Ni tri desetljeća od ratnih događanja na ovom prostoru Bosna i Hercegovina nije postala subjekt međunarodne politike. Činjenica je da će uloga objekta, odnosno onoga tko je predmet, a ne akter međunarodnih procesa, još dugo pripadati BiH.
Potvrđuju to i događanja iz neposredne prošlosti, kao i trenutačna pozicija BiH u globalnim procesima. Aktualna eskalacija krize na Bliskom istoku, kao i ruska invazija na Ukrajinu, značajno je utjecala na geopolitičke promjene u svijetu, uključujući Europu. Sva ta politička previranja za posljedicu imaju ekonomske potrese, čije je razmjere teško predvidjeti.
U političkom smislu teško da jedna mala europska zemlja poput BiH, koja je i sama poluprotektorat, igra ikakvu značajniju ulogu. Unutarnje podjele su (još uvijek) takve da onemogućuju bilo kakav ozbiljniji pomak naprijed u izgradnji istinski suverene i stabilne države. Pa zašto onda bosanskohercegovački političari, analitičari, mediji, javnost u cjelini, imaju potrebu "upravljati" svjetskim krizama!? Valjda je svima jasno da oštre poruke iz BiH neće utjecati na stanje na Bliskom istoku, baš kao ni u Ukrajini, ali ipak se iz te zemlje utrkuju u reakcijama koje su, u pravilu, dijametralno suprotne, ovisno o tome iz kojeg nacionalnog tabora dolaze.
Tako su u aktualnom izraelsko-palestinskom sukobu Hrvati i Srbi podržali Izrael, a Bošnjaci palestinsku stranu na kojoj trenutačno dominira Hamas. Nešto ranije Srbi su se u ukrajinsko-ruskom ratu svrstali na rusku, a Hrvati i Bošnjaci na ukrajinsku stranu. Sličan je odnos i prema Kosovu. Neki od bh. lidera imali su potrebu izabrati stranu i oko Gorskog Karabaha, Irana, Sirije...
Naravno da svatko ima pravo iskazati svoje mišljenje, ali treba se zapitati kakvi su motivi i posljedice tih istupa, poglavito kada su praćeni folklorističkim isticanjem obilježja drugih država, stranih pokreta ili organizacija. Iskustvo govori da su reakcije iz BiH na "svjetske krize" nerijetko motivirane unutarnjim političkim interesima, a posljedice su poražavajuće jer uglavnom produbljuju nacionalne podjele u samoj državi. U zemlji koja je ionako podijeljena i izmorena vlastitim ratom, vođenje tuđih stanje samo dodatno pogoršava.
Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu vanjsku politiku upravo zbog različitih nacionalnih pozicija i interesa triju konstitutivnih naroda. Zbog tih razlika, koje su, očito, nepremostive, ne bi trebalo dopustiti da vanjska politika dodatno pogoršava unutarnju. Pružiti konkretnu pomoć ili iskazati solidarnost sa žrtvama bilo gdje u svijetu može se i bez politizacije, provokacija i podizanja tenzija unutar BiH. Pogotovo kad ste i sami objekt međunarodne politike, što BiH (nažalost) jest.
Jedino logično, ali i najmanje štetno za unutarnje odnose i situaciju u BiH, bilo bi okupljanje oko onoga što nije prijeporno. Barem formalno, a to je europski put BiH. Integracija zemlje u EU nešto je što, valjda, iskreno, prihvaćaju većinski sva tri naroda u BiH. Oko svega ostalog postoji spor. Hrvati i Bošnjaci su za članstvo u NATO savezu, Srbi ne. Isto tako, Hrvati i Srbi bi bliže odnose sa susjedima, matičnim zemljama. Bošnjaci nisu za to. S druge strane, Hrvatima nije tako blisko povezivanje s Istokom, bila to Rusija ili islamski svijet. Srbi i Bošnjaci na to gledaju sa simpatijama. U svemu tomu diplomatski treba naći mjeru prihvatljivu za sve. Ta bi mjera mogla biti praćenje vanjske politike EU-a čak i kad ona nije u skladu s emocijama nekih u BiH. Umnogome će to ovisiti o Bruxellesu koji se mora barem zapitati zašto u BiH ima više svih stranih zastava nego one Europske unije. •
