Naslovnica Kolumne

Hej, mostovi na Neretvi

13. kolovoza 2019. u 13:18 0 komentara 255 prikaza
josip muselimović

Pjesnici su čuđenje u svijetu - pjeva veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić. I mostovi su to isto! Od svega što u svom životnom nagonu čovjek podiže i gradi, u mojim očima ništa nije vrjednije ni bolje od mostova. Oni su važniji od kuća i svetiji od hramova. Svačiji su i prema svakom jednaki. Oni ne služe ničem što je tajno ili što je zlo - uzvraća nobelovac Ivo Andrić.

Veliki, mali, pa i oni najmanji, mostovi preko kojih se može prekoračiti s jedne na drugu stranu obale izazivaju poštovanje. Oni danju i noću, po suncu i kiši, vjetru, ledu i svakom nevremenu služe čovjeku i njegovim potrebama. Nikada i nikoga ne pitaju od kuda su, kamo idu, što nose i prenose, nikom ne traže putnu ispravu i propusnicu i ni od koga ne traže naknadu za blagodat koju im pružaju.

O mostovima i njihovim ukrasima pjevaju pjesnici. Pišu književnici. Likovni umjetnici različitim stilovima ih ukrašavaju i uljepšavaju svojim bojama. Velike mostove povijest krsti imenom znanstvenika, znamenitih pjesnika, književnika, vojskovođa i državnika. Kad se izgradi novi most, presijecanje vrpce i puštanje u promet i ne može proći bez političke svečanosti, gozbe i pučke veselice. Tako je u normalnim vremenima i u normalnim državnim zajednicama.

Kako je naša zemlja, očito, retardirana državna zajednica, daytonska tvorevina “s posebnim potrebama”, koja se danju i noću tajno i javno razgrađuje po svim svojim šavovima i utvrdama, pučka veselica upriličila bi se jedino u slučaju da je s uspjehom zaustavljena gradnja jednog velikog - Pelješkog mosta.

Onog mosta koji susjedna zemlja gradi u svojim teritorijalnim vodama s novcem Europske unije i čija je izvedba povjerena, trenutačno, najmoćnijoj gospodarskoj zemlji svijeta - Kini. Jao nama s ljudima kratkih, zamagljenih pogleda i plitke pameti kad nas male, nemoćne i bez igdje ičeg vuku u sukob sa susjedima, Europskom unijom, NATO savezom i cijelim svijetom. Samo naivan ili potpuno neupućen čovjek u svojoj glavi može zamisliti da bi EU za jedan projekt odobrio “sitnicu” od 800 milijuna eura nepovratnih novčanih sredstava da u projektnoj dokumentaciji i regulativi o pravu mora sve na svom mjestu nije.

U ovom nepotrebno zategnutom trenutku jedna stvar je neprijeporna. Ispod svodova Pelješkog mosta mogu proći najveći brodovi koji plove po svim morima i svim oceanima ovog svijeta. Problem je jedino u tome što tako veliki brodovi ne mogu pristati u neumsku luku. Dakle, ispod mosta proći mogu, a u luku pristati ne mogu. Gdje je tu problem? U mostu, u luci ili u glavama ljudi?

I danas, kao i prije stotinu godina, ima dovoljno razloga da se čovjek upita što se događa s našom zemljom. Ima li neka luka u koju bi ona, nikom kriva i nikom dužna, u miru mogla pristati? Nemam pretenzija odgovoriti na ovo pitanje, ali znam da je ona lijepa, prelijepa i vareškim zlatnim nitima protkana.

U mojim mladim i zrelim odvjetničkim godinama, u velikim i ozbiljnim sudskim procesima kad je trebalo potražiti znanstveni odgovor na pitanje tko je i kako je psihički strukturirana optužena osoba, uvijek sam u pomoć zvao neuropsihijatra dr. Antona Hercega. Zašto? Zato što je bio nepogrešiv dijagnostičar i što sam mu beskrajno vjerovao. Svi smo mu vjerovali! Suci i tužitelji također! Danas nije među nama. Inače, pozvao bih ga i pitao tko su ovi ljudi. Jesu li oni u stanju shvatiti značenje svojih nerazumnih postupaka i posljedica koje na međunarodnom političkom planu izazivaju? Ne znam. Nisam siguran kakav bih nalaz i odgovor dobio.

Prije nekoliko dana zanoćio sam u lijepom starom Travniku. U predvečerje, pri zalasku sunca, s visoke kule osluškivao sam huk raspjevanog potoka i promatrao Grad, Vilenicu, Bukovicu, Guču Goru i Dolac. Popeo sam se na vremešni zidić i potražio obrise lijepe Nove Bile. Tu sam s pogledom zastao. Minuli i moj Bijeli put dugo mi nisu dali oči sklopiti. Slava ti, Bože, za nemir ove travničke noći - u sebi pomislih, a kroz uho zazvuča pjesma “Srebrena Bosno, kolijevko naša, molimo za tebe sto očenaša”.

Ako vas tijekom turističke sezone ili u neko drugo godišnje doba putevi odvedu do Crne Gore, pa se zateknete u kavani, restoranu ili na nekoj veselici, sigurno ćete čuti pjesmu “Hej, mostovi na Morači, što spajate rastavljene”. Uz riječi i melodiju ove pjesme Crnogorci na noge ustaju, ruke u zrak podižu, nazdravljaju, a često i kolo zaigraju. Mostovi su se uvijek slavili. I slavit će se! Eto, ova narodna pjesma poslužila mi je za naslov današnje kolumne - Hej, mostovi na Neretvi.

Ako se tijekom turističke sezone zateknete u Mostaru, dočekat će vas raznolik program kulturne manifestacije Mostarsko ljeto i skokovi sa Starog mosta. Dočekat će vas njegovo veličanstvo Stari grad i Stari most. Dočekat će vas Unescova svjetska materijalna baština. Nije malo!

Nikad i nitko u Mostaru neće vam priznati da na svijetu ima ljepši i važniji most. To osjećanje ponosa i gordosti prenosi se s generacije na generaciju. Kako jedni umiru, a drugi dolaze, to se neprestano osvježava reskom burom s padina planine Velež i toplim jugom iz doline rijeke Neretve. Taj osjećaj kao živa sila održava ljude u uzvišenoj predstavi koju imaju o sebi, svom gradu i svom mostu. Oni se kao mlada stabla vežu uz stari suhi kolac i kameni most i tako žive.

Jer nigdje na svijetu, oni tako misle, nema toliko sabijene podnevne svjetlosti, povremenog povjetarca, žubora vode i cvrkuta ptica kao tu na Starom mostu i oko njega. Noću kad svjetlost punog Mjeseca obasja kule, “kapije” i cijeli Stari grad, to je idealno mjesto i blaženo vrijeme za uzvišena razmišljanja, za ljubav, poeziju i odmor. To je davno, mnogi će reći, bez nekog velikog razloga i pokrića, poprimilo razmjere mita.

Kad Splićani slave svoj grad, znaju zapjevati “Ća je pusta Londra kontra Splita grada”. Svaki Mostarac reći će vam što je Rialto, opjevani i legendarni venecijanski most na kojem se stoljećima rađaju ljubavi i dogovaraju bračni savezi kontra našeg Starog mosta. Ništa! Obična građevina koja povezuje kanale i ispraća male gondole i uvijek raspjevane talijanske gondolijere.

Istina, davno, prije 453 godine (1566.) Stari most podigao je Sulejman Veličanstveni. Gradnja je trajala devet godina. Njegov graditelj bio je Hajrudin, učenik znamenitog Sinana. U to vrijeme most je bio jedna od najvećih lučnih konstrukcija na svijetu, ako ne i najveća. Dug je 30 metara. S kamenim lukom visokim 25 m ponosno nadvisuje modrooku ljepoticu Neretvu. - “Mostarski Stari most je kao najljepša djevojka što je u vodu zagazila pa suknju malo podigla da je ne bi skvasila” - oduševljeno piše Ivo Andrić.

Most su čuvali mostari. Po njima je grad dobio svoje ime. O ovom mostu pisao je svatko. Ali gotovo ništa nije napisano o još starijem - drvenom mostu kojim se prelazilo s jedne na drugu obalu rijeke Neretve. Kad je taj most sagrađen? Tko ga je podigao? Kameni most se slavi. Drveni je prepušten povijesnom zaboravu.

Kao stabilna i postojana kamena građevina, Stari most na svoja pleća preuzeo je teret prometa ljudi i roba s jedne na drugu stranu obale. S istočne na onu drugu - zapadnu. Drugog prijelaza nije bilo. Grad je počeo rasti i širiti se. S vremenom su se otvorili putovi prema zapadu - zapadnoj Hercegovini, dalmatinskim gradovima i mjestima oko Splita. Kao premosnica i kuca žilavica Stari most počeo se gušiti u prometu. U isto vrijeme, na jednom mjestu, nisu mogli prolaziti ljudi, natovareni i nenatovareni konji i sitna stoka. Most je postao, kako se danas kaže, prometni čep. Gradu je trebao još jedan most. Trebao mu je još jedan prijelaz s lijeve na desnu obalu Neretve. U neposrednoj blizini glavnog gradskog trga Musala osmanlijske vlasti započele su gradnju novog mosta. Gradnju je prekinuo Hercegovački ustanak iz 1875.

Pritisnuti stoljećima osmanske despotske vlasti, Hrvati su 19. lipnja 1875., a Srbi nekoliko dana kasnije, pošli u odlučan boj za oslobođenje. Berlinski kongres 1878. donio je povijesnu prekretnicu. Na ove prostore došli su novi gospodari - Austrougari. Veliki kameni blokovi na gradilištu dočekali su Austro-Ugarsku Monarhiju. Upotrijebljeni su za dovršetak radova.

Baš onako kako je nova vlast 1945. građevinski materijal pripremljen za gradnju mostarske katedrale bezdušno i bez naknade prisvojila i upotrijebila za gradnju današnjeg Doma hercega Stjepana Kosače. Naravno, s kupljenim zemljištem i formiranim gradilištem.

Most na Musali, u središtu grada, dovršen je 1882. Dug je 95 metara. Svečano je otvoren i kršten imenom cara i kralja Franje Josipa. Novi most postao je ponos grada. Prolaz ljudi i promet roba postao je brži, živahniji i za ljude s jedne i druge obale silno koristan. Danima se slavio car i kralj Franjo Josip.

Uzvodno od Starog mosta i mosta na Musali, na mjestu nekadašnje carine, austrougarska vlast odlučila je napraviti još jedan most. Radovi su počeli 1916. Most su gradili austrougarski vojnici, talijanski, srpski i ruski zarobljenici. U promet je pušten 1918. i ponio je ime kralja Karla.

Zbog ubrzanog rasta grada Mostara austrougarske vlasti, uz postojeća dva, odlučile su sagraditi i treći most. Njegova lokacija bila je na Luci, na južnom izlazu iz grada. Most je dug 72 metra. Za to vrijeme imao je širok kolnik, prohodne nogostupe, izvrsnu rasvjetu i ukrase kasne secesije. Bio je najljepši most u Bosni i Hercegovini. Postao je ponos grada. Uz veliku narodnu svečanost, u promet je pušten 1913.

Zbog nemjerljivog doprinosa gradonačelnika Mujage Komadine most je kršten njegovim imenom. Neobično je da se za života jednog čovjeka njegovo ime časti i slavi nazivom ulice, mosta ili neke druge značajne društvene ustanove. Za austrougarsku vlast nije bilo dvojbi. U tom času mostarski mostovi ukrasili su se imenima kralja Karla, cara i kralja Franje Josipa i gradonačelnika Mujage Komadine.

Vremena su podložna promjenama. Dolaskom stare Jugoslavije (1918.) novi gradonačelnik Mostara Smail-beg Ćemalović, politička dodvorica, mostarskim mostovima dodijelio je nova imena. Mostu na Carini oduzeo je ime kralja Karla i krstio ga imenom kralja Petra I. Karađorđevića (1844. - 1921.). Mostu na Musali oduzeo je ime cara i kralja Franje Josipa i krstio ga imenom kralja Aleksandra Karađorđevića (1888. - 1934.). Mostu na Luci oduzeo je ime gradonačelnika Mujage Komadine i krstio ga imenom vojvode Stepe Stepanovića (1856. - 1929.). U svom dodvorništvu zaigrao se gradonačelnik Smail-beg Ćemalović. O tempora, o mores - davno je uzviknuo slavni Ciceron.

Inače, živimo u vremenu u kojem se sve uništava i unižava. Sve se može pisati malim slovima. Gradonačelnik Mujaga Komadina, gradonačelnik Vlado Smoljan, svećenik fra Iko Skoko. Malim slovima može se pisati i Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH.

Zašto?

Zato što su imena dvojice najistaknutijih gradonačelnika grada Mostara Mujage Komadine i Vlade Smoljana prepuštena zaboravu, što se ljubav i samoprijegor franjevačkog svećenika fra Ike Skoke neprestano propituje i što je najveća znanstvena i umjetnička ustanova jednog naroda - Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini - za one koji bi o njezinu radu i uspješnom funkcioniranju trebali voditi brigu nebitna i nevažna stvar.

Je li ovo normalno stanje jednog društva? Po svemu sudeći, u pravu je Ivo Andrić kad kaže - sve je normalno u narodu koji je više bio podanik nego svoj čovjek, više gladan nego sit, dulje usmen nego što je bio pismen.

Gradonačelnik 
Mujaga Komadina

Na dan preuzimanja uprave nad gradom legendarni gradonačelnik Mujaga Komadina (1839. - 1925.) rekao je: “Svoj mandat želim započeti dobrim djelima. Bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost, Muslimanskom društvu Gajret, Srpskom kulturno-umjetničkom društvu Prosvjeta i Hrvatskom glazbeno-pjevačkom društvu Hrvoje od svojih sredstava dodjeljujem novčanu pomoć i potporu. Na jednake dijelove!

Naša sirotinja se umnožila. Želim doskočiti toj nevolji. Za gradnju siromaškog doma u središtu grada darujem 1000 m2 zemljišta. Tu ću svojim novcem sagraditi dvokatnicu s podrumom i pokrajnju kuću s kuhinjom i blagovaonicom. Kupit ću krevete, ormare i sav namještaj. Osigurat ću hranu. Našu sirotinjsku djecu želim izvesti na pravi put.

Ako mi u tom netko pomogne, bit ću mu zahvalan. Ako se to ne dogodi, sirotinjski dom sam ću sagraditi. Za temeljnu glavnicu darujem 1500 dionica koje imam u Trgovačkoj udruzi, zatim i svoju plaću koju mi ovo Vijeće bude odredilo.

Našeg arhitekta Miroslava Lossu poslat ću da prošeta Peštom, Bečom i Pragom da vidi koja je banja tamo najljepša. Takvu u središtu grada želim sagraditi”. Tako je govorio, radio i sve dovršio gradonačelnik Mujaga Komadina.

O ovom govoru zorno svjedoči zapisnik s inauguralnog zasjedanja Općinskog vijeća. Dok pišem ove retke, kroz uši mi bruji stara, lijepa sevdalinka i glas Himze Polovine: “Dvore gradi Komadina Mujo, sred Mostara najljepšega grada”.

Uskoro će 100. obljetnica od smrti Mujage Komadine - 6. svibnja 2025. Njegovo ime pamti se i s poštovanjem u narodu izgovara .Njegovo djelo živi i nadživjet će naše i tko zna koje generacije još. Narod pamti, a njegovim upraviteljima nekad ponešto nije jasno.

Nekoliko godina, s bivšim gradonačelnikom Radmilom Andrićem i gospodinom Edinom Batlakom, sudjelovao sam u radu povjerenstva koje je trebalo pripremiti podizanje spomenika ili makar poprsja gradonačelnika Mujage Komadine. U gradu koji je unakazio minuli rat i izludio Statut tzv. visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, ni oko čega se dogovor ne može postići. Pa ni oko dobroga gradonačelnika Mujage Komadine.

Gradonačelnik Vlado Smoljan

I drugi legendarni gradonačelnik Mostara, znanstvenik, erudit, graditelj i pjesnik Vlado Smoljan (1926. - 2008.) prepušten je zaboravu. A živio je za svoj grad. Gradio je, projektirao i grad slavio kao što su ga slavili i njegovi časni preci otac dr. Rada Smoljan i stric dr. Bariša Smoljan, prvi studenti na kraljevskom Juridičkom fakultetu u Zagrebu i prvi mostarski odvjetnici.

Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH održala je veliki znanstveni skup na kojem je temeljito rasvijetlila ulogu erudita, graditelja, gospodarskog povjesničara i pjesnika Vlade Smoljana. Zapaženo izlaganje imao je Radmilo Andrić, bivši gradonačelnik Mostara. Silno se založio da novi most u Sutini ponese ime Vlade Smoljana.

Matica hrvatska - Ogranak u Mostaru u dvama navratima pisala je Općinskom vijeću i predložila da se Lučkom mostu vrati ime njegova graditelja - gradonačelnika Mujage Komadine, a da novi most, onaj koji spaja Aveniju i Sutinu, ponese časno ime gradonačelnika Vlade Smoljana. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH podržala je inicijativu Matice hrvatske - Ogranka u Mostaru. Zasad je sve u duhu pjesme “Uzalud vam trud svirači”.

Fra Iko Skoko

Zna li itko koliko je dopisa, molbi, telefonskih poziva i SMS poruka u bijeli svijet poslao fra Iko Skoko (1963.) i koliko puta se do zemlje sagnuo i ponizio da bi u Mostaru, u neposrednoj blizini crkve sv. Petra i Pavla, podigao Dompes - dom za siromašne učenike i studente.

U vrijeme općeg ludila svećenik franjevačkog reda i sveučilišni profesor gradom i svijetom hrabro je kao mudrac i prorok koračao i sa zapaljenom bakljom tamnim stranama povijesti pokazivao kako treba i kako se mora živjeti po Božjim zapovijedima: ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne griješi bludno. Uz svećeničke i sveučilišne nemale obveze, prionuo je i sagradio Dompes.

Eto, zato postoje ljudi i institucije čija se imena i uloga u civiliziranoj društvenoj zajednici ne mogu pisati malim slovima. Ne mogu se prepustiti povijesnom zaboravu. Postoje ljudi koji svojim pregalaštvom trebaju biti čašćeni imenom ulica, trgova, mostova i drugih važnih ustanova.

Postoje i krovne institucije znanosti i umjetnosti koje ne mogu biti prepuštene samoodrživosti. Tako je barem u uređenim i civiliziranim društvenim zajednicama.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.