Dvojio sam hoću li u današnjoj kolumni pisati o tomu kako će se na Bosnu i Hercegovinu odraziti ulazak Hrvatske u Schengen, hoće li BiH ovoga tjedna dobiti kandidacijski status za EU ili o vječitoj temi (post)izbornih bh. zapleta. Pod snažnim dojmom pobjede Vatrenih nad Kariokama i u iščekivanju večerašnjeg susreta s Gaučosima, odlučio sam ostaviti ove političke teme za vrijeme kada se probudimo iz katarskih snova. Ipak, zadržat ću se unutar svoga resora. Neću kao politički komentator ulaziti u područje svojih sportskih kolega iako bih mogao jer i ja sam jedan od onih osam milijuna "izbornika", koliko ih Hrvatska ima u domovini i dijaspori.

Sada, kada su Hrvati preko Maroka, Kanade, Japana i Brazila još jednom stigli do polufinala Svjetskog prvenstva i tako se zlatnim slovima upisali u povijest, svi se okreću prema budućnosti. Argentini. Koja je ime dobila po latinskoj riječi "argentum", što znači srebro. Oni koji baštine to ime i koji su dvostruki svjetski prvaci večeras strahuju baš od srebrnih. Vatrenih iz Rusije.

Osim u nogometu, Argentina je uistinu i u mnogočemu drugom velika. Na koncu, ima više od 44 milijuna stanovnika. Po površini je osma država u svijetu i druga najveća u Južnoj Americi, poslije Brazila. U Argentini žive oko dvije trećine Hrvata doseljenih u Južnu Ameriku. S potomcima ih je oko 250 tisuća. Razlog tako veliku broju je argentinska useljenička politika u sklopu koje su kolonizirana velika prostranstva plodne zemlje. Hrvati su uglavnom radili u poljoprivredi i pomorstvu. Među najuspješnijima bio je Nikola Mihanović koji se smatra utemeljiteljem argentinske trgovačke mornarice.

Unatoč velikoj udaljenosti od matične domovine, nisu se asimilirali kao u ostalim državama Latinske Amerike. Nacionalni i katolički identitet čuvaju kroz obiteljski život te na raznim crkvenim i društvenim okupljanjima. Brojni su Hrvati u toj državi na važnim društvenim položajima. Primjerice, Néstor Carlos Kirchner Ostoić, sin čileanske Hrvatice, bio je prije nešto manje od dva desetljeća argentinski predsjednik. Doseljenici i njihovi potomci s naših prostora u razvoju te države ostavili su neizbrisiv trag. Zbog toga su i kao pojedinci i kao zajednica dobili brojna priznanja od argentinskih državnih tijela. Osobito su se iskazali za vrijeme ne baš slavnog argentinskog rata protiv Engleske na Falklandskim ili Malvinskim otocima, kako ih tamo zovu. U tim borbama mnogi su izgubili i svoje živote. Njihova žrtva još je više uvezala prijateljstvo dvaju naroda. Argentinske vlasti zahvalnost Hrvatima uzvraćaju na razne načine. U desetak argentinskih gradova postoje ulice Croacia i Hrvatski trg u Buenos Airesu. Među prvim državama Južne Amerike priznala je neovisnost RH.

Uz brojne gospodarstvenike, vjerske dužnosnike, političare, u Argentini je i veliki broj sportaša hrvatskoga podrijetla. Među njima osobito su uspješni nogometaši Bilos, Cvitanich, Matijevich, Gabrich, Buljubasich, Šarić, Pavlovich, Vranjicán... Varaždinac Rudolf Kralj je kao pomoćnik izbornika Luisa Menottija 1978. s Argentinom bio svjetski prvak. Uz to što je bio mozak reprezentacije, otkrio je velikane Kempesa i Maradonu. Javnost je pretprošle godine potresla vijest o ubojstvu bivšeg nogometaša Tomása Felipea Carlovicha (Karlović). Smatran je jednim od najboljih igrača u povijesti Argentine. Povezanost Hrvata i Argentine pronađena je i u njihovu nogometnom božanstvu. Maradonin prapradjed Mateo Kariolić navodno je rođen na Korčuli i potomak je loze Marka Pola. Možda je i to motiviralo Diega da svojoj kćeri nadjene ime Dalma, po Dalmaciji!

I još je mnogo veza između Hrvatske i Argentine. Čak je i franjevac Berislav Ostojić, čiji su roditelji iz Međugorja, odnosno Čitluka, u Argentini bio ispovjednik današnjem papi Franji dok je on još bio nadbiskup i kardinal u Buenos Airesu. Nadajmo se da Papa večeras u Vatikanu neće moliti samo za svoje zemljake. Pokojni fra Berislav taj mu "grijeh" ne bi oprostio, odredio bi mu veliku pokoru. No, ni Zlatko Dalić nije bez nebeskih zagovaratelja. I on je prije Svjetskog prvenstva hodočastio u Međugorje.

Kome će se molitve uslišati, ponajviše ovisi o igračima na terenu. Valjda o rezultatu neće odlučivati "Božja ruka", kako je to bilo 1986. na SP-u u Meksiku. Tada su u četvrtfinalu igrale Argentina i Engleska, i to samo dvije godine nakon rata zbog Falklandskih otoka. "Mali zeleni", kako su zvali Diega Maradonu, nadvisio je vratara i postigao gol podignutom rukom. Tim čuvenim zgoditkom nazvanim "Božja ruka" i drugim njegovim "golom stoljeća" Gaučosi su prošli ljutoga protivnika i stigli sve do finala i titule svjetskoga prvaka. Valjda su Argentinci time potrošili sreću. Uostalom, pravednije je da Hrvatska ide u finale jer njezin izbornik u svom imenu ima Zlat(k)o, a Argentinci tek samo "argentum" (srebro). •

Želite raditi za plaću od 1.050 eura neto? Traže se zaposlenici za više hrvatskih gradova