Umjesto da ove pakleno vruće ljetne dane provodi na obali obližnje Neretve i s vršnjacima se bezbrižno igra i kupa u vodi četverogodišnja Adisa Avdić iz čapljinskog naselja Tasovčići osuđena je na mirovanje i život kakav niti jedno ljudsko biće ne bi poželjelo.

Za ovu malu i ljupku djevojčicu veliki je uspjeh ako uopće stane na svoje nogice a i to ne može bez potpore svoje majke Lejle. No,to je samo par sekundi ako se mala Adisa uopće podigne s poda svoje jako trošne kućice u kamenu u Tasovčićima na kojima nema ni stakla na prozorima i vratima. Ovo je još jedan dokaz da se jedna nevolja lijepi na drugu i tako dalje kroz život. Još od rođenja Adisa ima dijagnozu infatilne cerebralne paralize i do sada nije ni prohodala. Uz sve to mala Adisa ima još niz drugih zdravstvenih poteškoća i komplikacija pa je osuđenja na ležanje ili puzanje po podu iznimno neuvjetne kućice u starom dijelu Tasovčića. Da stvar bude još gora i bolnija mala Adisa i njezina majka Lejla nemaju uopće neka stalna primanja pa je to onda i razlog da žive u doslovce neljudskim uvjetima i bez novca za terapije i tjelovježbe koje bi uvelike mogle pomoći da ova mala djevojčica jednog dana i prohoda.

\"Nemamo nikakva primanja i do sada sam stalno išla dosađivati i moliti za pomoć i novac kako Adisa imala za liječenje tj. terapije. Liječnici su nam rekli da postoje veliki izgledi da Adisa prohoda ali da se moraju raditi redovite terapije i tjelovježbe. Mi nemamo tog novca i tako sve stoji…“ - kroz plač nam govori Adisina majka Lejla dok pokušava na noge uspraviti svoju kćerkicu. Zbog te činjenice da Adisa i njezina majka uopće nemaju novca za liječenje i toliko potrebne terapije u pitanju je i daljnji oporavk i liječenje ove male čapljinke koja je uz nepokretljivost osuđena i na bijedu i dosta težak život sa svojom majkom ali i također nepokretnom bakom.

“Da bi se ostvarile liječničke prognoze Adisa bi trebala ići dva puta tjedno na vježbe ali to je za nas sada samo san. Jedan sat tih tjelovježbi je 30 KM a mi evo nemamo ni za redovite liječničke preglede. Šta ću, Bože moj, tako nam je izgleda suđeno.“ - govori nam majka Lejla dok pokazuje gomilu liječničke dokumentacije svoje kćerke. Za ovu obitelj kao da je vrijeme stalo a teško će itko zaustaviti suze kada vidi tu djevojčicu koja po cijeli dan miruje na jednom mjestu a presretna je ako par puta propuže preko jedne od prostorija na čijim su staklima i prozorima karton i najlon. A uz malo sredstava mala bi Adisa kroz terapije i tjelovježbe vrlo lako mogla i prohodati, i to po prvi puta od rođenja. Bez novca i u ovako teškim životnim uvjetima ova djevojčica samo može očekivati još veću patnju i životne traume.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura