Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
josip muselimović

Kada je stvarao našu zemlju, Bog je ostavio vidljive otiske svojih ruku i svojih namjera. Darovao joj je lijepe gore, planine, more, rijeke i jezera, nastanio je ljudima lijepoga izgleda, plemenita duha, razborita uma i razuma. Stvorio je sve uvjete da ona stasa, lijepo se razvija i da ljudi u njoj žive sretno i ponosno. Po onom što ima i što nam daje, naše zemlje nema nadaleko.

Ali, uzalud!

Nakon svega – kao da je Stvoritelj svojoj nerazumnoj djeci okrenuo lice i prepustio ih tami i beznađu. Prepustio ih bezumlju, sve dok ne shvate da je rat velika krvava laž, teška nesreća i da je, nakon svega, kod pobjednika i pobijeđenih poražen čovjek. Onaj čovjek kojega je Bog stvorio sebi na sliku i priliku.

U našoj zemlji vrijeme je stalo kao da su je opasali zli duhovi.

Prije stotinu godina u Sarajevu su živjeli sefardski ljekarnici (Židovi) koji su uspješno liječili kao nitko drugi. Oni su vjerovali kako je svaki bolestan čovjek opasan zlim duhovima i da najprije njih treba otjerati. Liječili su prahom od mumija jer su vjerovali da je u njemu tijelo i krv mrtvaca. U mumijski prah dodavali su krštenu sol. Napravili bi smjesu i bolesniku davali da pije i pritom Bogu se molili. Bilo bi dobro nabaviti mumijskoga praha, krštene soli i zraka iz visočkih piramida, napraviti smjesu, staviti je u bočice i davati pojedinim ljudima.

A da pritom Religijsko vijeće moli: “Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se”, sve dotle dok se ne uvjere da su od naše zemlje otjerali zli duhovi.

Ako ni ova jedinstvena liječnička metoda ne bi pomogla, u tom slučaju oko naše zemlje ne bi se više trebalo truditi. Treba je pustiti niz Drinu ili Jadransko more.

Stara poslovica kaže: “Bolje je biti malo slijepa, nego previše lijepa”.

Je li ta ljepota privlačila osvajače s Istoka i Zapada pa našu zemlju stoljećima napadaju, u ropstvo bacaju, haraju, siluju, varaju i iskorištavaju?

Ne daju joj da predahne, očisti svoja dvorišta, otkloni podjele kojima se ni broj ne zna i da konačno u miru počne živjeti. Stara poslovica kaže: “Bolje je biti malo slijepa, nego previše lijepa”.

Od čovjeka može se čovjek svačemu nadati, svašta može doživjeti i vidjeti. Točno je da je život, pa i onaj koji najkraće traje, grub, težak i da pred čovjeka, na svakome koraku, postavlja prepreke. Jedne u djetinjstvu, druge u vrijeme adolescencije, treće u vrijeme školovanja i one najteže – u vrijeme karijere i roditeljstva.

Naši ljudi su posebna rasa: otporna, snalažljiva, navikla na gospodarske, vjerske i političke zulume, ali ovo vrijeme ostalo je bez svog smisla i dostojanstva. Nadugo i naširoko sve je pošlo kako ne treba i kako ne valja. Ljudi su umorni od rata i neviđenih strahota, a jednako tako i od dugih godina čudnog poraća i njegovih zavrzlama.

Ne treba čovjek u životu biti pesimist jer za gore stvari ima vremena. Ima napretek. Ali kada, kao razumna bića, otklonimo iluzije i neutemeljeni optimizam, i poluslijepom čovjeku je jasno da poražene snage u krivom ogledalu vide sebe i svoju povijest, pripremaju se i čekaju da nas gurnu u nove sukobe. Jasno i glasno govore da bi granice trebalo prekrajati. Kao da ljudi u našoj zemlji postoje samo za to da se međusobno muče, tuku, ubijaju i granice popravljaju i prepravljaju.

Osvajači bi najradije dolinu Neretve, Une i Drine, visove Jahorine, Vlašića i Veleža, strpali u uzavreli kotao, kuhali i prokuhavali dok se ne ukaže prilika da prigrabe i sebi pripoje jedan, makar i najmanji komad. Od davne 1463. godine, ovu zemlju jedni, drugi pa svaki, gaze i ponižavaju, kao lubenicu cijepaju i slade se.

Živimo u vremenu u kojemu se pravda ne osjeća. Ustav, također! Kao da ga i nema.

Vjerojatno nigdje na svijetu ne postoji država u kojoj se ne poštuju sudske odluke i to one najviše sudske instancije – Ustavnog suda. Kada se društveni odnosi poremete i zakompliciraju, od kada je Boga i čovjeka, postoji tijelo razumnih ljudi koji će te enigme razrješavati snagom sudske vlasti i kažu: To je tako. Drugačije biti ne može. Ovo morate poštovati. U protivnom – izložit ćemo vas sankcijama kaznenog zakonodavstva.

Na ovim prostorima ni takva upozorenja ne znače puno – običan papir i ništa više.

Umjesto ustavne norme i kaznene sankcije u našoj zemlji nastanila se – distanca. Distanca između istoka, središta i zapada, nerazumna distanca među najvećim političkim strankama, pa onda i poddistanca unutar tako formiranih zajednica. Kratko i jasno: distanca nas je dovela u stanje društvenog, gospodarskog, kulturnog i političkog meteža.

A u tom metežu sve je nestalo: tvornice, građevinski i poljoprivredni sustavi, besplatno školovanje i besplatna zdravstvena zaštita. Ni banke više nisu naše. Našim novcem upravljaju drugi. Oni kažu da mi znamo raditi i zaraditi, ali novcem upraviti ne umijemo.

U toj silnoj “brizi” (6. travnja 2001. godine), u osvit jednog crnog utorka, oklopne snage SFOR-a i FMUP-a tenkovima su ušle u uspješnu privatnu Hercegovačku banku, raznijeli je, novac pokupili i odnijeli.

“O, sram i grdoba”, pjevao je stari dobri Aleksa.

Nije dobro kada se tuđa bahatost počne o nama brinuti, kada žele da ih poštujemo, slušamo i da ih se usput malo plašimo. Zato uvijek treba na umu imati hercegovačku mudrost:

“Sačuvaj nas, Bože, našega kaosa, tuđega reda i tuđe uprave”.

Državom se ne može upravljati bez pravednosti jer tamo gdje se zakoni ne poštuju i gdje nema pravde, nema ni države. Nema je ni tamo gdje narodni zastupnici svojim životom ne potiču državljane na poštenje u poslu, na skromnost i čestitost u životu.

Sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.), talijanski dominikanac, vjeroučitelj, zaštitnik knjiga, akademika i filozofa, piše:
“Kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego razbojnička družina”.

Našom zemljom šest desetljeća, moguće i šest posljednjih stoljeća, vladaju priviđenja. Priviđenja došla iz bijeloga svijeta, s konca i konopca; oni odlučuju i vladaju, zatežu i popuštaju, podižu i spuštaju, po potrebi ucjenjuju i uhićuju.

Njih zanima samo osobni probitak i dobitak. U romanu “Na Drini ćuprija” Ivo Andrić nobelovski, kao nitko drugi, opisuje ovaj odnos:

“Željeznička pruga pružila se do Višegrada, svatko slavi, samo Alihodža govori: Ti si budala kada misliš da je Švabo pare trošio i mašinu proveo samo zato da bi ti mogao brže putovati i poslove lakše svršavati. Ti vidiš samo da se voziš, a ne pitaš se šta mašina odvlači i dovlači osim tebe i takvih kao što si ti. Ali to u tvoju glavu ne može stati. Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa ćete Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da ćeš ići”.

Bože, da mi je znati kuda je ovu zemlju povela višegradska mašina, gdje su njezine usputne postaje? Gdje li će nakon lutanja i spoticanja okončati? I hoćemo li, konačno, isplivati na pravu obalu.

Neizvjesnost je našu zemlju pretvorila u zemlju za bježanje. Kada se temeljito upozna običan život običnog čovjeka, jedan veliki društveni događaj ili povijest jednoga naroda, to mogu biti zanimljive priče. Mogu poslužiti za razmišljanje jer u vrijeme sveopće komunikacije nema zaštićenih mjesta ni potpuno izoliranih prostora. Sve je premreženo i sve je interesnim skupinama i ratnim planovima dostupno.

Svaki razuman i iskusan čovjek može, koliko-toliko, predvidjeti razvitak društvenih odnosa i poduzeti potrebne radnje da ga sutra ništa ne bi moglo zateći i iznenaditi. Ni čovjek ni priroda. U svojim postupcima čovjek mora biti oprezan i suptilan. Ne smije se služiti teškim riječima, pogotovo ne onima, težim od olova, koje mogu nanijeti bol, patnju i neku vrstu bolesti.

Nikada i nikako s pozicija političke moći, s duhovnoga i svetoga oltara, ne smiju se upućivati riječi koje bi još jednom mogle potaknuti svijetlo oružje i nove sukobe. Sve je pošlo naopako i kako ne bi smjelo biti. Tako za vrijeme božićnih blagdana u svijet odoše poruke za koje se može reći da više sliče onima koje izlaze iz rovova i podruma, a ne s oltara i posvećenih bogomolja. To su poruke koje ruše sve oko sebe.

Kada čovjek počinje graditi kuću, mora razmisliti o stabilnosti njezinih temelja. Neće gradnju početi na hridi i strmini jer malo dulje, teže i ozbiljnije kiše sve u ponor mogu odvesti. Mora se raspitati o mogućim potresima i pomicanjima tla. One najmanje potrese po Merkalijevoj skali mogu zabilježiti seizmografi i njihovi uređaji. I takve treba provjeriti jer će one veće, snažnije, razornije, pustošnije i katastrofalne svatko čuti.

Eto, naša prastara državna zajednica (1918. godine) počela je graditi temelje na hridi s koje se jednim potresom stropoštala u ambis. Jedan metak, pa metak za metkom, i eto potoka krvi i nesreće. U Srbiji su u Stjepanu Radiću, predsjedniku Hrvatske seljačke stranke, vidjeli katoličku prijetnju koja u svakoj prilici postavlja eksploziv pod mukotrpno stvorenu državnu zajednicu.

“Stjepana Radića i njegovu bratiju treba zaustaviti. Podigao je sve što je zlo i pokvareno”, pisalo se, govorilo i poticalo.

Tko će to uraditi?

Uradit će Puniša Račić, istaknuti član Srpske radikalne stranke. Za vrijeme održavanja Narodne skupštine u Kraljevini Jugoslaviji (20. lipnja 1928. godine) atentator je uzeo zakon u svoje ruke - ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića te teško ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

To je bio povod da se ustaška falanga, zajedno s makedonskim ekstremistima, udruži i organizira atentat u Marseilleu (9. listopada 1934. godine), dočekaju kralja Aleksandra Karađorđevića i na ulici ga kao psa ubiju. Pucao je iskusni međunarodni ubojica Vlado Cernozemski, koji se borio za samostalnost Makedonije. Govorilo se da je imao nekoliko atentata i toliko ubojstava. Ni ovoga puta nije promašio metu.

Dobro je pisati i upozoravati. Jer kada se nevrijeme zaigra, onda će u nebeskim olujama, kao ranjena ptica, i najsuvremeniji zrakoplov na zemlju pasti. I najsuvremeniji brod, poput Titanika, nestat će u morskim dubinama kada se sudari sa santom leda.

Isto tako, nestat će ljudi i narodi kada slabašnih krila visoko polete ili se na otvorenom prostoru sudare sa suludim mislima, idejama i ratnim zanosom lidera ledenih pogleda i bolesnih unutarnjih poriva.

Hladno je, i opasno je!

Proljeća ni na vidiku! •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.