Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Gdje smo danas i što nas čeka sutra

29. listopada 2017. u 07:00 0 komentara 185 prikaza

Teški nesporazumi, da ne upotrijebim neku ružniju riječ, u odnosima Srpske pravoslavne i hrvatske Katoličke crkve naveli su me na pisanje ove kolumne. U razgovoru sa samim sobom pokušao sam naći odgovor na pitanje - gdje smo danas i što nas čeka sutra ili, još točnije i preciznije, što bi nam mogla donijeti dugo najavljivana 2018. godina?

Doći do odgovora na to pitanje nije moguće ako se ne “zaviri” u povijest minulog stoljeća, u izvorište tragičnih događaja. Pogotovo nije moguće naći odgovor na pitanje - što nam je u nedjelju, 1. listopada, jasno i glasno, poručio poglavar Srpske pravoslavne crkve, njegova svetost patrijarh Irinej.

Prije stotinu godina na svjetlo dana izbile su državotvorne megalomanije. U prvoj polovini devetnaestog stoljeća usvojen je program stvaranja velike hrvatske države. Hrvatska stranka prava i njezin predsjednik dr. Ante Starčević proklamirali su ideju da se sve hrvatske zemlje trebaju ujediniti. Naravno, u taj koncept, sa svom svojom površinom, uzduž i poprijeko, treba ući Bosna i Hercegovina.

- Hrvatske granice su na rijeci Drini - govorili su i to žestoko propovijedali.

Nekako u isto vrijeme Stevan Moljević (1887. - 1959.) proklamirao je drugu političku ideju.

Svi Srbi trebaju biti na cjelovitom području gdje oni žive. Treba izvršiti humano preseljenje stanovništva - Hrvate iseliti sa srpskih, a Srbe s hrvatskih područja. Sve srpske oblasti koje su nadomak mora trebaju imati izlaz na jadransku obalu - govorili su srpski radikali. Bio je to njihov stav od kojega nije bilo odstupanja, niti je moglo biti političkog kompromisa.

Dakle, prije stotinu godina zapleo se politički čvor. Pitanje Bosne i Hercegovine svatko je promatrao iz svoga kuta. Ni u Jugoslavenskom narodnom odboru nije bilo suglasnosti po tom pitanju.

U knjizi Ivana Meštrovića (str. 84.) opisan je razgovor dr. Ante Trumbića (1864. - 1938.), splitskog odvjetnika i političara, te filozofa Stojana Protića (1857. - 1923.), srpskog predstavnika u Jugoslavenskom narodnom odboru.

Dr. Ante Trumbić zastupao je tezu da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu boljeg ili lošijeg zajedničkog života. Smatrao je kako nas Bosna treba vezati, a ne dijeliti. Na takva politička razmišljanja, Stojan Protić je odgovorio:

- Pustite vi to nama! Kad naša vojska prijeđe rijeku Drinu, ostavit ćemo Turcima dvadeset i četiri sata da se vrate na vjeru pradjedova. Što se vrati, poštedit ćemo, a što ne htjelo, posjeći ćemo kao što smo to uradili i kod nas u Srbiji…

Zatečen onim što je čuo, Trumbić je zapitao:

- Je li vi to ozbiljno, gospodine Protiću?

- Vrlo sam ozbiljan, gospodine predsjedniče! Ne može se s Turcima po vaški, nego po naški!

Kraj prošlog stoljeća navješćivao je buru. Samo što se primirilo Hrvatsko proljeće i studentska pobuna te osuđenici izdržali svoje kazne, umro je Josip Broz Tito.

Prostorima bivše države počele su putovati mošti (kosti) cara Lazara. Vojskovođa koji je poginuo u bici na Kosovu polju (1389.) kanoniziran je i postao je ikona srpske nacionalne časti i ponosa. Njegove mošti, kako se tada govorilo, išle su od mjesta do mjesta po srpskim zemljama.

Što je to značilo? Značilo je da je jedan politički projekt želio pokazati kako postoje srpske zemlje i izvan Republike Srbije. Iza toga uslijedili su mitinzi, jedan za drugim.

Na Šantićevim večerima poezije, 10. listopada ove godine, nakon promocije knjige Vladimira Pištala “Sunce ovog dana”, na svečanoj večeri razgovarao sam sa sveučilišnim profesorom Milom Lasićem, briljantnim političkim analitičarom. Tada sam prvi put čuo da je na jednom beogradskom savjetovanju Predrag Matvejević objašnjavao kako postoji nekoliko, čak devet vrsta različitog jugoslavenstva.

Prema Predragu Matvejeviću, najopasnije je tzv. vojno jugoslavenstvo. Znači, razumni ljudi shvatili su kako će pokušaj prekrajanja granica po modelu “vojnog jugoslavenstva” sve narode gurnuti u provaliju, u ambis, čije će posljedice biti teške, tragične, katastrofalne. Tako nekako ili, još preciznije, Branku Mikuliću govorio je i Miroslav Krleža:

- Ne bih želio biti svjedok onome što bi se moglo dogoditi nakon odlaska Josipa Broza. Moglo bi biti gore nego što je ikada bilo.

Posljednje desetljeće prošlog stoljeća proteklo je u znaku okrutnih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ako, kao nepristrani promatrači, pokušamo naći odgovor na pitanje tko je organizator ovog nereda i bezumlja, uvijek ćemo doći do čovjeka koji nije poznavao ništa drugo osim surove i grube sile.

- Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo - urlao je pred nekoliko stotina tisuća zavedenih i nesretnih ljudi. Tada je malo tko vjerovao da bi se moglo dogoditi ono što se samo godinu dana poslije počelo događati. Osjećaj moći zaveo je tog čovjeka pa ni u jednom trenu nije mogao shvatiti tragediju svojih zabluda. Povijest svjedoči da su u takva stanja uvijek zapadali ljudi koji se nisu uspjeli osloboditi mitova i mitologije, koji su vjerovali da im je Božja providnost udijelila povijesnu misiju svoj narod dovesti do starih granica, granica koje su se, iz stoljeća u stoljeće, mijenjale.

Netko se s ovim zaključcima neće složiti. Neće se složiti onaj tko neće priznati svoje zablude i svoju krivnju za nesreću i patnju koju su preživjeli narodi Slovenije, Hrvatske, BiH, Kosova, pa i same Srbije. Takav čovjek krenut će putem laži i obmana. Tako je i Dobrica Ćosić, glasoviti književnik i akademik, napisao:

- Mi lažemo iz samilosti, mi lažemo da sakrijemo svoju bijedu. Mi lažemo da bismo utješili sebe i obmanuli druge. Mi lažemo da bismo lakše zaboravili izgubljene ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu…

Tako i Predrag Tekereš, glavni junak u romanu “Ko je ubio Katarinu”, novoj književnoj uspješnici Vuka Draškovića, pisao svojoj djevojci Tonki u Ljubljanu:

- Draga moja Tonka, evo me u Varaždinu, lijep grad. Rado bih ti pisao o svoj boli, ali ne mogu jer u kasarnama cenzuriraju naša pisma. Znam da svašta gledate na nesretnoj televiziji, sve lažu, nabijem ih na neku stvar!

Ludilo!

Nama nam spasa!

Majko moja, jao nama!

Plavetnilo najljepšeg mora na svijetu neodoljivo je mamilo moćnike koji su smatrali kako to mogu osvojiti ili da im to, po tumačenju povijesti, treba pripasti. Čudo je kako su naši preci, mali i nejaki, uspjeli očuvati jadransku obalu od Ugara i Turaka, bjelosvjetskih moćnika svih boja i namjera. Kako su nekada putovale kosti cara Lazara, tako je u rujnu ove godine Hrvatskom i Bokom kotorskom putovalo neraspadnuto tijelo svetog Leopolda Mandića (Herceg Novi, 1866. - Padova, 1942.), svećenika, glasovitog ispovjednika i velikog zagovornika jedinstva Katoličke i Pravoslavne crkve. Kada našim prostorima počnu putovati mrtvi sveci, sve se uzburka.

U sabornoj crkvi Uznesenja Presvete Bogorodice 1. listopada ove godine svečano je ustoličen Nikodim Kosović, novoizabrani, mladi, episkop dalmatinski. Na svetoj liturgiji patrijarh Irinej reče ono što svakom razumnom čovjeku tjera led u kosti:

- Neka zlokobna sila u našem vremenu ponovno se diže unoseći strah i nemir među ljude. U našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju. Bože, budi sa mnom pa da se one nikada ne realiziraju.

Na šibensku propovijed i poruke patrijarha Irineja, s jesenskoga zasjedanja na Ksaveru, ljutito su reagirali hrvatski kardinali i biskupi. Na našim prostorima obeščašćenim ubojstvima, atentatima i ratovima, nije dobro kada se javno počnu prepirati predsjednici mjesnih zajednica, a kamoli patrijarsi i kardinali, vladike i biskupi.

Patrijarh Irinej danas, baš kao i Miroslav Krleža jučer, navješćuje nam teška, neizvjesna, ne dao Bog, i krvava vremena.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.