoj dio Bosuta nastojali smo čistiti od trnja i korova. Kupili smo usput smeće. Kultura dvadeset i prvog stoljeća jest – kad vidiš bijeli papirić ili najlonsku vrećicu – pokupi je i zapali, to je primijećeno i pripisano našoj duševnoj bolesti. Koga duša ne bi zaboljela vidjevši toliki otpad – po dragim nam poljima?!
Zaštitnik književnosti
Bosna i Hercegovina je i hrvatska književnost dobila u pjesniku Peri Pavloviću zaštitara. U najboljem smislu te riječi. Sredozemno slano jezero. Tako je uzak Gibraltar na karti. Nije popisao sve njegove endeme, što je i razumljivo. Pometi prvo ispred svoga praga. Ili pogledaj prvo oko sebe prije nego što kreneš na putovanje. Možda je ono što tražiš već tu.
Neobična je vitalnost ovog pjesnika. S kakvom nježnom strašću promatra bilinske - vilinske jezike i kako ih pronalazi. Pjesnik koji promatra tlo. Sućutno, zahvalno. – Kada jednom budem trava, moj prijatelju – reče Dobriša Cesarić. – A očajnički ne želimo da budemo samo trava – na to će Hrvoje Pejaković. Pero Pavlović ne niječe tu očajničku želju da opet budemo netko prvi ili drugi ili treći… Volimo svoju dušu i svoj duh i svoj dah. Svoj život. Već se dugo ovaj pjesnik bavi tlom – ovim svetim tlom – ovog puta sonetski artikulirane knjige. Iz svake se pjesme zrcali divljenje – ljubav, uzgoj, njega. Brižne oči ima ovaj pjesnik. Blago Bosni i Hercegovini, posebice Hercegovini – što ga ima. Ima svog dušobrižnika. Matoš misleći na Hrvatsko zagorje napisa – Duša naša zagorski je kraj… Zahvaljujući Peri Pavloviću isto se može reći za naše Sredozemlje – duša naša niče iz kamena. Tako pomno birane riječi u zbirci “Bilinski jezici” moraju i u čitatelja izazvati neku vrstu uzvišenog stanja svijesti. Ili bar ono što se u našem narodu zove lipo gledanje. Sinonim za ljubav. Ta je ljubav tako nježna i krhka, a istodobno maestralno čvrsta – pjesnik postane dirigent i čvrsto drži dirigentsku palicu. Orkestar svira simfoniju onih koji su jedini preostali od svoje vrste. Tu nikli, tu ponikli. Stručnim i ujedno zatravljenim okom Pavlović ih lovi pogledom na njihovim staništima.
Neke ponovno krsti svojim inačicama službenih imena. Ili čita iz neke stare likaruše. Iako izgleda da je sve došlo samo od sebe – Pavlović prvo prikazuje svoju zahvalnost uzdižući to bilinsko blago Bogu kao svećenik na oltaru hostiju. Njegov pohod je euharistijski. Događa se pretvorba. Njegov sonet izmamljuje bilje. I Pero Pavlović je endem među pjesnicima. Već smo rekli. Svoje vrste. Dok se netko grčevito drži samog sebe – te do sebe držice ne ćute baš ništa do podnožja stopala Njegovih. Visoko dižu nos. Nitko da pogleda u zemlju. Svrne pogled. Svi ukočena pogleda zure u autocestu na koju će se uskoro spustiti. Planinari naša sveta brda i planine, naše gore – još spašavaju. Inače bi smričem zarasli svi putovi. A stara je izreka da kad po gori raste smrič – raste zlo i zavist među ljudima. Najsuptilniji način i put kojim se zove u pomoć – onaj poetski pun slikovitih opisa. Svaki sonet je jedna izreciva slika.
Ali Pero Pavlović svojim je pisanjem doista uspio zaći u neku vrstu neizrecivosti. Ne možemo zamisliti glumca kako čita njegove stihove. Pjesme su mu pune sazrcalnih riječi. Što bi to bilo?! Bilinski jezik! Njime se vile mame. To su kratke svete mise. Molitve. Uslišane molitve. Pero Pavlović je sretnik što ima ta znanja i što ih još zna i otpjevati. Glasom prije glasa. Ne pita za svrhu ni za cilj – samo se promatrački potpuno zahvaćen – divi. Daje i točan opis, prikaz biljke, ljekovitost, njihova latinska i narodna imena – navodi staništa. Možemo ga samo upitati je li našao biljku raskovnik koja sva vrata otvara. Ona vrata koja nam bjehu zatvorena pred nosom. K’o ludim djevicama.
Živimo u doba nestajanja raznolikosti vrsta. Možda ćemo i mi biti jedni od nestalih. Atomski rat ili, kako vole reći, nuklearni rat – navodno bi preživjeli samo štakori i lišajevi. To smo davno čuli. Još u osnovnoj školi. Kad su se za vrijeme takozvanog Hladnog rata gradila atomska skloništa. Do danas je preživio rock-bend pod tim nazivom – Atomsko sklonište. Preživio je i njihov pripjev – … jer za ljubav treba imat’ dušu… Koliku ljubav ima zemlja kad toliko rađa. I kolika je ljubav stvorila pčelu. Takva pitanja pred nas stavljaju Pavlovićeve knjige. Budućnost će odgovoriti. Zasad ne sluti na dobro. Odavno već izumiru jezici, s njima i bilje. Laboratorijska invazija je među nama. Kako se obraniti? Otrovom sigurno ne. Otrovi odu u vodotokove. Svaki naš čin, riječ, djelo, misao – popravlja ili pogoršava svijet u kojem živimo. Nešto gradi, nešto razgrađuje, nešto ruši. Sravnjava sa zemljom. Kolektivna svijest, kao i ona kolektivna krivnja, koja se sustavno desetljećima provodi, bez obzira na ustoličeni individualizam – postoji. I među ovcama i kozama postoji kolektivna svijest. Među krdima i među čoporima. I među cvijećem i travama – uvijek je to borba za prostor. – Ti, zemljo, od svih voljena, što će ti još i ljubav Antuna Šoljana… – upitao je u pol šale, u pol zbilje Antun Šoljan zemlju. Zemlja bi mogla odgovoriti da je ne vole svi kao Mišo Kovač koji pjeva: – … poljubi zemlju po kojoj hodaš, ona ti ništa nije kriva… I ljudi manje vole jedni druge. Postali smo bešćutni. Možda je bešćutnost jedna od naših osobina koja osigurava bolji opstanak. Sveti je Franjo svoju sljedbenicu svetu Klaru zvao – Biljčice! Cvjetići svetog Franje. Poznati su i vijenci. I od cvijeća i od riječi. Naš najdugovječniji časopis za književnost “Vijenac” upravo to i sugerira – da su i riječi – cvijeće. A naše pjesme i štiva – vijenci.
Pero Pavlović ne pridržava se slijepo sonetne forme u kojoj u današnje doba ima već odveć artificijelnosti – tako da nije napisao ni jedan formalni sonetni vijenac. Nema potrebe. Jer svaki je njegov sonet pješačka magistrala. Trebalo je ići poljskom cvijeću u pohode. Po kamenjaru. Po već nestalim stazama. Zateći ih na rodnom mjestu. Svaka je biljka Božja suradnica. Osobito one ljekovite, a možda su i one otrovne u malim količinama isto ljekovite. Mora se reći – bio bi srca kamenoga ako ne bi oćutio ništa. Onako kako Pero Pavlović piše o cvijeću poljskom – raznježuje nas. Preplavljeni smo blagošću. Ali i upozoreni. Nestanu li endemi – i naša će endemičnost izumrijeti s njima. Humana i nehumana preseljenja čine svoje. Tu su još i ptice i sva ostala živad i živine. Vjetar i elementarne nepogode. Je li čovjek kriv za sve? Ako jest – koji čovjek? Većina? Manjina? Muški? Ženski? Djeca? Kakva djeca? Zar i ona koja pred materom pokorno stanu objesivši ruke niz tijelo i malo naklonjene glave na rame kažu: – Mama, neću više! Tko bi ih mogao kazniti? Skrušeno dijete. Koliko nas danas ima skrušenih? Čovječe, iako ideš uzdignuta nosa ponad zvijezda i ne ćutiš se malen – čut ćeš stričke i oćutjet ćeš – miris vrtla poslije kiše.
II.
Postoje endemični trenuci u našim životima i možda zbog jednog takvog trenutka nikne pripadni mu cvijet. Tako trenutak postane ponovljiv. I procvjeta bar jednom na godinu poput jasmina ili jorgovana. Mi živimo zbog ljubavi između neba i zemlje. Naš Bog jest transcendentalan, ali je vidljiv u svojim stvorenjima. On prelazi granice našeg iskustva, a svako iskustvo svjedoči o Njemu. Za Peru Pavlovića svjedoka ima dosta. Za nj je bilinstvo zrcalo neba. Takva raznolikost! Ljudi, gdje god dođu, naše je iskustvo, ostave opuške i prazne limenke energetskih pića. Endemi nisu opstali uz pomoć ljudi, nego unatoč, a možda i usprkos ljudskom utjecaju na okoliš. Dokle?! Možeš kako ‘oćeš, ali nećeš dokle ‘oćeš. Istina nikad ne stari. Vječno mlada. Ljepša od livade pune poljskog cvijeća ili negdje tu s njom u ravnini. Ne potiru jedna drugu. Pero Pavlović nam u svojim “Bilinskim jezicima” podastire imena od milja. Nekad, kad su se davala imena, bilo je više ljubavi na zemlji. Bilo je više milosrđa. Sad samo isprazne molitve, puki obrasci. Bog je zamrzio na nas. Ispljunut će nas. A sve nas je volio. Cvijeće čuva tajnu te ljubavi i obznanjuje je u plodovima. Od bjelogoričnog proljeća do zimzelene zime. I kako su lijepi ti bilinski jezici – sve same umiljenice koje su obradovale oči koje su ga spazile i prišla je riječ na usta. U jednoj knjizi Pere Pavlovića kaže se – Beri blago! Dvoznačno – ne kidaj, ne čupaj bez razloga – beri blago blago. Te su trave blago. Bogatstvo. Raznolikost. Svaki listić svoju formu ima. Svaki cvijetak svoj početak. Pup. Ćuti se blagoslov. Sve odiše čistoćom. Čovjek se osjeti očišćen i okupan pri samom opisu tih bilina. Poželi umrijeti i da ga k’o Isusa umotaju u mirisne obloge te najniže zemljine djece.
Kako bismo mogli prevesti riječ endem – jedinstvenica... samostojnica. To bi bilo u stilu Pere Pavlovića. Iako nije samo o pticama riječ – može se reći raraavis. Rijetka ptica. A moglo bi se reći i da su ovisnice ili živa relikvija nekog izgubljenog svijeta. Ostatak ostataka. Raja na zemlji. Čuvarice. Uspjele su djelić zemlje sačuvati samo za sebe. Otkud je došlo sjeme? Pitaj Boga. Je li ga vrtlar Rabindranatha Tagorea prvi posijao? U Knjizi Postanka piše – stvori. U počelu bijaše – pčela! Jer gotovo sav bilinski svijet živi zahvaljujući pčelama. Znači u početku bilinarstva stoji pčela i stvoreni svijet u svojem najljepšem obliku – u cvatu. A osjemenilo se tijekom oplodnje. Primordijalna juhica koju nude znanstvenici ne da nam se kusati. Draži nam je Veliki Umjetnik i Mjernik. I njegovi zlatni rezovi. Endemi – ti samosvojci i samosvojke izazivaju poštovanje. Netko je tu nekoga sačuvao. Kao vrstu. I nerazmjerno tome – netko nekoga nesmiljeno uništava na svijetu. Ljudski život ili cvijet. Tko? Svi mi. Staro je vjerovanje da je travlje majčina kosa. Ta ti naši endemi su kano sin jedinac i kao kći jedinica. Pitanje je vremena s obzirom na događanja u svijetu koja su i kod nas uzela maha – koliko će ta njihova endemičnost trajati. Hoće li Perine knjige biti posljednje zbogom toj svetoj pčelinjoj ispaši? Na snazi je veliko izumiranje – izumiranje ljudskih jezika, a onda shodno tome i bilinskih. “Anđeo nestajanja” naslov je romana Slobodana Šnajdera. U Nizozemskoj, gdje je ta knjiga polučila osam izdanja ili čak i u Danskoj – nemojte nas ovaj put hvatati za riječ jer o tome se čulo usput – uglavnom u jednoj od tih zemalja jest. Za Nizozemsku znamo sigurno da je već prije petnaestak godina donesen zakon o zemljištu gdje je ne znamo koliki postotak parcele morao ostati neobrađen. Male livadice. Nešto slično postoji po običajnom pravu već davno na Braču. Za korisne trave i kukce.
U plemenima indijanskim u Kanadi bila je jedna sestra, druga bje u Sibiru. Jednom godišnje sastajahu se na Grenlandu. One su bile jedine govornice jezika koji je već izumro, našao je vjesticu u novinama Hrvoje Pejaković. I zapisao ih. Te dvije sestre. Bilo je to još osamdesetih prošlog stoljeća, kad si još mogao barem listati novine u Hrvatskoj. Prije preuzimanja svih vrsta. Hrabar je taj pavlovićevski odmak od dnevne zabave, to jest reklamne politike. Hoda svojom zemljom pognute glave. Ne zbog nekog njegova sramotnog čina – nego što poštuje zemlju koja nas još uvijek drži. I gravitacija može zakazati. I možda kao ljudski rod dobijemo pravednu kaznu – horror vacui u paketu s klaustrofobijom. Najzad u vakuumu – razuđivanje.
Ljudi danas
Šop je rekao “Kućice u svemiru”. Danas ljudi više provedu u automobilu nego u kući. – Ni Bog nam više ne može pomoći – rekao je Slavko Kulić, dodavši da jednako bježi i od optimista i od pesimista. Ipak, Pero Pavlović ne odustaje od svog udivljenja, makar sve bilo privid po budizmu. Bog se očituje i u tim travkama mirisavkama. Dok ih bude bilo – neće odustati od njih. Livade s poljskim cvijećem ljepše su nego katedrale. Zidova i ruševina smo se nagledali. Zidovi bez slika ispijaju čovjeka, a sva bilina toči mu snagu u oči. Je li to samo sjećanje na raj ili stvarnost? Ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo. Ima i toga u poeziji Pere Pavlovića. Zvrcamo bez veze – već nakon što je sve izgubljeno. Može li se sve izgubiti? Može. Ne budeš isti čovjek. Stekneš moć ili nemoć. Nad sobom ili nad drugima. Moći iskazati. Moći prešutjeti. Moći pretrpjeti. Bijedu, sveopće zaluđivanje. Spaljena zemlja. Neprestano suzdržavanje. Go’ kamen. Drača i smrič. Zagušljiva crnogorica. Odumiranje plemenitih vrsta. Činiti nepotrebne stvari. Drukčije je kad pjesnik dobije uputu od svog anđela čuvara: – Piši! Pero je dobio taj nalog. Mi smo pak dobili drukčiji: – Suzdrži se! Sustine et abstine!
III.
Presušile su suze. Teške nasljedne bolesti. Toliki kojima nije potrebna književnost ni poezija. Ni slike im nisu potrebne. Vide i ne vide. Sunce izlazi i zalazi i za dobre i za zle. Je li Isus dao lažno obećanje kad je rekao da ćemo činiti i čuda veća od njegovih? Obnoviti lice zemlje? Izgoniti zle duhove. Bolesne liječiti. Čovjek posumnja u sve. Od tolike nemoći posustane. Rob svojih i tuđih strasti. Rob svojih i tuđih slabosti. I toliko toga progutati. Ni kriv ni dužan. Zmije koje zahvaljuju Bogu. Što su pobijedile ženu. Žena pobijeđena. Žene pobijedile muževe. Trenutak i sve se preokrene. Kolo sreće? Već smo rekli, Pero Pavlović je endem među pjesnicima. Pjesnik živih relikvija. Lišajevi i štakori imaju najveće izglede za preživljavanje. Šutnja. Molitva nad molitvama. Na posljednjim lokalnim izborima u Hrvatskoj postotak izlaznosti bje 11%. Ili se varamo? Prolivena krv nam je dala i tu slobodu. – Lijepo kao umjetnost, duboko kao politika… – zapisa u svom feljtonu Janko Polić Kamov. Razočaranje je malo reć’. Krađa, otimačina, potpuno bezboštvo. Eliminiraj bolje od sebe. Pljuj povrh sebe. Zaboravi da ti je ikad bilo lijepo. Da je ikad išta bilo dobro. Život ide dalje? Jasmin je procvjetao dok si ti bio u zatvoru. Previše blagosti. Strojevi melju kamen. U kamenu prašinu. Zatim se u nju ulije ljepilo. Dobije se neka vrsta kamenog tijesta. Od njega se onda lijevaju kipovi ili oblikuju po ukusu naručitelja. Suvišan komentar.
Bez umjetnosti ne vrijedi živjeti. Pero Pavlović promatra bilinarstvo k’o najdragocjenije umjetničko djelo. Pjeva mu, tetoši ga pjesmom. To nadahnuće i nastojanje ne bi smjelo ostati neplodonosno. Neki misle da sav taj ushit neće ništa promijeniti, mi pak vjerujemo da će biti još vozača koji će voziti tako da vidiš kako trava raste.
Ako ništa ne možeš promijeniti – ako to što činiš – ne djeluje, ništa se ne događa – mijenjajmo sebe za ove stranice. Mijenjajući sebe, mijenjamo i cijeli svijet u kojem živimo. Ne vidimo odmah čudesne preobrazbe, ali i naš djelić kolektivne svijesti možda jednom prevagne. I postane općenarodno mišljenje. Tko zna! Mala iskra izazove plamen. Možda je tako i s plemenitošću. Nije možda, nego sigurno. Polazišne točke mogu biti na tko zna kojoj strani svijeta. U kojem djeliću sekunde. Tako tvrdi teorija kaosa... poznata priča o leptirovim krilima u Japanu koja sukcesijom – lančanom reakcijom – dovedu do uragana u Američkom zaljevu. I obratno – ovisi kakav se vjetar razvije od tih leptirovih krilaca. Takav je slučaj i sa svakom riječju koju izgovaramo ili zapišemo. Nismo li mi u religiji koja počiva na zapisanoj riječi? Onoj što bijaše u početku. I koliko je kapela, crkvi, katedrala sagrađeno! Koliko bje puka tebi stečenog! Bilo je i ognja i mača, ali doslovno – a ipak bje više u prenesenom smislu. Riječju, mišlju, djelom i propustom. U tom četverstvu niču svi naši grijesi, ali i svi naši duhovni uspjesi… sve naše suze i gorčine – sve slasti i miline. A u središtu svega – srce. Naš krvotok. A krv nije voda – rekao je Leopold Bogdan Mandić. Sveti Leopold Bogdan Mandić. To je jedna od njegovih oskudnih rečenica. Jedan od njegovih uskličnika. Rijetko je govorio – obično je slušao. Isto tako je zapovjedno-moliteljski uskliknuo: – Imajte vjere! Iako je rečeno da je vjera dar, čovjek je i spoznajom može u sebi izgraditi. I razrušiti sagrađeno. Sve može biti dopušteno, ali sve ne izgrađuje. Reče sveti Pavao.
Prihvat i potvrda
I pjesma se gradi. Sonet. Napisati jedan sonet – to je izliveno zvono ili barem božićni zvončić. Praporci. Obećanje boljeg svijeta. Postoje zvonici na preslicu. Sve što utječe na čovjeka, utječe i na sav biljni i životinjski svijet. Postoji nešto što se zove – blagotvorni utjecaj. To bi se moglo reći za pjesnika Peru Pavlovića. I utjecaj i učinak. Možemo reći da se nakon čitanja takvih knjiga čovjek ćuti pomalo blažen, a ako ne blažen, ono razdragan i razblažen. Ovakve nas knjige nukaju da gledamo preda se. I lijevo i desno. I vidjet ćeš tu neporecivu ljubav zemlje i neba. Daždite nebesa! A ono prži sunce. Ni oblačka. Pamćenje vrste učini da proplamsa rod. Na dalekom dijelku svijeta. I postane endem. Ne više u svojoj domaji. Kao i s ljudima. Ništa se ne moramo oholiti – mi smo tek šesti dan stvoreni. Ne postoje mrtva slova na papiru. Mrtvi možemo samo mi biti. Što nije rijedak slučaj. Uza sve užitke i uživanja – mrtvi smo. Užitak u iću i piću i drugim tijelima. Što nedostaje? Bezdušnost i bešćutnost ne vide nikakvo zlo u sebi, tebi, ovima i onima. Diraš u ranu kao da si umočio žlicu u puding. Bože, smiluj se! Vrati nam naš ljudski integritet. Oprosti gluposti. Uključujući i ovaj tekst. Blago još jednom Peri Pavloviću – ako on njih gleda i raspoznaje – i one njega zacijelo cijene. Lijepo je osjetiti da si prihvaćen. Obostrano. Pero je to obostranstvo postigao s bilinarstvom. S ljudima ne. Ni sa samim sobom. Barem se može tako iščitati iz njegovih knjiga. Od ljudi Pero Pavlović ništa ne traži sve dok ga svijet oko njega ne natjera na vapaj. Iz dubina. Ništa ne traži nego prihvat i potvrdu, priznanje da postoje ti ostaci prvobitnog raja u njegovoj pjesmi i u svima nama. A endemima želi da opet niknu iz tla. Procvjetaju. Oplode se. Osjemene se. Tajna životnog smisla. Nedokučiva. I bolna. – Kita boli more – rekao bi Ephraim Kishon. Možda je najveća moguća bol iza mrzle zime pune mraka propupati u svjetlosti proljetnog jutra. I stabla se muče. Zamiru te uskrsnu. Sunce mamac. Izmami pup, listić i smije se. Samo da sve ne sprži u ilinštaku. Sunce pravde tražili smo, traže je i naše livade i rijeke, naši usjevi. Molim pljusku – puca zemlja od žeđi. Pardon, pljusak. I gotova je ova naša oveća pjesanca u prozi. Može se reći i esej. Što vam možemo obećati?! Sretno ćemo izumrijeti. Ili pak nesretno. Sve već odavno poznato i odživljeno. Postanak i opstanak. Vječna tema. Preostali izdanci bivšeg svijeta. Ipak postoji radost i u nestajanju. Netko će doći iza nas. Netko će nam izići u susret. Ima ona duhovna šansona – … žalosnom pristupi, srca ne otupi… Ako taj netko nađe i prepozna endeme u svemu oko nas i ako mu Pavlovićeve knjige budu u rukama, neka zna da je čitao molitvene knjižice. Časoslov.
Otvori KEKS Pay
